>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Jednosobna škola

Škola u Gottliebenu mene u dvjema stvarima podsjeća na moju osnovnu školu u Bijelim Vodama. I u mojoj je školi u jednoj učionici bilo više od jednog razreda, pa iako je imala dvije učionice, u svakoj su bila po dva razreda. Učitelj je bio po jedan na dva razreda. To je jedna stvar. Druga je, što su učitelji stanovali u školi, svaki u po jednom malom stanu

Zahvaljujući štedrosti dviju struktura po imenu Kulturstiftung des Kantons Thurgau te Bodman-Stiftung, dva mjeseca ću stanovati u Gottliebenu, u kantonu Thurgau, na Bodenskom jezeru, u kući u kojoj je nekada živio švajcarski pjesnik Emanuel von Bodman. Preko puta kuće, malo ukoso, stoji zgrada osnovne škole. Sa drvene terase svoga stana gledam svako jutro đake kako dolaze u školu. Jutros svi dolaze na biciklima, na glavi kaciga, preko odjeće fluorescentni prsluk, na leđima torba. Torbe su im velike, ali se čine da nisu teške kao kod naših đaka. Đačke torbe su jedan od neriješenih svjetskih problema. Djevojčica koja stanuje u kući uz samu školu izlazi s takvom torbom na leđima, i s biciklom. Uzjaše, odvozi jedan krug po dvorištu, pa sjaše i ostavi svoje vozilo u školski stalak. Pitam je što ide biciklom, kad joj je škola uz kuću, kaže mi da je učiteljica rekla da svi đaci danas dovezu bicikle, jer na njima u podne svi treba da idu u biblioteku u Tägerwilenu.

Osnovna škola u Gottliebenu ima samo jednu učionicu, i u toj učionici nastavu prate svi đaci škole. Đaka je ove godine ukupno 17. Raspodijeljeni su u šest razreda, koliko ima svaka osnovna škola u Švajcarskoj. Do prije nekoliko godina kantonalna ministarstva su određivala minimalan broj učenika da bi škola postojala, sad je to ukinuto i ostavljeno u nadležnost pojedinačnih seoskih zajednica. Na kilometar od škole u Gottliebenu u spomenutom mjestu Tägerwilen ima škola sa preko 300 učenika i sa dosta učionica. Djeca iz Gottliebena bi mogla ići u tu veliku školu. Ali roditelji i stanovnici Gottliebena ne daju da njihova djeca idu u školu u Tägerwilen. Bez svoje škole Gottlieben ne bi bio Gottlieben.

Budući da selo odumire u cijelom svijetu, sve je manje đaka u seoskim školama. I sve je manje seoskih škola u svijetu. Gottlieben, smješten na lijevoj obali onoga dijela vode koja teče iz Gornjeg u Donje Bodensko jezero, a koji se dio zove Jezerska Rajna (Seerhein) ne odumire kao naselje, već se u njega doseljavaju stariji i bogatiji, a mladih roditelja je sve manje, pa je i djece sve manje. Gottlieben je najmanja općina kantona Thurgau, ima površinu od svega 32,5 hektara, a stanovnika oko tri stotine.

Školu u Gottliebenu znam već sedamnaest godina. Kad sam prvi put ovdje bio, u njoj je učitelj bio Markus Koller, a među dvadesetak njegovih đaka bilo je i troje njegove djece, dvije kćeri i sin. Danas su ta djeca odrasla: kćerke studiraju, a sin je izučio za tesara. Učitelj Koller sada radi dvadesetak kilometara dalje, u mjestu Wolfikon, i opet u školi sa jednom učionicom za šest razreda.

Škola, kao ova u Gottliebenu, u Švajcarskoj se zove Gesamtschule. Oni koji se uzdaju u svoje dobro znanje njemačkoga, a nisu živjeli u Švajcarskoj, neka se ne zalijeću pri tumačenju značenja te riječi. U Njemačkoj ta bi riječ označavala jednu od škola koju djeca mogu pohađati nakon osnovne, najmanje do 9. ili 10. razreda. U nekim njemačkim pokrajinama Gesamtschule je postala neka vrsta alternative prema tradicionalnom trojnom školskom sistemu koji čine srednja škola, realka i gimnazija. Ali u Švajcarskoj Gesamtschule u pravilu označava osnovnu školu koja u pravilu raspolaže jednom učionicom u kojoj u pravilu istovremeno i zajedno prate nastavu učenici svih razreda, dakle svi učenici škole. Kažem u pravilu, jer Gesamtschule može, već prema školskoj zgradi, raspolagati i sa dvije učionice, ali je učitelj jedan, koji može imati pomoćnika s pola radnog vremena. I Nijemci i Austrijanci, u pravilu, iz samog naziva ne bi razumjeli kakva je to škola u Švajcarskoj. Nije da kod njih takve škole nema, ima ih na hiljade, ali se zove drukče, Einklassenschule, jednoučionička, jednosobna ili Zwergschule, škola patuljica. Nisu ni ti nazivi nešto pretjerano precizni, naročito ovaj drugi, koji nije, što bi filolozi rekli, ni stilski neutralan. Ima u njemu i mrva potcjenjivačke škiljavosti. Patuljak nije ni učitelj niti su đaci patuljci, škola isto nije patuljasta, ali joj je ime nadjenuto takvo. Više puta sam čuo u Njemačkoj kako se za čovjeka koji ne razumije nešto što je svakom razumljivo kaže kako je taj išao u Zwergschule.

