Reakcije i komentari na prošlotjedni trosatni boravak člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i gazde bosanskohercegovačkog entiteta koji se zove Republika Srpska Milorada Dodika na dvjema najvišim političkim adresama u Zagrebu uvelike su zasjenili važniju i širu temu. To je organizirana političko-diplomatska operacija premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Republike Zorana Milanovića prema Bosni i Hercegovini: cilj je zaštita političkih prava i konstitutivnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini putem izmjena tamošnjeg izbornog zakonodavstva i inzistiranja na striktnom poštivanju ključnih elemenata Daytonskog mirovnog sporazuma – odnosno Ustava BiH – a da je riječ o državnoj operaciji posvjedočio je i Mate Granić, posebni premijerov savjetnik za vanjsku politiku, na N1 televiziji dan nakon Dodikovog gostovanja u Zagrebu. Dodikov posjet Milanoviću i Plenkoviću kamenčić je u mozaiku hrvatskog pokušaja da se aktivno uključi u obranu političke ravnopravnosti Hrvata u BiH, kamenčić nebitan u suštinskom pogledu, no itekako značajan u smislu manifestacije i slanja prilično prvoloptaške poruke bošnjačkoj politici. Može biti da je Dodik i ugošćen u Zagrebu ponajviše zbog toga da bi se izazvao bijes i afekt među bošnjačkim političarima te da bi im u bijesu možda izletjela poneka riječ viška, poneka iskrenost u pogledu političkih namjera.

Bošnjačko zagovaranje građanske države – kao i Dodikov verbalni secesionizam – tek su repromaterijal za predizborno mobiliziranje vlastitih glasača i sredstvo produžavanja sadašnjeg stanja koje odgovara samo pripadnicima etnopolitičkih elita

Kad kažemo da je Dodikov posjet suštinski nevažan, mislimo na to da politički Zagreb nije s njime sklopio nikakav dogovor, niti ima razloga da ga sklapa: Dodik sve radi isključivo zbog sebe i svog tumačenja srpskih nacionalnih interesa, odnosno interesa Republike Srpske, i radio bi isto bez obzira na to kakva je hrvatska pozicija i politika Hrvata u BiH, a više faktora dovelo je do toga da postupci vođe bosanskohercegovačkih Srba odgovaraju hrvatskoj politici: krivicu za to definitivno snose i Hrvati i Bošnjaci. Svakom dobronamjernom, osim toga, jasno je da Milanović i Plenković nemaju ništa zajedničko s Dodikovim viđenjima sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine, niti im pada na pamet da rade na razbijanju te države. Ni iz jedne izjave ili postupka u političkim karijerama Plenkovića i Milanovića ne mogu se nikako iščitati ni protubošnjački stavovi ni negiranje suverenosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Plenković je u nedavnoj predizbornoj kampanji žestoko napao Davora Bernardića, tadašnjeg lidera SDP-a, kad je ovaj u jednoj od debata izvalio da je uspostava trećeg, hrvatskog entiteta najbolje rješenje za bosanskohercegovačke Hrvate: Plenković mu je poručio da to mišljenje iznese pred relevantnim međunarodnim političkim akterima, pa će vidjeti kakvu će reakciju dobiti. Premijer i predsjednik Hrvatske dobro znaju da u Europskoj uniji nema nikoga tko bi podržao daljnju dezintegraciju BiH po etničkim šavovima.

