>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Karamarkov rulet

Slično kao Sanader na splitskoj Rivi, i Karamarko vuče poteze kao da želi odvesti HDZ u dobrovoljnu ilegalu. Ali dok se Sanader nakon izbora pojavio s čitavim nizom očito unaprijed pripremljenih reformskih iskoraka, kod Karamarka toga nema ni u najmanjim tragovima

Kada je prošle godine u Vukovaru zaustavljena i praktički otjerana grupa najviših državnih čelnika, Tomislav Karamarko izjavio je da mu je žao zbog toga. Naravno, nije govorio istinu. Do vukovarskog incidenta moglo je doći samo zahvaljujući atmosferi sukoba niskog intenziteta koji je otpočetka podgrijavao prvi čovjek HDZ-a. To će reći da je ovom izjavom samo nastavio jaku tradiciju licemjerja u svojoj stranci, koja je najviše došla do izražaja u jednoj epizodi u kojoj je sudjelovao Gojko Šušak, uz Tuđmana najomiljeniji lik iz Karamarkove 'retuđmanizacije' Hrvatske. Kada su ranih devedesetih u Zagreb počeli dolaziti uznemireni prigovori zbog miniranja srpskih kuća, Šušak je u prisustvu Tuđmana cinično rekao da ima prigovor na to samo ako miniranja nisu dobro obavljena. Eto, tako nekako moglo bi biti i sa spomenutim blokiranjem državne delegacije u Vukovaru – možda nije bilo dobro, najbolje izvedeno. Sada ni toga više nema. Karamarko je u međuvremenu izgubio strpljenje da se time bakće i ovih je dana skratio priču tako da se složio sa stožerašima Tomislava Josića kako ove godine trojica predsjednika (Republike, Vlade i Sabora) jednostavno nisu dobrodošla u Vukovaru.

Tko zna je li čovjek sasvim svjestan u što se zapravo upustio. Za godinu i nešto dana on pretendira zasjesti na funkciju premijera, a sadašnjem premijeru i drugima iz zagrebačke delegacije zabranio bi kretanje zemljom. I to ne bilo kakvo – svakako se nije radilo o turističkom ili rekreativnom posjetu. Zabranio bi im obavljanje osnovnih državnih dužnosti, pa bi im po logici sprječavanja da prisustvuju državnoj komemoraciji u Vukovaru sutra mogao zabraniti i da ubiru poreze od određenih kategorija građana, da donose budžet bez suglasnosti nekog domoljubnog supervizora, primaju delegacije iz sumnjivih država… Sve to, da se netko ne bi prevario, nije slučajan incident, nego je dio maničnog, ali usustavljenog načina mišljenja. Jer, sjetit ćete se, Karamarko je već po dolasku na čelo HDZ-a proglasio sadašnju vlast lojalnim sljedbenicima druge države, koji od Hrvatske navodno prave umanjenu Jugoslaviju. I logično, sada je treba ponovno vratiti hrvatskom narodu, treba dakle simbolički ponoviti domovinski rat, a ima li ičeg patriotskijeg i rodoljubivijeg nego da se to započne novim oslobađanjem Vukovara. Na svaki način, Karamarko se do posljednje krpice razgolićuje kao opasno hazarderski tip, koji stavlja na rulet funkcioniranje države i ovo malo njenih mirnodopskih tekovina (prvenstveno kakvu-takvu koegzistenciju s ovdašnjim Srbima), samo zato da bi sasvim rasklimao stolac Zoranu Milanoviću i u njega sam sjeo.

