S obzirom na to da vaši prijašnji filmovi nisu prikazivani u jednom dijelu BiH, "Quo vadis, Aida?" je u specifičnoj situaciji jer se prikazuje online. Jeste li zadovoljni odazivom i mislite li da je za neku budućnost zgodno da se slični filmovi, koji su po svoj prilici škakljivi za određene ljude, distribuiraju na isti način?

Meni je stalo da ljudi ovaj film vide u kinu, jer je pravljen za veliko platno i kolektivno gledanje; jednostavno to je priroda filma da treba da bude društveni događaj, a ovaj film pogotovo bolje funkcioniše kad se gleda sa ljudima. Bila sam sretna da imamo kino-distribuciju u BiH, zapravo Federaciji. U Republici Srpskoj (RS), nažalost, kino-prikazivači su se plašili film staviti na repertoar. Ali film je u kinima pogledalo 10.900 gledalaca, što je izuzetno, jer u nekim regijama u BiH u kinu može biti svega 25 gledalaca. Barem donekle mi se srce ispunilo time što su ljudi pogledali film u pravim uslovima. Kao autorica sam se bunila i stalno odgađala odluku da idemo na VOD (video na zahtjev, op. a.), što je od početka bila ideja producenata i distributera, ali onda sam pristala jer će se omogućiti prikazivanje filma i ondje gdje ne može doći u kina.

Od "Grbavice" je prošlo 14 godina. Ako smo mogli imati razumijevanja onda za odluku da se film ne prikazuje jer su "rane još nezacijeljene", kako imati razumijevanja za bilo šta dalje ako i 25 godina od rata imamo isti problem?

Da, politička klima u RS-u nije se promijenila. Još uvijek se negiraju činjenice. Ali opet mislim da je puno više glasova koji hoće vidjeti film nego što je to bilo prije. Ljude treba ohrabrivati da nešto što je drugačije od onog njihovog zacementiranog narativa – barem pogledaju. Komunikacijom i razgovorima se stvari mijenjaju. Mislim da svi mi imamo u glavama određene strukture koje nas blokiraju da stvari vidimo šire i ja sam za to da slušamo jedni druge, da vidimo šta je to što nas boli, da probamo ući u cipele onog drugog. Činjenice su tu, dokazi su tu, sudovi su tu, ali moramo shvatiti isto tako da poštujemo tuđe emocije i da vidimo šta je razlog za takve emocije. Naravno, mediji, oni koji rade u službi politike, nemaju tu vrstu želje. Oni nisu kao mi koji želimo da pružimo ruku jedni drugima; oni rade na tome da se ne mirimo i da se ne družimo. Ali svako od nas privatno može učiniti puno toga, bez obzira na to što nas politike blokiraju.

 

Empatija i nada

 

To je negdje i osnovni korak, taj privatni, odnosno mali iskorak iz naših ljuštura koji nas može dovesti i do boljeg razumijevanja i onog krajnjeg cilja, a to je ono što tim filmom i činite – empatije.

Mislim da je rat platforma za sociopate i psihopate i da se oni jedini tu dobro snalaze, da svi ostali ljudi ne mogu da pokažu sve ono što jesu kao ljudi

Da, empatija, s tim što empatija sama za sebe nije dovoljna. Ona je bitna, ali je takođe bitno napraviti još jedan korak. Dobila sam e-mail od djevojke iz RS-a koja je plakala poslije filma i koja je rekla da su joj tek sada neke stvari postale jasne, a znala je cijeli svoj život (ima 20-ak godina), da nešto nije u redu sa narativom o Srebrenici koji je slušala u školi i koji je bio prisutan u njenom životu. Ona je pogledala film i kaže da su joj se kockice uklopile. I za mene je to toliko pozitivno da jedan film može ući u srce ljudi, bez obzira na to što je 20 godina to dijete bilo bombardovano drugačijom pričom. Ako za mene postoji nada, to je ta žena i još ljudi koje smo sreli i koji su nam pisali.

Interesantno je da u tom smislu ne dijelite strast ni odbacivanja Draška Stanivukovića, novoizabranog banjalučkog gradonačelnika, koji je u vrijeme genocida u Srebrenici imao svega dvije godine, a koji je izričit u stavu da nije bilo genocida?