Kad govorimo o reakcijama bošnjačkih političara – članova Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i Željka Komšića te predsjednika Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića – pokazalo se da je jeftina provokacija iz Zagreba ipak polučila rezultate. Bakir Izetbegović dao je više izjava u povodu Dodikovih razgovora u Zagrebu održanih u srijedu, 16. rujna, ali je najvažnije riječi izgovorio pet-šest dana prije tih razgovora: ‘Ako Čović nastavi s prijetnjama, suradnjama s Dodikom, pritiscima, onda će se slučaj Komšić spustiti na druge razine. Učinit ćemo sve da se razbiju mehanizmi i da napravimo normalnu državu.’ U prijevodu, predsjednik SDA zaprijetio je da će bošnjački glasači izabrati političke predstavnike Hrvata i na razinama nižim od Predsjedništva BiH, a lokalni izbori zakazani su za 15. studenog ove godine, dok bi se izbori u Mostaru – nakon dvanaestogodišnje apstinencije – trebali održati 20. prosinca. Zaprijetio je time zbog toga što HDZ BiH na čelu s Draganom Čovićem blokira formiranje izvršne vlasti u Federaciji BiH na temelju izbornih rezultata iz 2018. godine, a blokira zbog toga što zahtijeva prethodni sporazum u izmjenama Izbornog zakona koje bi onemogućile da se i četvrti put ponovi izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH zahvaljujući glasovima višestruko brojnijih Bošnjaka. Ta Izetbegovićeva najava – ujedno i priznanje da su Komšićevi izborni uspjesi bili plod organizacije i akcija Stranke demokratske akcije – najvjerojatnije je i bila okidač za pokretanje spomenute hrvatske vanjskopolitičke operacije najvišeg ranga. Dan-dva nakon što je šef SDA dao citiranu izjavu, Milanović je o bosanskohercegovačkoj situaciji razgovarao u Berlinu s njemačkim predsjednikom Frankom Walterom Steinmeierom.

Projekt Komšić i forsiranje građanskog koncepta nisu nikli iz vakuuma i ničim izazvani. Rodili su se iz svojevrsne frustracije dugogodišnjim nastojanjima glavnih političkih struja u Zagrebu i Mostaru da obesmisle Bosnu i Hercegovinu

Poslije Dodikovih zagrebačkih sastanaka, Izetbegović je, između ostalog, izjavio i ovo: ‘Ne vidim svrhu podržavanja takve politike koju oličava Dodik, preskačući Šefika Džaferovića koji oličava jednu potpuno drugačiju stabilizacijsku i reformsku politiku. Ne znamo zašto su to učinili, mislimo da to nije dobro ni za Hrvatsku ni BiH.’ Željko Komšić, naravno, otišao je dalje: ‘Što se tiče poštivanja i nepoštivanja famozne konstitutivnosti, mogu reći da je to jedan sovjetski koncept rješavanja nacionalnog pitanja, koji je u EU potpunosti, kao nazadan, odbačen. Dakle, bore se za ono što je davno prevaziđeno. U EU sve su države građanske i ne poznaju nikakvu konstitutivnost. Bosna i Hercegovina teži ka EU, odnosno ka ukidanju te konstitutivnosti, i ja to podržavam, unatoč otporima Zagreba.’

Osim što je ovim istupom još jednom pokazao da ne razumije ni prošlost ni sadašnjost, kao ni Ustav i unutrašnju posebnost države u čijem Predsjedništvu sjedi, Komšić je sasvim razgolitio bošnjački politički cilj: to je klasična građanska država lišena konstitutivnosti tri naroda, oslobođena političkog predstavljanja prema etničkom principu. To je građanska država s duplim dnom: na formalnoj razini svi su građani, a na praktičnoj razini su Bošnjaci, Srbi i Hrvati, s obzirom na to da se na popisu stanovništva 2013. godine 96 posto stanovnika Bosne i Hercegovine svrstalo u rečene tri nacionalne kategorije. To bi značilo da političku dominaciju ima demografska bošnjačka većina. Takva politička želja nije ni nelegitimna ni nerazumljiva, čak i mimo bošnjačke perspektive, ali je krajnje nerealna i utoliko vrlo štetna. Ustavnopravni poredak Bosne i Hercegovine uspostavljen je mirovnim sporazumom, što znači da je više-manje odraz ratnih ‘postignuća’, a ta ‘postignuća’ bila su takva da ni jedna od tri strane nije uspjela ostvariti ono što je namjeravala, ali tri naroda jesu uspjela sačuvati ono što su imali i prije rata – konstitutivnost koja ni u kojem slučaju ne podrazumijeva i ne implicira pravo na odcjepljenje. Srbi u Hrvatskoj, s druge strane, u ratu nisu uspjeli očuvati predratni status konstitutivnog naroda, no obranili su pravo na političko predstavništvo prema etničkom kriteriju. Komšić i Izetbegović, dakle, ne shvaćaju da se mirovni sporazum može poništiti ili drastično izmijeniti samo na dva načina: suglasnošću svih koji su potpisali mirovni sporazum ili novim ratom. Ni jedno ni drugo nije realno, možda čak i nije moguće, pa je zagovaranje građanske države – kao i Dodikov verbalni secesionizam – tek repromaterijal za predizborno mobiliziranje vlastitih glasača i sredstvo produžavanja sadašnjeg stanja koje odgovara samo pripadnicima etnopolitičkih elita, uključujući i Čovića i njegovu kliku. To se naročito odnosi na Izetbegovića koji radikalnom retorikom pokušava prikriti velike probleme koje ima u svojoj stranci i mobilizirati svoje posustalo biračko tijelo.

