O holokaustu danas znamo sve ili gotovo sve i o toj strašnoj seriji zločina imamo sasvim jasne i nedvosmislene stavove. Ipak, u svom obimnom eseju ‘Eichmann u Jeruzalemu’ njemačka filozofkinja židovskog porijekla Hannah Arendt upozorila je da je to suđenje prije nalikovalo spektaklu obračuna s nacističkim zlom nego namjeri za afirmacijom univerzalnih principa pravde koji vrijede za sve. U Adolfu Eichmannu ona je vidjela konkretnog čovjeka od krvi i mesa i otuda je proizašla njezina sintagma o banalnosti zla, koje potencijalno može počiniti svatko od nas. Ova rečenica puno je puta kritizirana kao nedovoljno snažna osuda nacizma, ali još više je napadano autoričino upiranje prstom u židovske komitete u okupiranoj Evropi zbog kojih bi, da nisu toliko surađivali s nacistima, vjerojatno ostalo više preživjelih Židova. Ili, kako je to rekao jedan od logoraša iz Theresienstadta: ‘Židovski narod se u cjelini ponašao veličanstveno. Zatajilo je samo njegovo vodstvo.’
Redatelj istoimene predstave ‘Eichmann u Jeruzalemu’ Jernej Lorenci krenuo je stoga od kompleksnog dojma da, iako neprestano moramo biti nagnuti nad zlom koje se dogodilo jučer, trebamo promatrati zlo svjesni ograničenosti osobnog iskustva, ali i prisutnosti vlastite savjesti usred zla koje se događa danas. Čitava pozornica bila je zato zamišljena, uz obilje arhivskog materijala, kao rekonstrukcija onoga što se u 161 dan suđenja dogodilo u Jeruzalemu, ali s mjerom i oprezom da moramo zagrabiti do dna kace i tuđih i naših života kako bismo se suočili s neobjašnjivim. Sa spremnom etiketom da je Eichmann bio monstrum ili da je to ‘mogao učiniti jedino nacizam’ dolazimo tek do polovine puta, jer još uvijek ne možemo do kraja odgovoriti na pitanje kako se to uopće moglo dogoditi. Što je to u čovjeku što ga navodi na zlo? Postoji li granica između malog zla koje podnosimo i velikog koje osuđujemo? Zato predstava protječe kao rijeka raspršenih misli i tegobnog povezivanja sitnica ljudske topline sa zlom koje se nalazi samo dva ugla dalje, u isprepletenom nizu u kojem smo mi ili naši bližnji često bili žrtve, a ubojice su možda bili naši susjedi, rođaci ili prijatelji.
Dramatičnost i ljekovitost ove predstave u tome je što ona, preko nedvosmislene odgovornosti Adolfa Eichmanna, pita tko smo zaista mi, današnji ljudi, koji živimo usred života u kojem su dobro i zlo, kako kaže Dostojevski, priljubljeni obraz uz obraz. Zato se i redatelj i glumci ne penju na pijedestal moralnih autoriteta; polovina predstave rezervirana je za pokazivanje njihovih obiteljskih fotografija i iskazivanje njihovih osobnih ispovijedi. U njima ima sjećanja njihovih baka i djedova na Jasenovac i odvođenje desetina tisuća Židova iz Zagreba u logore, istraživanja sa suđenje Andriji Artukoviću, ali i reminiscencija na Udbu i Goli otok. Kroz ispovijedi glumaca struje sjeta, bol i osobna patnja, ali nema, iako bi ih s razlogom moglo biti, osude, mržnje i konačnih sudova. Izvrstan glumački ansambl u kojem su bili Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Frano Mašković, Mia Melcher, Pjer Meničanin, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić, odvažno se pohrvao s obimnim materijalom koji govori o holokaustu, od potresnog filma ‘Shoah’ Claudea Lanzmanna, preko Jaspersove studije ‘Pitanje krivnje’ i filma ‘Suđenje u Nürnbergu’ Stanleyja Kramera, do romana ‘Koža’ Curzija Malapartea i drugih.
Ono što je najvrijednije za ovu predstavu jest što su ovi hrabri glumci investirali golemu emotivnu energiju da probave toliku količinu teških tema i da nam ih isporuče na najbolji način: da se kao grupa običnih ljudi moraju tegobno probijati kroz moralne dileme koje donosi život, bez iluzija da imaju odgovore na sva pitanja.