Voljela bih da Stanivuković pogleda film. Draško je dobio ime po svom stricu koji je ubijen kao vojnik RS-a. Njegova baka, koja ga je odgojila, ode na grob svog sina. Ja njenu bol poštujem. Ako je Draško dobar čovjek, kao što mislim da jeste, on bi trebao zamisliti kako bi bilo njegovoj baki da ne zna gdje je tijelo njenog sina, da 25 godina ne može otići na grob. Po toj liniji bi mogao shvatiti i mogao bi pomoći da se nađu 1700 tijela Srebreničana. Oni su u masovnim grobnicama u RS-u za koje ljudi iz struktura RS-a i Srbije znaju gdje su. Ne možemo graditi budućnost, a tijela su u zemlji skrivena i vrište da se pronađu. Jednostavno ne možemo graditi ništa pozitivno dok ne sahranimo svoju bol. Sa Stanivukovićem se mogu složiti u puno stvari o kojima priča i koje radi, borio se za izuzetno pravedne stvari, za čovjeka, i treba da zajedno gradimo ovu zemlju. Odmah da kažem da svi moji prijatelji tvrde da to nije moguće i da je on fašista koji se nikad neće promijeniti. Mislim o ljudima dobro dok se ne dokaže suprotno. Ne znam, možda je ovo reakcija na klimu u BiH, jer ne mogu više da živim u stalnom odbacivanju ljudi. Odbaciti nekoga je najlakše. Ne rizikujete ništa. Rizikujem sada da ispadnem budala, ali to je OK, hajde barem da probamo drugačije jer ovo staro, ovo eliminisanje ljudi ne vodi nikamo. Draško je mladi političar koji će, ako ga ovi njegovi ne likvidiraju, biti politički faktor u BiH slijedećih 50 godina. Zašto od Stanivukovića ne praviti prijatelja koji će graditi budućnost skupa sa mojim djetetom? Za mene bi bio put da ga pozove gradonačelnik Sarajeva. On treba prvo da dođe u Sarajevo, pa onda da ide u Beograd. Bila bih spremna da ako Bogićević organizuje prijem za Stanivukovića, da budem tu. Bez obzira na to što će mnogi ljudi napraviti skandal od toga, mislim da je naš jedini put da budemo zajedno i da pričamo i da nađemo zajedničke stvari, ali i da kažemo ljudima u oči, a ne preko medija: "Boli nas kad kažeš da braniš srpstvo tako što braniš ratne zločince, boli nas jer negiraš činjenice, kako misliš graditi pravedno društvo a negiraš sudove, posebno zato što još 1700 majki ne zna gdje su tijela njihove djece."

Šta je bio okidač da snimite ovaj film?

Srebrenica je još uvijek teška tema. To je i tragedija, genocid i bolna politička tema. Prije 10 godina sam željela da snimim ovaj film. Kad čitaš sve stvari, kad gledaš, kad pričaš sa majkama, razmišljaš: "Pa čovječe, ovo je film, ovo je 10 filmova", ali ući u to... Svi smo se mi na neki način plašili jer znaš da ulaziš u minsko polje. Ako kreneš malo lijevo – mina, ako kreneš desno – mina, ako ideš pravo – mina – sa svih strana je slijedila opasnost, i to ne samo od ljudi koji negiraju genocid, nego ima onih koji misle da samo oni smiju pričati o genocidu. Ljudi koji ne dozvoljavaju da imaš svoj mozak i srce i da radiš stvari iskreno.

Kad govorimo o zločincima, pokušavate sagledati njihovu ljudsku dimenziju, a to razmišljanje je donekle blisko, ako ne i istovjetno s onim što je Hannah Arendt pisala gledajući suđenje Eichmannu?

Moje osjećanje rata je zaista ono što Hannah Arendt piše o banalnosti zla. Živjela sam cijeli rat pod opsadom u Sarajevu. Imala sam 17 godina kad je počeo i razmišljam šta je u glavi tih ljudi koji žele da nas pobiju zato što imamo pogrešno ime. Cijelo vrijeme se pitate kako je to moguće. I onda, sjećam se trenutka kad sam čitala pisma Karadžića njegovoj ženi: to je toliko banalno, toliko jadno, da vidite da tu nema ničega osim kalkulacije: "De ti meni prebaci pare ovdje, ja ću ovdje..." To je takva banalnost da je strašno znati da su ti zbog toga poginuli prijatelji, da smo zbog toga bili mučeni glađu, strahom... Kad sam razgovarala sa saradnicima o ovom filmu, stalno smo razmišljali kako pokazati tu banalnost – kako pokazati da rat nije nikakav spektakl, da tu nema nikakvog erosa, da je to zaista jedna birokratizacija zla. To je bio pristup svakom kadru: ostati na ljudskom nivou. Meni često u filmovima smeta kad se prikazuje rat kroz herojstvo i patriotizam. Jednostavno ja to ne mogu da svarim, nemam to iskustvo, nemam to uzbuđenje, apsolutno ne. Mislim da je rat platforma za sociopate i psihopate i da se oni jedini tu dobro snalaze, da svi ostali ljudi ne mogu da pokažu sve ono što jesu kao ljudi.

Kroz sam film preispitujete i ulogu holandskih vojnika, kao predstavnika UN-ovih snaga. I za njihovo ponašanje i nečinjenje opet imate dosta razumijevanja.

