>

novosti logo

Društvo Društvo

Kako su slamali radnike

Arhiv radničkih borbi dosad je evidentirao 800 radničkih akcija s više od 2600 dokumenta. Radničke borbe 1990-ih bile su izuzetno opasne, jer su protivnici najčešće bili pripadnici novostvorenih elita koje su bile dobro uvezane s političkim i kriminalnim strukturama

Prošlog mjeseca Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) predstavila je svoj istraživački projekt ‘Arhiv radničkih borbi’, započet 2012. godine. Cilj projekta je prikupiti na jednom mjestu sve podatke koji se odnose na period radnički borbi u Hrvatskoj od 1990. do danas. Prikupljeni podaci objavljeni su prošlog tjedna u digitaliziranoj bazi podataka na adresi gdje je omogućeno pregledavanje i pretraživanje medijske građe iz tiskanih i elektroničkih medija.

U devedesetima možemo izdvojiti akcije radnika -a, štrajkove u školama, štrajk u Slobodnoj Dalmaciji, borbu radnika Ferimporta, zauzimanje Komercijalne banke, borbe radnika Šavrića, generalne štrajkove - navodi Igor Livada

Prilikom osmišljavanja strukture i odabira same metodologije ovog arhiva konzultirane su slične baze podataka, poput projekata na kojima je radila američka sociologinja Beverly Silver, rada koji je Jake Lowinger napravio o radničkim nemirima osamdesetih u Jugoslaviji te analize štrajkova na području SR Hrvatske koju je Ivan Jakopović 1987. napravio za tadašnji Savez sindikata.

- Iako navedena baza ne sadrži podatke o svim radničkim akcijama u navedenom periodu, mišljenja smo da prikupljeni podaci i tekstovi mogu predstavljati dobru osnovu za buduće znanstvene i novinarske istraživačke tekstove. U arhivu se trenutno nalazi evidentirano oko 800 radničkih akcija s više od 2600 pripadajućih tekstova i mislimo da je to materijal koji može pružiti mnogo korisnih informacija budućim istraživačima. Ujedno, kako je proteklih, sada već više od četvrt stoljeća, izostalo sustavno praćenje industrijskih akcija od strane državnih i znanstvenih institucija te sindikata, objavljeni arhiv trenutno predstavlja i jedino mjesto na kojem je moguće naći taj tip podataka - objašnjavaju važnost svog projekta u BRID-u.

Najzanimljiviji dio ovog projekta zapravo je činjenica da se unutar njega obrađuje uglavnom neistražen i nepoznat period radničkih borbi devedesetih. Ratne godine i poslijeratna tranzicija i danas se analiziraju kroz etno-nacionalistički pristup, a analiza uzroka i posljedica rata kroz ekonomski aspekt uglavnom izostaje. Ne postoje niti relevantna istraživanja o tome da li su radnici i u kojoj mjeri podržali nacionalizam i transformaciju iz socijalizma u kapitalizam, odnosno koja je uopće bila uloga radnika u promjeni ideološkog polja. Neke formirane predstave o tome periodu uglavnom su takve da ispada da su radnici šutke i većinski podržali nacionalističko-kapitalistički koncept. Međutim da nije riječ o jednostavnom reduciranju složenih društvenih procesa objašnjava nam i Nikolina Rajković iz BRID-a. Kao jedna od suradnica na ovom projektu, Rajković smatra da su se mimo sukoba, a opet i paralelno s njim, odvijali fragmentacija i uništavanje velikog dijela ekonomije na kojoj se baziralo društveno blagostanje, što je izostavljeno iz sustavne analize u društveno-ekonomskim znanostima.

Prikupljeni podaci ukazuju na visoku frekvenciju radničkog bunta tijekom devedesetih. On postoji. Veliki broj akcija ukazuje na trend nastavka radničkog bunta iz osamdesetih - kaže Nikolina Rajković

- Problem s isključivim oslanjanjem na narativ o nacionalnom sukobu Hrvata i Srba kao jedinom društvenom sukobu devedesetih je u tome što on isključuje radničku klasu kao subjekta u konstruiranju društvene zbilje, odnosno pretpostavlja da ona kao takva nestaje u rastakanju na etničke i nacionalne identitete. U prilog toj mono-kauzalnoj vezi ide i cinična pretpostavka komentatora liberalne provenijencije da je glasanje na referendumu za samostalnost 1991. ujedno značilo i pristanak građana na posljedice koje će sa sobom donijeti deindustrijalizacija i nezaposlenost. Drugim riječima, uvriježena pretpostavka je da se hrvatski građani nisu bunili kao radnici jer su devedesetih glasali za nezavisnost Hrvatske i HDZ koji je svojom politikom doprinio uništenju hrvatske privrede – kaže Nikolina Rajković.

