>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Književna kritika: Spektakl neizrečenog

Luka Bekavac, ‘Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku: studije ruševine’ (2017): Novi zagonetni nastavak jednog od naših najzanimljivijih suvremenih književnih opusa

Ne znam ni za jednoga domaćeg pisca s tako opsežnim, a u toj mjeri tematsko-motivski kompaktnim opusom kao što je to slučaj s Lukom Bekavcem. Imam na umu ne samo hvaljene romane ‘Drenje’, ‘Viljevo’ i ‘Policijski sat’, koji suoblikuju jedinstven fiktivni svijet, nego i književnoteorijsku studiju o Jacquesu Derridi ‘Prema singularnosti’: problemi nerazumijevanja, šuma u komunikaciji, nepotpunosti informacije, pa i konačnog neuspjeha svake komunikacije, podjednako su vitalni za Bekavčeve prozne svjetove kao i za njegova teorijska istraživanja. Kad je u pitanju ‘Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku’ (Fraktura, Zaprešić), problem (potencijalnog) nerazumijevanja javlja se i u vrlo banalnom obliku. Naime, kakvo je djelo uopće posrijedi?

‘Galerija’ se u internetskim bespućima već neko vrijeme spominje u kontekstu Bekavčevog opusa. Prozni ciklus pod ovim naslovom svojedobno je i tiskan u periodici, dok Mrežom kruži i istoimeni tekstualni dokument nejasnog porijekla. ‘Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku: studije, ruševine’ odnedavno je naslov i knjige koja formatom emulira likovnu monografiju, a u trenutku nastanka ovog osvrta dostupna je tek u pretprodaji. Bilješka koja je prati obavještava nas da je u pitanju ‘prvi svezak otvorenog ciklusa pripovijesti, sjećanja i anticipacija generiranih sintagmom ‘Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku”; posrijedi bi dakle bio kontinuirani multimedijalni projekt, kojeg bi ovo uknjiženje bilo tek jedna od ispostava. Primijetimo i da je podnaslov na koricama otisnut bez zareza (‘studije ruševine’), dok se u unutrašnjosti knjige pojavljuje sa zarezom (‘studije, ruševine’) – znajući za Bekavčevu pedantnost, teško da je u pitanju greška.

Svaki od šest tekstova koji čine ‘prvi svezak’ ‘Galerije’ vezan je uz određenu godinu (u rasponu od 1958. do 2043.), ličnost (među ostalim i stalnog junaka Bekavčeve proze, profesora Stjepana Markovića) te umjetničko djelo (uključujući i ‘Drenje’!). Simulirajući monografski opis multimedijalnog galerijskog postava – ne samo onoga romansirane inačice osječke Galerije, nego i neke evazivne, znatno obuhvatnije, vjerojatno virtualne galerije – tekstovi u različitom opsegu i različitim registrima evociraju niz tematsko-motivskih čvorišta koja je Bekavčeva proza dosad razvijala: 1991. godina (ne ona o kojoj svakodnevno čitamo i čujemo, nego neka ‘druga’ ‘91.), ‘transkomunikacijske’ interakcije s drugim svjetovima i ravnima postojanja, bizarna katastrofa koja ima snaći čovječanstvo u bližoj budućnosti, dodiri znanosti i ezoterije itd. Postoje i indicije da je unutardijegetički (in-universe) autor ‘Galerije’ zapravo Luka Bekavac, autorov imenjak iz ‘Policijskog sata’ – što bi značilo da ovo djelo-projekt postoji (i) unutar svijeta Bekavčeva proznog ciklusa.

Kao i primjerice Roberto Bolaño, Bekavac je majstor baratanja neizrečenim u književnome tekstu. Prolazak kroz ‘Galeriju’ tako ostavlja dojam da sve vrijeme postoji značajan podtekst u koji ne uspijevamo proniknuti, da nam autor uskraćuje neku krucijalnu informaciju ili pogrešno podrazumijeva da smo s njome upoznati. Tekst ispostavlja zagonetku koja nije kriminalističke ili uopće unutarfabularne naravi – premda kod Bekavca ni takvih ne manjka – nego je usidrena znatno dublje. Moram napomenuti da nisam imao pristup ploči koja se prodavala uz ograničeni broj primjeraka ‘Galerije’, a koja tekst i fotografiju nadograđuje zvučnim zapisima. I bez vinilne pratnje knjiga izgleda, s obzirom na to gdje i kad je objavljena, gotovo perverzno spektakularno. Međutim, i književni sadržaj koji isporučuje poprilično je spektakularan, a brižljivo složen fensi aranžman iz njega vjerojatno izvlači značenjski maksimum.

1/1