>

novosti logo

Društvo Društvo

Kome trebaju pupovci?

Netko će uvijek dobiti ulogu žrtvenog jarca, ako za to postoji razlog. Hrvatska danas ima dva takva razloga. Prvi je ekonomski kolaps, a drugi razgranate i jake strukture kojima je atmosfera nacionalne ugroženosti potrebna kao zrak koji dišu

Profesor Branko Horvat koristio je izraze ‘partizanska Hrvatska’ i ‘HDZ-ovska Hrvatska’ uspoređujući razvoj u godinama nakon Drugog svjetskog rata i poslije 1990., kad se Hrvatska osamostalila i kad je uvedeno višestranačje. Taj sad već zaboravljeni dvostruki doktor ekonomije (zagrebački i londonski) i jedini naš ekonomist koji je bio u najužem izboru za Nobelovu nagradu, očišćen je sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta s obrazloženjem da njegov profil ne odgovara potrebama. Rezultat njegove usporedbe pokazivao je da su nakon onog rata slijedili obnova i razvoj, a u HDZ-ovo vrijeme ubrzano uništavanje nacionalne ekonomije. Posebno je zanimljiva sljedeća rečenica iz jedne stare analize prof. Horvata: ‘Na početku razdoblja Jugoslavija je dijelila posljednje mjesto u Evropi s Rumunjskom, pri čemu podaci za Albaniju nisu poznati.’ Razdoblje, naravno, počinje s ‘partizanskom Hrvatskom’, a nastavlja se najbržim privrednim rastom na svijetu, poslije Japana. ‘Visoka stopa rasta nije prosto statistička konstrukcija’, piše dalje prof. Horvat. ‘Ona se odrazila i u rastućem ekonomskom blagostanju stanovništva.’ Nažalost ili srećom, on nije doživio da vidi kako je ispred Hrvatske ponovno čak i ona poslovična Rumunjska.

Umjesto dosadnih brojki podsjetimo se koje su tvornice poslije 1945. osnovane ili znatno proširene samo u Zagrebu, koristeći se jednom knjigom objavljenom još godine 1965. To su: Prvomajska, Tvornica olovnih proizvoda, Tvornica mlinskih strojeva, Metal, Tekstilstroj Fotokemika, Tvornica računskih strojeva, Tvornica elektrotehničkih strojeva, Tvornica vatrogasnih aparata, Tvornica žarulja, Tvornica odjeće Naprijed, Tvornica električnih aparata Elektron, dizala i roleta Radnik, odjeće Vesna, montažnih kuća Jugomont, Jugokeramika, Nikola Tesla, Instrumentarija, Jugorapid, Radioindustrija, Kontakt, Almerija… Još je duži spisak novih proizvoda koji su nastajali u Zagrebu: transformatori, elektromotori, alatni strojevi, zatim strojevi za tekstilnu industriju, za obradu drva, benzinski motori, plinomjeri, aparati za zavarivanje itd. Malo što od toga je preživjelo kataklizmu koja je slijedila poslije 1990. godine.

Što se tada događalo s privredom bilo je moguće pratiti samo golim okom i na temelju vlastitog iskustva, ali ne i egzaktnim podacima. Odmah je naime umjesto društvenog proizvoda uveden bruto domaći proizvod kao glavni ekonomski pokazatelj, što je normalno jer je to praksa u cijelom svijetu. Ali nije bilo normalno da se stari podaci nisu preračunali u nove, pa više ništa nije bilo usporedivo. Zašto? Već po tome što je zmija krila noge vidjela se zla namjera. Ubrzo se, međutim, nije moglo više ništa sakriti. Pljačka stoljeća, uz okrutno uništavanje onoga što su ljudi desetljećima stvarali i od čega su živjeli, otkrila je sve mračne planove.