Upravo bi se kroz analizu radničkih borbi devedesetih mogao dobiti odgovor da li je i u kojoj mjeri postojao klasni sukob devedesetih. Pitanje je mogu li se stoga uvriježene pretpostavke osporiti i otvoriti neke nove interpretacije ovog perioda.

- Ono što zasad možemo reći jest da smo prikupili i prikupljamo podatke koji ukazuju na visoku frekvenciju radničkog bunta tijekom devedesetih. Dakle, on postoji. Možemo reći i to da visoki broj akcija u post-socijalističkoj Hrvatskoj ukazuje na trend nastavka radničkog bunta iz osamdesetih koji je na razini Jugoslavije proučavao američki sociolog Jake Lowinger. Na pitanje da li su radnici većinski podržali nacionalizam i transformaciju socijalističkog društva u kapitalističko teško je pouzdano odgovoriti, barem u ovoj fazi, jer je potrebno formulirati specifična istraživačka pitanja i nadamo se da će arhiv biti koristan poligon za to. S druge strane, mogu navesti ilustrativan primjer koji se bavi ekonomskim uzrocima raspada Jugoslavije i rata, odnosno ulogom radništva u tranziciji u kapitalističku privredu, a to je istraživanje o tvornici Borovo. Ta je studija slučaja proučavala odnos između radničkih štrajkova, odnosno klasnih sukoba s kraja osamdesetih i početka nasilnih sukoba iz devedesetih. Studija je iznijela tezu da je niz štrajkova u slučaju Borova bio primarno klasno uvjetovan, a etno-nacionalistički predznak su im pripisivale političke elite - dodaje Rajković.

Jedno od važnih pitanja iz perioda devedesetih je i ono na koji način su radnici reagirali na deindustrijalizaciju i privatizaciju, da li su postojali značajniji otpori i kako su oni završili. Igor Livada, također jedan od učesnika na ovome projektu, naglašava da je devedesetih u industrijskom sektoru organizirana 101 radnička akcija s ciljem očuvanja postojećih poduzeća i proizvodnje.

- Bez obzira kako kvalitativno procjenjivali organizirane akcije, mislim da njihov broj ipak nešto govori o radničkoj reakciji na deindustrijalizaciju, posebno uzimajući u obzir u javnosti često prisutnu tvrdnju da se nitko nije bunio dok su upropaštavane tvornice. Odnos spram privatizacije je na temelju kategorija koje smo koristili prilikom analize nešto teže prikazati brojevima, ali mislim da načelno možemo reći kako je taj odnos tokom devedesetih prolazio kroz različite faze – od početnog prihvaćanja neupitnosti privatizacijskog procesa do iskustvom potaknutog propitivanja i povremenog otpora. Jedan od primjera ozbiljnijeg otpora privatizaciji je svakako borba radnika Petrokemije koja je otpočela još 1998. i praktički traje sve do danas. Od ostalih akcija devedesetih možemo izdvojiti akcije radnika Hrvatskih željeznica, štrajkove u osnovnim i srednjim školama, štrajk u Slobodnoj Dalmaciji 1993., borbu radnika Ferimporta 1996., zauzimanje Komercijalne banke 1999., borbe radnika Šavrića 1998./99., generalne štrajkove - tvrdi Livada.

U samom arhivu dokumentirano je 647 radničkih akcija iz devedesetih, dok se tijekom kalendarske 1999. godine odigralo čak 247 različitih oblika radničkih borbi. O tome što se sve zapravo desilo te godine i kako je došlo do legitimacije HDZ-a i smjene vlasti govore i podaci iz arhiva u kojima je vidljiv porast radničkih borbi s kraja devedesetih.

- Broj radničkih akcija raste sukladno rastu deindustrijalizacije. Primjerice, indeks industrijske proizvodnje opada za gotovo pedeset posto između 1990. i 1995. godine. Također, kao posljedica toga i uvođenja programa stabilizacije između 1988. i 1998. zabilježen je veliki pad u plaćama, a podatak iz 1997. godine govori o 100.000 radnika koji ne primaju plaće. Radnici sigurno uviđaju izostanak strategije HDZ-a da ovom problemu pristupi na politički adekvatan i sustavan način. Jedno je pitanje kako je organizirani rad interpretirao taj izostanak, ali je trenutno bitnije primijetiti da je reagirao na njega i sigurno doprinio delegitimaciji HDZ-a kao stranke koja je nedugo zatim prvi put izgubila izbore - objašnjava Nikolina Rajković.