Žene nisu izmislile ni koncentracione logore, ni atomsku bombu, ni metke, ni tenk... Muška vlast i dominacija dovela je do sistema koji nas uništava

Holanđani su imali mandat da stanovnike Srebrenice brane i oružjem. Nisu ispalili ni jedan metak. To je dio koji ne razumijem. Mislim da su mogli spasiti ljude i u tako nezavidnoj situaciji u kojoj su se našli. Čitala sam knjigu Florence Hartmann "Krv realpolitike" u kojoj ona pokazuje koliko je od marta 1995. bilo UN-u onemogućeno da sprovodi stvari koje su trebali da rade zbog dogovora Frasera (Robert Fraser, pregovarač SAD-a za Balkan, op. a.) i Miloševića da se rat što prije završi, gdje je jedan od uslova bio da istočna Bosna pripadne RS-u. Svako koga zanima treba da pročita tu knjigu jer u njoj piše da je pad Srebrenice već u martu bio dogovoren. Naravno, niko nije očekivao da će biti toliko ubijenih i sigurna sam da su mnogi koji su učestvovali u tim pregovorima bili šokirani. Međutim, koliko god je UN zbog političkih interesa imao ograničene mogućnosti, mislim da su imali više empatije, da su bili više ljudi, da bi puno drugačiji bio cijeli tok istorije. Problem Holanđana je da su došli izuzetno nepripremljeni i da su imali negativan odnos prema muslimanima. Plus su već u aprilu trebali ići kući, na njima je bila primjetna nervoza, puno faktora se udružilo, a najvažniji je zapovjednik Karremans koji nije imao ni empatije ni hrabrosti da nešto drugačije uradi.

 

Tortura patrijarhata

 

To me podsjeća na rad Šejle Kamerić na koji je prenijela grafit koji su upravo holandski vojnici ostavili u Srebrenici ("Bez zuba, brkovi, smrdi kao govno = bosanska djevojka"). Kao da je tu bio i puno dublji problem u odnosu vojnika prema stanovnicima Srebrenice, a ne samo nemogućnost djelovanja?

Definitivno su imali predrasude. Razgovarala sam sa nekima od njih. Imali su 18-19 godina kad su došli u Srebrenicu. Razlozi zašto su se prijavili uopšte u vojsku bili su različiti: dolazili su iz siromašnijih porodica, jedna djevojka je na primjer bila uspješna karatistkinja koja nije mogla nastaviti sportsku karijeru jer nije imala novac, tako da su joj rekli: "Hajde ti u vojsku, tamo imaš terene i instruktore i biće ti super." Ona se prijavila i poslije par mjeseci se našla u Srebrenici. Pojma nisu imali gdje su došli, bili su izuzetno iznenađeni stanjem u kojem se našlo stanovništvo, nisu im objasnili da su ti ljudi već tri i po godine bez osnovnih namirnica – ljudi koji su u rat ušli '92. sa jednim cipelama imali su te iste cipele i u julu '95. Znači, nisu imali tačnu sliku šta se tu dešava i nisu imali dovoljno suosjećanja sa ljudima. Naravno, ne svi, ne na istom nivou, ali i to je bio jedan od razloga. Zato sam danas jako osjetljiva kad se priča o izbjeglicama koje se trenutno nalaze kod nas i kad ih se generalizuje i kad se govore ružne stvari, ja mislim da je to isti onaj mehanizam kojim dehumanizuješ jednu grupaciju i nemaš onda nikakve odgovornosti za svoje postupke, onda razmišljaš kao Holanđani '95.

Nažalost, taj krug se ponavlja i ne vidi mu se kraj. Simbolično je da glavni lik u filmu, Aida, radi kao prevoditeljica za UN i dolazi u užasnu situaciju, u koju su je doveli oni za koje je radila, da mora izabrati koga od dvojice sinova spasiti.

Moje iskustvo rata je da se humanizam koji imamo samo smanjuje i smanjuje kako se dešavaju teže i teže stvari. To je ono što je takođe vrlo ljudski, jer na početku se brineš o svima. Sjećam se kako smo mislili da neće biti rata. A onda kad je počeo u Hrvatskoj, glupavo smo vjerovali da ga neće biti u Bosni. Pa onda krene u Bosni, a ti misliš ali neće u Sarajevu. I samo se smanjuješ i smanjuješ kao ljudsko biće. I Aida pokušava na početku da pomogne svima, a onda se svede na to da mora pomoći svojoj porodici ili barem jednom, da se bar neko spasi. To je tragedija rata, gdje si ti zbog okolnosti natjeran da ono što je u nekim normalnim uslovima nehumano u ratu zapravo jedino humano.

Kakvu ulogu u svemu tome ima patrijarhalni sistem u kom živimo? U vašim dugometražnim filmovima veoma je bitna uloga žene koju uvijek potencirate.

To je za mene prirodan ugao gledanja iz kojeg se stvari drugačije vide i tumače. Mislim da postoji razlika. Žene nisu izmislile ni koncentracione logore, ni atomsku bombu, ni metke, ni tenk... Muška vlast i dominacija dovela je do sistema koji nas uništava. Žene na drugačiji način gledaju i na svijet i na porodicu i na društvo. Naravno, puno žena sprovodi patrijarhat; mnogo strasnije nego neki muškarci, ali i to je stvar procesa oslobađanja hiljadugodišnje torture patrijarhata.