Najgori momenti u životu nisu krize, iskušenja i patnje, nego trenuci slatkog samozavaravanja i mlakog zadovoljstva. Najgori trenuci u kazalištu nisu propali eksperimenti i promašene režije velikih očekivanja, nego opća mjesta i prazne scenske ljušture u kojima ima malo ili nimalo smisla. Takvu mješavinu općeg, slatkog i samozavaravajućeg zatekli smo u Dramskom kazalištu Gavella na premijeri predstave ‘Kiklop’, prema romanu Ranka Marinkovića i u režiji Saše Anočića. Marinkovićev roman s pravom je izniman (NIN-ova nagrada, 1966.), jer govori na tako uvjerljiv način o dešperatnom pojedincu usred moralnih dilema i u buri života iz vremena Jugoslavije neposredno pred Drugi svjetski rat, kao i o tom domaćem svijetu nemoćno zagledanom u globalnu katastrofu koja se valjala iza brda.
Takav roman i tema bez sumnje obavezuju pa smo zaista briljantan kazališni odgovor na takav nalog vidjeli u onoj jedinstvenoj predstavi ‘Kiklop’ prije 40 godina u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Ta predstava proslavila je ovaj roman, redatelja Kostu Spaića, ali i dva velika glumca: Radu Šerbedžiju i Jovana Ličinu. I nakon toliko godina zahtjev prema uprizorenju ‘Kiklopa’ ostao je isti, ali nova izvedba u kazalištu Gavella bila je tek blijeda sjenka te velike priče. Iako je današnji mutni i opasni kontekst vremena išao na ruku novom ‘Kiklopu’, čitava izvedba izgledala je kao nejasna putanja kometa koji se izgubio u mraku još prije no što je uopće zasjao. Tri i pol sata vrpoljenja u gledalištu, s iskrenom željom da vidimo taj današnji splin raspadnutog svijeta koji nam pritišće utrobu, završilo je razočaravajućom sviješću da naznaku atmosfere ovoga vremena nećemo dočekati. Ono što smo gledali bila je u najboljem slučaju nekakva literarno-historijsko čitanka i rutinsko odrađivanje kazališnog posla. Radnja se sporo kretala od točke do točke života melankoličnog glavnog junaka, od kavane i ljubavnice do kasarne i natrag, bez stvarne energije i uz puko prepričavanje romana. U toj općoj nemoći nije moglo biti govora o bilo kakvoj strasti prema osuvremenjivanju problema, intimnog ili društvenog, na način da bi nam egzistencijalne dileme Marinkovićeva romana i danas mogle biti značajne. Glavni problem nisu bili Gavellini glumci, koji su na sceni učinili koliko su mogli, nego redateljska konstrukcija predstave u kojoj je nedostajalo prave namjere o aktualiziranju jedne ne tako davne društvene atmosfere.
Ovu predstavu započeo je raditi redatelj Zlatko Sviben, s kojim bi krajnji rezultat svakako bio drugačiji, ali on je zbog, kako kažu, ‘unutarnjih nesuglasica’, odustao. U takvoj atmosferi glumac Franjo Dijak kao glavni junak Melkior i nije mogao učiniti bogzna što, tek zanimljive minijature ostvarili su Filip Šovagović, Antonija Stanišić Šperanda, Sven Medvešek, Martina Čvek i možda još ponetko, ali to nije moglo spasiti ovu predstavu od njene mlakosti i neuvjerljivosti. S obzirom da je na premijeru došla hrvatska politička elita u punom sastavu, od premijera Plenkovića do ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, Vladimira Šeksa, Zlatka Hasanbegovića i drugih, svečana otužnost večeri bila je kompletirana. Hrvatska politička sredina i desni centar smatraju roman ‘Kiklop’ literarnim simbolom toliko željenog bijega Hrvatske iz mrske Jugoslavije a sama predstava, osim te ocvale političke nostalgije, nije nam ništa novo znala poručiti. Toj političkoj sviti, koja je promicala pokraj nas okružena ljudima s bubicama u ušima, imali bismo iz pozicije običnih smrtnika za postaviti sijaset životnih pitanja, dok ovoj neuspjeloj predstavi, osim razočaranja, ne dugujemo nikakav značajniji komentar koji bi se ticao toga istoga našega života.