Opasan je utoliko više što mu, iako je evidentno potkapacitiran za ozbiljnu politiku, ne manjka stanovitih vještina u operativnoj izvedbi političkih ciljeva. To pokazuje prvenstveno ova dosad neviđena koalicija od sedam stranaka koje je okupio oko HDZ-a, među kojima su i dvije centrističke, HSS i HSLS, istina danas beznačajne, ali s određenim simboličkim kapitalom koji donose iz prošlosti. Još više tu vještinu pokazuje privlačenje najreligioznije stranke na političkoj sceni, Hrasta, čime su jednim potezom oslabljena dva konkurenta na desnici, Glavaš-Kujundžićev Savez za Hrvatsku i uspješna referendumska radionica Željke Markić. Ali to je manje-više sve. S druge strane, Karamarkovo nervozno izlijetanje oko zabrane dolaska najviše državne delegacije u Vukovar očito odaje veliku nervozu zbog nečega što dolazi baš iz Markićkine radionice. Ona je, naime, na najboljem putu da se izbori putem izmjena Ustava za nova izborna pravila kojima bi se zabranilo predizborno koaliranje, a to znači i da bi treskom pao u vodu sav trud HDZ-a oko stvaranja spomenute divovske koalicije. Time osjetno padaju i izgledi Karamarkove stranke za pobjedu, pogotovo u svjetlu nezabilježenog rasta ORaH-a, koji je već pretekao i SDP, a objema strankama zabrana koaliranja puno ne smeta, čak prije odgovara. Stranka Mirele Holy i raste zbog odmaka od SDP-a, zbog čega joj očito ne pada na pamet koalirati s njima prije izbora, ali je koalicija sasvim vjerojatna nakon njih. A to bi, uz poslijeizbornu podršku IDS-a, HNS-a, umirovljenika, sasvim lako Čačićevih reformista i možda laburista, moglo biti dovoljno i za pobjedu. Eto, dovoljno je da se promijeni samo jedna očica u tkanju izbornih pravila i velika ofenziva Karamarkove stranke, koja je do jučer izgledala pobjednički, može se preokrenuti u fijasko, golo ništa.

To bi bila zaslužena kazna za, izuzimajući devedesete, nikada ovoliko desničarsko mahnitanje HDZ-a, u čemu se on bratski dopunjavao s isto toliko pomahnitalom Katoličkom crkvom. Ali kako se ova druga nije u odlučnom trenutku opredijelila, nego je podijelila vruće simpatije između Karamarkove stranke i Markićkinih referendumaša, ispalo je kako je ispalo. A ispalo je, velim, dobro. Ne može, međutim, biti dobro nešto drugo. HDZ definitivno pokazuje da nije u stanju biti u opoziciji, što je, doduše, i dosad bio slučaj, ali je to s Karamarkom otišlo još nekoliko koraka dalje. Jer koliko god se napasno zaklinjao u svoju državotvornost, HDZ pod njim izgleda kao da želi otići u dobrovoljnu ilegalu. Da, on sjedi u Saboru, ali šefa stranke tamo praktički nema jer svoje glavne poslove obavlja po skrivenim zapećcima političke scene, gdje oko šire javnosti ne dopire. To se ranije dogodilo samo jednom, kada je Sanader zapalio splitsku Rivu gotovo pa otvorenim pozivima na rušenje vlasti, ali kada je zatim dobio izbore, pojavio se sa čitavim naramkom, očito unaprijed pripremljenih, reformskih iskoraka. Toga kod Karamarka nema ni u najplićim tragovima. Dobro, promijenilo se vrijeme, a ova kriza evidentno više napuhuje jedra desnici, pa Karamarko i s mogućim novim izbornim pravilima ipak može uspjeti. Ali ako ne uspije, već sada može početi zbrajati razloge zašto je tako.

Glavni je taj što je unatoč okupljanju rekordnog broja desnih stranaka oko HDZ-a propustio uspostaviti, kao svi njegovi prethodnici, kontrolu nad desnicom. A propustio je to jer se nije pojavio s vlastitom političkom agendom koju bi drugi samo slijedili, nego ju je preuzeo od Katoličke crkve i radikalne, granično ustaške desnice. To HDZ nikada prije nije radio, nego se gazdinski koristio uslugama Crkve i krajnje desnih stranaka, i to je osnovni razlog Karamarkove političke nedoraslosti. Pokušaj da to nadoknadi tako što će se kockati stabilnošću državne vlasti i zemlje u cjelini samo je krajnja posljedica njegove, već sada je jasno, promašene, abortirane političke biografije.

1/1