Ideja da umjetnost mijenja živote obično se ne odnosi na kronično oštećenje sluha koje zaradi osoba pozvana iz publike na scenu pucati iz rekvizita na mono-izvođača bez sigurnosnim odredbama propisane zaštite. A upravo je taj i takav događaj polazište prve samostalne i dosljedno autobiografske autorske predstave (tada) članice publike, (sada) dramaturginje, spisateljice, aktivistkinje i terapeutkinje u nastajanju, Jasne (Jasne) Žmak, pod naslovom this is my truth, tell me yours.
JJ se otkriva kao sjajna izvođačica, samouvjerena i spretna unatoč navodnoj pozorničkoj anksioznosti s kojom otvara predstavu "o tinitusu i patrijarhatu". Izvedba uključuje moduse monodrame, izvedbenog predavanja i stojeće komedije, a čitavim trajanjem Žmak ne krije nego prstima prelazi preko dramaturških šavova; utjelovljuje i izvodi ranjivost, otvara teme dinamika moći na svim razinama kazališnog mehanizma, dotičući se eksplicitnog i implicitnog pristanka, autorstva i vlasništva nad vlastitom pričom, rodnih uloga i njihovih proširenja u javnoj i privatnoj sferi, hiper-ne/vidljivosti ženske seksualnosti i auto-seksualnosti.
Antielitistički pristup koji Žmak kultivira u svim aspektima svoga rada značajan je kao poražavajuće rijetka estetska-i-politička odluka otvaranja umjetničke i oko-umjetničke angažirane prakse pogledima onkraj posvećenog stručno-profesionalnog unutarnjeg kruga. Hibridna žanrovska neusidrenost izvedbe u kombinaciji s konceptualnom bazom koja afirmira (kvazi-)neurednu neposrednost omogućuje autorici da svoje teme markira, i pusti u prostor. Svi rukavci ostaju u zraku, postaju otvoreno pitanje s kojim izlazimo iz dvorane, što je vrijedno, ali ne bi bilo naodmet jasnije (jasnije) iscrtavanje veza između svih složenih tema, i pojedinačnih motiva koji teme predstavljaju u predstavi. I dok me kontakt s njezinim radom često podsjeti da osvijestim vlastite načine komunikacije, njihove dosege, implikacije i razine privilegije, na trenutke me muči da se u aspiraciji prema komunikativnosti i direktnim prijenosima ponegdje ne događa i pojednostavljivanje koje nije potrebno, i ne pomaže slučaju. Tim više što Žmak uspijeva privući pažnju kakva mnogima, koji na sceni funkcioniraju kao u eho-komori, notorno izmiče.
Dok tipkam, probijam se kroz osjećaj nelagode jer razumijem koliko je ranjiva pozicija stvaranja, pogotovo tako intimnog kakvo je Jasnino Jasnino u njezinoj istini. Želim u ograničenim slovnim mjestima ponuditi fragment vlastite ranjive istine koju se osjećam pozvana reći, istodobno osjećajući da nema mjesta za istinsku polifoniju u predstavi među neizrečenim, ali ponegdje suviše rezolutno usmjerenim pozicijama. Ranjivost poziva na ranjivost i svi smo na toj predstavi malo gole ako smo zaista prisutne, ali poneka bi ambivalencija zaslužila da bude ambivalentnija, poneko otvoreno pitanje otvorenije. Jer pozicije i prakse dominacije i submisije najčešće nisu jednodimenzionalne, fiksne ni jasno odvojene; kasno autanje ili seksualna dezorijentiranost ne proizlaze izravno iz autohomofobije; ranjivost može biti opresivna i manipulativna koliko i agresija.
Što ne mijenja činjenicu da bi ova predstava, koja ima prostora organski se mijenjati, širiti, produbljivati ili fokusirati, trebala biti dio školske lektire, od predadolescentskih razreda do kraja srednje škole; prva destinacija za one kojima kazalište ne pada na pamet i s kojima velik dio umjetnosti teško ili nikako ne komunicira; dio akademskih silaba da podsjeti aktivne i aspirirajuće umjetnice na osnovne postavke koje je lako zaboraviti ili previdjeti:
Što sve i zapravo radimo jedne drugima u umjetničkoj situaciji?
this is my truth može trajati dulje, teći sporije, ponegdje zastati i pritom neće izgubiti pozornost svoje publike; može ponešto objasniti a da ne djeluje kao da docira. Jer Jasna Jasna ima supermoći, a njihov je bitan dio podsjetiti sve u vidnom-slušnom polju da supermoći imaju i one, iako ih je možda ponekad teško razaznati od zujanja (i) patrijarhata.
