Hrvatska se poduži niz godina oslanjala na Njemačku u ekonomsko-političkom pogledu, još od vezivanja kune za tečaj njemačke marke potkraj prošlog stoljeća. Činilo se to sidro relativno pouzdanim, ulijevalo je opću sigurnost, do te mjere da su svi loši efekti restrukturiranja ovdašnje privrede apriorno uzimani kao prihvatljiva cijena stabilnosti i prosperiteta. U međuvremenu smo postali tržište za uvoznu skupu robu i novac, ali i to je valjda za žive ljude.
Onda je došla globalna kriza, pa druga i treća, svaka teža, a Europska unija počela je iskazivati simptome zatvaranja članica u odvojeno suočavanje s nevoljom. Čak su programi ispomaganja manje potentnih članica, kako bi zajedničko tržište ostalo funkcionalno za najjače, ubrzo ispuhali. Subvencije su polučile kontraefekt, naspram smanjene proizvodnje direktno potičući inflaciju. Razne strukturne nejednakosti unutar EU-a izašle su na površinu, a na kosti se ovom kontinentu bolno natovarila i Amerika. Doba europejske idile okončano je sve češćim izbojima skepse prema servisiranoj podjeli uloga iz gornjeg opisa.
U skladu s novim trendom, po hrvatskim medijima zatičemo učestale kritičke opservacije na račun europsko-unijskih profitera, dignuto na razinu nacionalnih ekonomija. Posljednju bilježimo u Večernjem listu, gdje su nam se izjadali ugledni analitičari Željko Lovrinčević i Nenad Rančić. Ukratko, konstatiraju da su se naše izdašne javne subvencije realnom sektoru prelile, kroz povišene cijene i marže, u zaradu proizvođača i trgovaca sa sjeverozapada EU-a. No i to da su pretpostavke za zloupotrebu krize dizajnirane bitno prije svima očitog epiloga koji živimo u ovom času.
Možda to nije svima tad izgledalo tako, ustvari definitivno nije, ali sugovornici Večernjaka ukazuju na to da je Njemačka u godinama kraha Grčke zagovarala drastičnu štednju. Jasno, sad je na dijametralno suprotnoj poziciji, stimulirajući potrošnju i razdiobu što većih javnih sredstava. Mi ovdje nismo stigli provariti ni onaj pristup, dok se s posljedicama ovog tek počinjemo suočavati. Sami, jednako bez imaginirane i stvarne Njemačke na svojoj strani, a bit će i da nam je najzad vrijeme da se ozbiljnije mućne lokalnom ekonomsko-političkom glavom.
