>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Književna kritika: Feminizam za sve?

Jasna Jasna Žmak, ‘One stvari’ (Fraktura, Zagreb 2020): niz heterogenih tekstova koji su organizirani tako da iscrtavaju svojevrsnu mapu odrastanja i otkrivanja vlastitog tijela i (nenormativne) seksualnosti, ali i formiranja kritičkih pogleda na svijet oko sebe

Iako je u tom obliku poprilično kratko djelovao, feministički portal muf.hr (2014. – 2018.) ostavio je značajan trag u hrvatskome medijskom i kulturnom polju. Svojevrsni revival portala dogodio se početkom ove godine, kad je Fraktura u sklopu svoje poluslužbene ‘feminističke biblioteke’ objavila knjige niza autorica koje su bile dio uredništva Mufa ili su na njemu kontinuirano objavljivale. Jedan od tih naslova esejistička je zbirka spisateljice, dramaturginje, dramatičarke i scenaristice, kao i Mufove redovne suradnice, Jasne Jasne Žmak, naslovljena ‘One stvari’.

Sintagma ‘one stvari’, dakako, označava spektar pojava i praksi o kojima (malo)građansko društvo tradicionalno govori u eufemizmima i šiframa, jer ih smatra odveć vulgarnima za javnu raspravu. To mogu biti, primjerice, i seksualni odnos i menstruacija, ali su po pravilu vezane uz žensko tijelo i tjelesnost; podnaslov Žmakine knjige glasi upravo ‘Eseji o ženskoj seksualnosti’. ‘Za mene je proces pisanja ove knjige bio proces oslobađanje od godinama nataložene šutnje i srama’, piše ona u uvodnoj bilješci. Kroz eseje koji će uslijediti autorica opetovano opisuje internalizaciju barijera i tabua kojima je okružena ženska seksualnost, srama koji prati čak i razmišljanje o pripadajućim temama, a onda i borbu da se o njima javno progovori.

‘One stvari’ okupljaju niz heterogenih tekstova, koji nisu pisani isključivo za Muf, a koji su organizirani tako da iscrtavaju svojevrsnu mapu odrastanja i otkrivanja vlastitog tijela i (nenormativne) seksualnosti, ali i formiranja kritičkih pogleda na svijet oko sebe: gotovo da bismo to mogli nazvati bildungsesejistikom. Žmak kroz prizmu eseja sklapa pripovijest o intimnim iskustvima, traumama i strahovima, ali i kritički prikaz hrvatskoga kulturnog i medijskoga polja. Ove dvije tendencije u najboljim dionicama knjige tvore uzbudljivu dijalektičku sintezu – recimo u eseju ‘Hrvatska kujica’, koji evocira jedan susret sa stanovitim hrvatskim piscem i sveučilišnim profesorom. Žmakin je autorski idiom sveden, uvjerljiv i odaje izniman osjećaj za ritam, arhitekturu i dramaturgiju teksta. Taj flow tek mjestimice narušava njena sklonost preeksplicitnom tumačenju poanti koje tekst i bez takvih višaka ispostavlja: možda je posrijedi danak njenom habitusu prosvjetne radnice, a možda i manifestacija potrebe za (samo)edukacijom na kojoj autorica uvijek iznova insistira. Na kraju knjige nalazimo i ‘Leksikon manje poznatih imena i pojmova’ – što se, s obzirom na kontekst u kojem se ona pojavljuje, a koji je upućuje na tzv. širu publiku, čini primjerenim.

Taj kontekst, s druge strane, nije neproblematičan. Prije svega, moram reći da i sam duboko osjećam nužnost da se teme poput onih o kojima Žmak piše iz specijaliziranih medijskih niša probiju u mejnstrim, tj. da figuriraju kao teme od općeg interesa i značaja. Međutim, kad se takav proboj događa pod pokroviteljstvom najvećega komercijalnog izdavača u Hrvatskoj, koji je svoj ‘feministički niz’, uključivo s ovom knjigom, lansirao u jedva mjesec dana, da bi odmah potom organizirao i vlastiti feministički festival kao platformu za promociju svojih izdanja, dolazi se do druge vrste problema. Je li to doista ‘Feminizam za sve’, kako je glasio naslov i moto Frakturinog festivala, ili prije komercijalni i monopolistički power play? Nije li posrijedi tek druga vrsta getoizacije feminističke misli i prakse, ovaj put ne u specijaliziranim odvojcima ‘scene’, nego u krugu srednjoklasne publike ‘lijepe književnosti’, u koji vode odgovarajuća kupovna moć i unaprijed izbrušen kulturni kapital? Mislim da su i takva, možda neugodna pitanja, nužna ukoliko zaista želimo drugačiji javni diskurs – koji će, među ostalim, raskrstiti i s onim stvarima.

1/1