A radničke borbe devedesetih bile su izuzetno opasne, jer su protivnici najčešće bili pripadnici novostvorenih elita koje su bile dobro uvezane s političkim i kriminalnim strukturama. Osnivač prvog nezavisnog sindikata, Sindikata strojovođa -a, Milan Krivokuća ubijen je na ulazu svoga stana 1992. godine. Mnogi drugi sindikalni i radnički aktivisti trpjeli su različite oblike pritisaka, od prijetnji otkazima do prijetnji oružjem.

- Mislim da možemo reći kako je u atmosferi krutog nacionalističkog antikomunizma, demonizacije svega što se moglo podvesti pod socijalističko nasljeđe i borbe za vrlo konkretne materijalne interese, organizacija radničkog bunta bila sve samo ne laka. Nikad razriješeno ubojstvo Krivokuće, a samim tim nikada utvrđeni počinitelji i motivacija, moglo je neke radničke aktiviste ponukati da dvaput promisle prije no što se upuste u organizaciju kakve akcije. Uz ubojstvo Krivokuće možemo spomenuti i druge primjere koji donekle oslikavaju uvjete u kojima se tada djeluje, poput prijetnji oružjem i privođenja organizatora na policiju tokom štrajka u Slobodnoj Dalmaciji 1993. godine. Prijetnje oružjem spominju se i tokom štrajka u Croatia busu 1996., a tokom štrajka u Križevčanki 1995. sindikalni povjerenici tvrde kako im novi vlasnik poduzeća prijeti fizičkom likvidacijom. Na željeznicama su tokom devedesetih evidentirana dva premlaćivanja sindikalnih dužnosnika, a predsjedniku Sindikata infrastrukture je u dva navrata u svrhu zastrašivanja podmetnuta eksplozivna naprava. Raznih primjera pritiska i obračuna s radničkim aktivistima ima još mnogo, no mislim da se već iz pobrojanog naziru poteškoće i rizici s kojima se tih godina trebalo nositi - kaže Igor Livada.

Naši sugovornici ističu da su u svom radu odabrali termin ‘radničke borbe’, jer je bilo izuzetno važno da se terminom obuhvate svi oblici otpora poput ‘bijelih’ i ‘divljih’ štrajkova, protesta, zauzimanja poduzeća, blokade prometnica. Kroz javne prosvjede radnici su pokušavali, smatraju naši sugovornici, podići vidljivost, posebno ako je postojala medijska cenzura i difamacija. Saznajemo na primjer da Grad Zagreb zbog sve većeg broja uspješnih prosvjeda zabranjuje javna okupljanja na svim većim trgovima. Također, krajem devedesetih Vrhovni sud zabranjuje veliki broj štrajkova kojima se borilo protiv neisplate plaća, najčešćeg razloga za radnički bunt.

- Kapital može pritiskati državu da donese legislativu koja zabranjuje ili ograničava pravo na štrajk. Zbog sudske prakse koja je smatrala da je neisplata plaća pitanje koje se prvenstveno rješava na sudu, sindikati nisu mogli legalno voditi štrajk pa su se u tom slučaju koristile druge metode, prvenstveno neprekinuta zasjedanja radničkih vijeća. To je u praksi značilo obustavu rada s obzirom na to da radnici nisu radili dok su prisustvovali sjednicama radničkih vijeća. Ovo je primjer kako je radnička moć pregovaranja strukturno oslabljena, ali proizvodi nove, inovativne oblike otpora – kaže Nikolina Rajković.

Arhiv radničkih borbi namijenjen je akademskoj zajednici, istraživačima, sindikatima, organizacijama civilnog društva i široj javnosti koja ga namjerava koristiti u nekomercijalne svrhe i kao javno dobro. Riječ je o zanimljivom arhivu koji bi na različite načine, kroz različite oblike radova, mogao proizvesti tako nužno znanje o periodu devedesetih koji se ne može svesti jedino na priču o etničkom sukobu i bespogovornom nestanka hrvatske industrije. Objavljivanje ovog arhiva postaje i nezgodan svjedok vremena koji osporava aktualne liberalne tvrdnje o neumitnom nestanku industrije. Na deindustrijalizaciji i smrti hrvatskog radništva se kontinuirano i dugotrajno radilo svim sredstvima. I kako se kaže u jednom izvještaju s protesta radnika ‘Zvijezde’ iz 1999. godine: ‘Priče radnika koji mjesecima rade bez plaće zasad su do suza ganule samo policajce’.

1/2