Škola u Gottliebenu mene u dvjema stvarima podsjeća na moju osnovnu školu u Bijelim Vodama, na pola puta između Novog Pazara i Sjenice. I u mojoj je školi u jednoj učionici bilo više od jednog razreda, pa iako je imala dvije učionice, u svakoj su bila po dva razreda. Broj učenika je bio veliki, preko 70 u svakoj učionici. Učitelj je bio po jedan na dva razreda, moj je bio Akim Mihajlović iz Štavlja kod Sjenice. To je jedna stvar. Druga je, što su učitelji stanovali u školi, svaki u po jednom malom stanu. Prije sedamnaest godina, pa sve do prije osam godina i učitelj škole u Gottliebenu sa svojom suprugom i djecom stanovao je u školi. Na spratu iznad učionice. Često sam bio gost kuće učiteljeve. Čim sam ovaj put došao u Gottlieben, našao sam telefonski broj učitelja Markusa Kollera, koji sad živi na selu iznad Ermatingena i pozvao ga. Kod kuće ga nisam našao, razgovarao sam s njegovom starijom kćerkom Sarom. Taj razgovor mi je u sjećanje prizvao nešto što sam bio zaboravio. Dakle, Sari, koju je od kuće do učionice dijelilo samo stepenište, rekao sam jednom kako sam i ja išao u školu kao što i ona ide, prvo nizbrdo, pa iz škole do kuće uzbrdo. Ona je, kaže mi, tada pomislila kako sam i ja dijete učitelja koji je stanovao u školi iznad učionice. Kad sam joj kazao da je moje putovanje do škole nizbrdo i uzbrdo bilo dugo ukupno četrnaest kilometara, da je nizbrdo trajalo preko sat vremena, a uzbrdo i dva sata, tražila je da joj natanko opišem to tabananje. Nekoliko dana poslije opet je tražila da joj pričam kako sam išao u školu. Tu sam joj dopunio priču: onih po sedam kilometara nadolje pa nagore važilo je samo za prva četiri razreda, a od petoga do osmoga je bilo dvaput duže, a ako bi se u kilometre uvrstio barem još po sat igranja fudbala, primakli bismo se broju 30. Sara se sjetila kako sam joj tada, imala je devet godina, rekao da je mene škola jačala više u noge nego u glavu. Neka mi se pretjerano ne spočitava neskromnost, ako zapišem da se i meni dopalo što je djevojčici ta moja tvrdnja ostala u sjećanju. Oni koji me poznaju, znaju da to o glavi i nogama ponavljam redovno, a možda je Sara bila prva kojoj sam to rekao.

Nakon razgovora sa Sarom, zovnuo sam svoga školskog druga Hasiba Ljajića, koga zovemo Beko, koji živi na sto metara udaljenosti od škole u Bijelim Vodama. Sjećaš li se, Beko, koliko nas je bilo u učionici u prvom razredu? Sećam se vala: osamdeset i osmoro! Aman, je li moguće, da se nisi preračunao? Nijesam, no nas je toliko bilo, prvi i treći razred zajedno, prvi pedeset i dvoje, treći tries i šestoro. Pa sam onda pričao sa Bekovim mlađim bratom Izetom, nastavnikom fiskulture u istoj školi, trenerom fudbalskim sa profi licencom, nekadašnjim igračem Pazara. Kaže mi Izet da je škola u Bijelim Vodama s nekadašnjih preko 200 spala na 90 đaka, (i to u svih osam razreda, a nekad je imala svega četiri) a ona u Osaonici (to je ona do koje sam išao dvostruko duže, on i u njoj predaje) sa preko 300 na 54. Tako su se moje škole dramatično približile švajcarskoj Gesamtschule. A takozvana isturena odjeljenja tih mojih škola već vise o koncu: u pet zgrada uči svega 55 učenika. Jedna je već zatvorena, ona u Štitarima.

Onima koji bi mi sad mogli spočitati što ne spomenem kako švajcarski učitelji imaju 15 puta veću platu od onih u mojim nekadašnjim školama, u odgovor kažem, evo spomenuh.

1/2