Komšić, dakle, traži ukidanje konstitutivnosti naroda, ali već treći put koristi činjenicu svoje deklarirane nacionalne pripadnosti da bi sjedio u tročlanom Predsjedništvu BiH. Je li Bosna i Hercegovina u dosadašnjih deset godina Komšićevog staža u Predsjedništvu postala ‘građanskija’, manje etnički podijeljena i funkcionalnija država? Naravno da nije, niti to Komšića ustvari zanima. Kao što smo na ovim stranicama pisali prije dvije godine, on je pronašao jedinstvenu formulu uspjeha: antagoniziraj ‘svoje’ biračko tijelo da bi stekao simpatije glasača koji formalno, dakle etnički, nisu ‘tvoji’, ali su dovoljno brojni da te izaberu, i sve to u okolnostima kontinuirane međunacionalne napetosti i etniciteta kao osnovnog polazišta za sudjelovanje u političkom životu.

No projekt Komšić i forsiranje građanskog koncepta, što su izrazi bošnjačkog nacionalizma i posvemašnje neodgovornosti prema vlastitoj zemlji, nisu nikli iz vakuuma i ničim izazvani. Rodili su se iz svojevrsne frustracije dugogodišnjim nastojanjima glavnih političkih struja u Zagrebu i Mostaru da obesmisle Bosnu i Hercegovinu te da bosanskohercegovačkim Hrvatima omrznu vlastitu državu. Rodili su se iz dvadeset petogodišnje nesposobnosti hrvatske politike da se suoči sa svojim teškim pogreškama, zločinima i zabludama u BiH tokom devedesetih godina te s nemogućnošću da se oslobodi destruktivnosti kao najpostojanije političke orijentacije kad je riječ o Bosni i Hercegovini. I što Hrvatska sad i na brzinu može učiniti da osujeti spuštanje ‘principa Komšić’ i na niže razine vlasti u Federaciji BiH? Koje mehanizme ima na raspolaganju? Članstvo u Europskoj uniji i kakav-takav utjecaj koji proizlazi iz tog članstva jedina je poluga pritiska na bošnjačku politiku da se zaustavi u daljnjem političkom obespravljivanju Hrvata, ali zna se da je taj instrument trom i neodlučan, pa utoliko i lišen autoriteta. U svakom slučaju, Bakir Izetbegović lakše će ostvariti svoje najave o primjeni ‘principa Komšić’ i na drugim nivoima nego što će ga Zagreb i Mostar natjerati da odustane od te nakane. ‘Moramo ozbiljno razgovarati’, poručio je predsjednik Milanović Izetbegoviću, svjestan da Hrvatska nema previše manevarskog prostora za realizaciju svojih težnji. Izetbegović je zasad otklonio mogućnost razgovora, jer on sad ima druge prioritete.