>

novosti logo

Kronika Kronika

Kao usred bare

Kako je povratničkoj obitelji Milanko država na korištenje ustupila vlažan podrumski stan: ‘Bili smo presretni kad smo se vratili, dok nismo otkrili da u državnom podrumu u koji smo uselili nakon decenija podstanarstva, vlaži k’o u nekoj bari’, kažu Obrovčani Ika i Miloš Milanko

Kada su prije nekoliko godina 82-godišnja Ika i 86-godišnji Miloš Milanko dobili od države stan, njihovoj sreći, s obzirom na to da su podstanari bili otkako su se vjenčali prije 57 godina: činilo se poput raja tih par desetaka podrumskih kvadrata usred Obrovca, u Radićevoj ulici i u blizini tržnice, ambulante, trgovine i pekarnice. No sreća i zadovoljstvo nisu dugo potrajali. Već desetak dana nakon useljenja osjetili su da nešto s tim prostorom nije u redu, a započele su i zdravstvene tegobe s dišnim sustavom i kostima. Ipak, trebalo je proći još vremena da shvate o čemu je riječ, odnosno da je u stanu toliko vlage da je u njemu gotovo nepodnošljivo boraviti, unatoč tome što su zidovi bili posve suhi. Obratili su se stoga nadležnima u obrovačkom Gradskom poglavarstvu, ali im je tamošnji službenik odgovorio da i njima u kancelarijama vlaži, pa se nitko ne buni.

- Uspjeli smo ishoditi da nas u stanu posjeti nekakva komisija koja, kao, ispituje uvjete stanovanja. Tako su na naš stol postavili aparat za ispitivanje vlažnosti, očitali rezultate pa kazali da bi za naše zdravlje bilo puno bolje da boravimo i spavamo vani na dvorišnoj travi, jer nas količina vlage u stanu ozbiljno ugrožava. I to ne vlaga iz zidova, nego ona koja dolazi iz okoliša, kao da živimo u kakvoj bari. Sad jednostavno ne znamo što dalje – kaže nam Miloš.

Milankovi su kroz desetljeća zajedničkog života, unatoč podstanarstvu i kojekakvim stanodavcima, uspjeli podignuti petero djece i još zaraditi za kakve-takve mirovine, svatko po 1.500 kuna mjesečno, pa se ne žale na neimaštinu unatoč tome što im cijela jedna penzija odlazi na režije. Pristali bi, kažu, i na više troškove, samo da se riješe nesnosne vlage od koje teško dišu kroz vazda začepljeni nos, a i kostobolja je sve jača. Kuću u braku nisu gradili, jer su nastojali da njihovi Jovanka, Dragan, Nada, Nikola i Mirjana od onoga što mama i tata zarade dobiju dobro obrazovanje pa imaju sretno djetinjstvo. U tome su uspjeli, pa sada svi osim Dragana, koji je kao nezaposleni upravljač građevinskim i rudarskim strojevima ostao s njima, žive po svijetu od svoga rada.

- Bilo je u našem životu gorih stvari od ove vražja vlage. Početkom augusta 1995. morali smo sve ostaviti i navrat-nanos pobjeći pred sve bližom grmljavinom topova. Tako smo Miloš i ja nasmrt uplašeni dohvatili najnužnije, pa s Draganom i Mirjanom autom krenuli na dugo i neizvjesno putovanje u izbjegličkoj koloni. Završili smo u Beogradu, i to na Dedinju. Dobivali smo ondje nekakvu pomoć u hrani, osiguran nam je kakav-takav smještaj u kojem smo proveli dvije godine, sve dok nije pala odluka: vraćamo se u naš Obrovac, pa što bude, kuću nam nisu mogli zapaliti jer je nismo imali. Dragan i Mirjana bili su ostali u Srbiji, a mi opet opet u naš kraj i sve Jovo-nanovo – priča nam Ika.

Čim su u Obrovcu uznajmili podstanarski stančić, Milankovi su počeli sređivati dokumentaciju, posebice onu vezanu uz mirovinu. Miloš je prije rata radio u jednom društvenom poduzeću, a Ika, koju mnogi Obrovčani i Obrovčanke još pamte po dobroti prema klincima, u dječjem vrtiću. Često ni do dućana ne može otići da je na ulici ne zaustave neki dojučerašnji dječak ili djevojčica koje je svojedobno odgajala i podučavala životnim i socijalnim osnovama.

- Nikad nismo požalili što smo se vratili, ipak je ono tamo bila tuđa zemlja. Ika je rođena u Kruševu, a ja u Muškovcima, no poslije vjenčanja 1962. skrasili smo se u Obrovcu. Uostalom, po okolnim su brdima sahranjivani naši djedovi i pradjedovi, pa nam je ova surova podvelebitska klima prirasla srcu: bura i studen, paklene vrućine, zmije i drača, za nas je to život koji vrijedi živjeti, sretno i bezbrižno. Znate, ondje daleko, u Srbiji, i nismo baš bili tako dobro primljeni. Uvijek smo bili izbjeglice koje su došle živjeti na tuđi teret, pa nam je to dozlogrdilo – domeće Miloš. Stanko Mijić, obrovački dogradonačelnik, dobro poznaje problem obitelji Milanko.

- Kad su se Miloš i Ika Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje podnijeli zahtjev za dodjelu stana, ispunjavali su sve potrebne uvjete, pa i više o toga. Premda imaju petero djece, nisu ih naveli kao članove domaćinstva, pa su dobili stan minimalne kvadrature; da su prijavili barem dvoje, koliko ih je tada živjelo s njima, dobili bi veći i u drugoj zgradi. Ali vlaga u stanu koja ih ugrožava posve je drugi i novi problem, radi kojeg se moraju obratiti vlasniku, Državnom uredu, te priložiti liječničke potvrde o tome na koji im način ona negativno utječe na zdravlje. Tek tada će se taj problem uzeti u obradu, a u obzir treba uzeti moguću sanaciju stana na teret pričuve, koju vlasnik uredno i redovito plaća – kaže Mijić, koji nam je obećao da će se osobno založiti za što brže i bezbolnije rješavanje ovog slučaja.

Na rastanku, Ika nam kaže da je još kao djevojčica zapamtila zemljište na kojem je šezdesetih prošlog stoljeća podignuta zgrada s podrumskim stanom koji im je država ustupila na korištenje: prisjeća se da su tu nekoć doista bile bare pune žaba, drugih gmazova i komaraca, pa se pribojava da i dalje neki slični vrazi krekeću i zuje ispod njihova svakodnevnog i nužnog životnog okružja.

1/2