Pa ipak, trebale su godine da netko izračuna što se stvarno dogodilo i tako pokaže da su nekadašnje slutnje prof. Horvata bile sasvim opravdane. Dr. Tihomir Domazet, jedan od najuglednijih hrvatskih ekonomista, svojedobno je preračunao pokazatelje i usporedio Hrvatsku nakon 20 godina s nekoliko izabranih tranzicijskih zemalja i Zapadnom Europom u cjelini. Razmjeri propadanja doslovno su tragični. Na početku tranzicije Poljska je imala samo trećinu hrvatskog bruto domaćeg proizvoda, naravno po stanovniku. U dvadeset godina Poljaci su prestigli Hrvatsku i utrostručili svoj dohodak. Češka, koja je do rata bila jedna od industrijski najrazvijenijih zemalja Europe, u trenutku kad je započinjala tranzicija bila je za desetinu bogatija od Hrvatske. Nakon 20 godina razlika se povećala na više od polovinu. Za 30 posto povećalo se i zaostajanje za Slovačkom. Ali najbolnija je usporedba sa zbivanjima u Sloveniji, koja je prije raspada Jugoslavije bila bogatija od Hrvatske za samo 14,9 posto. Nakon 20 godina razlika se povećala na 61,9 posto ili četiri puta više. Domazet je usporedio Hrvatsku i s najrazvijenijim dijelom našeg kontinenta, Zapadnom Europom, za kojom smo 1989. zaostajali 22,9 posto. Nakon 20 godina to se zaostajanje udvostručilo i iznosi 45,1 posto. Zapad je nekad Hrvatskoj bio nadomak ruke, dok je za Poljsku Hrvatska bila daleki Zapad. A i Poljska, kao i sve te zemlje, proživjela je brojne tranzicijske nevolje, ali ono s čim se suočila Hrvatska poseban je primjer uništavanja vlastite države i naroda.

Sve brojke dr. Domazeta stare su deset godina, a nove ne izračunava nitko. Zmija i dalje krije noge. Ipak, lako je zaključiti da su te brojke sad sigurno još mnogo gore. Samo Europska unija uredno daje pokazatelje po kojima je Hrvatska potonula do njenog muljevitog dna. Ispod Rumunjske, a čini se i Bugarske. Niže se ne može. Sad se još povećava razlika prema onima iznad nas. Valjda da se Vlasi ne dosjete, politika slika prošlost crnim bojama, na cijeni su autori koji količinom mobitela dokazuju da je danas bolje nego prije, a skoro svakodnevno plasiraju se priče o partizanskim zločinima. Ne o ustašama i partizanima, već o nevinim ustašama, pa i Nijemcima, koje su zli partizani ubijali bez suda.

Posljednjih dana najveći je krivac postao Milorad Pupovac. Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti. Ali nije on dobrodošao samo političarima, kojima služi za odvlačenje pažnje s njihovih pravih grijeha. Za čast zemlje silno su se zabrinuli HVIDRA i ine boračke organizacije, kao i neke druge slične strukture, uključujući i znatan dio klera. Zašto baš oni? Zašto smatraju da su veći domoljubi od drugih i da su upravo oni prvi pozvani da stanu na branik domovine? Fenomen je poznat i u nekim drugim zemljama (u prvoj Jugoslaviji zvao se solunaštvo) i svodi se na to da u ratu nastaju jake društvene strukture, koje poslije njega postaju nepotrebne. U Hrvatskoj je zbog uništavanja poduzeća velik broj ljudi postao nepotreban i u miru. Te strukture ne prihvaćaju gubitak svog položaja, nastoje ga sačuvati, a jedini način za to je da budu trajno potrebne. Ratne strukture potrebne su u ratnim uvjetima. One će zato učiniti sve da ih obnove. Ne rat, već ratnu atmosferu. Za to su potrebni neprijatelji. Najpoznatiji takav primjer je makartizam u Americi poslije Drugog svjetskog rata, kad je javna scena postala prepuna pupovaca kojima se zabranjivalo javno djelovanje, pa i rad. To je razdoblje ostalo zabilježeno kao najveći suvremeni lov na vještice u jednoj demokratskoj zemlji. Vještice, naravno, nisu bili Srbi, već navodni komunisti, a time automatski i ruski špijuni. Ali to nije važno.

Još davno Slobodan Šnajder je napisao da se kod antisemitizma uopće ne radi o Židovima. Netko će uvijek dobiti njihovu ulogu, ako za to postoji razlog. Hrvatska danas ima dva takva razloga. Prvi je ekonomski kolaps, a drugi razgranate i jake strukture kojima je atmosfera nacionalne ugroženosti potrebna kao zrak koji dišu. Svjetska kriza koja je naoblačila horizont mogla bi pridonijeti raspletu. Ali cijena bi mogla biti iznimno visoka. I to ne samo ekonomska.

1/1