Zastupnici Socijalističke partije Srbije uglavnom su šutke ispratili prošlotjednu parlamentarnu raspravu o pregovorima Beograda i Prištine o normalizaciji međusobnih odnosa. No njihova šutnja gromoglasno je odjeknula na srpskoj političkoj sceni. Iz socijalističke parlamentarne šutnje nikla je medijska najava da bi srpski birači već sljedeće jeseni mogli opet na parlamentarne izbore, iako od prošlih još nije prošlo ni punih godinu dana. Neupitni lider Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić šutnju Dačićevih socijalista protumačio je kao njihovo distanciranje od njegove najave da će prihvatiti europsko-američki plan o Srbiji i Kosovu te možda uskoro uvesti sankcije Rusiji kako bi Srbija izbjegla briselsku kaznenu ekspediciju kojom joj se prijeti ako se u potpunosti ne uskladi s novom "ruskom politikom" Europske unije.

Vučić i stranački vrh naprednjaka javno su socijaliste osumnjičili da im kao najvažniji koalicijski partner namjeravaju zabiti nož u leđa kad u parlamentu na dnevni red stigne donošenje odluka o prihvaćanju euroameričkog plana o uvođenju sankcija Rusiji. Zato su im priprijetili novim parlamentarnim izborima, ali i slaganjem nove vladajuće koalicije. No novim izborima ne prijeti se samo Dačićevim socijalistima. Vučić je i prije parlamentarne rasprave o Kosovu novim izborima zaprijetio i fluidnoj frakciji naprednjaka koja se također protivi euroameričkom planu i uvođenju sankcija Rusiji. Po istraživanjima Demostata četvrtina članova SNS-a tome je sklona.

Parlamentarna rasprava o Kosovu, osim što je privukla pažnju na "sumnjiva lica" u redovima socijalista i naprednjaka, istovremeno je promovirala rabijatnu parlamentarnu desnicu koja je najavila stvaranje ujedinjenog nacionalnog fronta koji će se svim sredstvima boriti protiv euroameričkog plana. U toj političkoj gunguli svoju računicu imaju i na lijevo-liberalnoj strani stranačkog spektra. Lider Stranke slobode i pravde Dragan Đilas uvjeren je da "postizanje dogovora oko Kosova i približavanje Evropskoj uniji ne produžavaju trajanje vlasti Aleksandra Vučića, već ih, naprotiv, skraćuju". Prebrojavanje i svrstavanje na jednu i drugu stranu proširilo se i van sustava političkih stranaka.

No, Vučić je odlučio prvo na čistinu istjerati Dačićeve socijaliste. S naprednjačkog stranačkog skupa na kojem je sumirao parlamentarnu raspravu ponajprije je socijalistima i "mangupima u vlastitim redovima" poručio: "Bolje je da odemo u opoziciju nego da nam partijski i privatni interesi vode državu. Spreman sam da idem na izbore kao kandidat za premijera, ali neću popustiti pod ucenama". Već sljedećeg dana je, međutim, loptu spustio na zemlju, rekavši: "Ne mislim da su izbori dobro rešenje u ovom trenutku u našoj zemlji". Otkrio je i da intenzivno razgovara s liderom socijalista: "Ja sam razgovarao s Ivicom Dačićem. Naročito je važno ko je koga pozivao. Ja ću sa njim da se vidim i da razgovaram. A da li imam puno poverenje? Lično ga nemam, oni ga u nas nisu imali. Mi poštujemo tu političku partiju, ali sada znamo da u teškim vremenima možemo da se oslonimo samo na sebe".

Dačić je odmah nakon tih razgovora počeo uvoditi red među parlamentarnim zastupnicima socijalista, a i Vučić je započeo na čistac istjerivati stvari među naprednjacima. Za svibanj je najavio veliko stranačko okupljanje nakon kojega će krenuti u obilazak lokalnih i regionalnih stranačkih organizacija. U medijima je istovremeno krenulo licitiranje s pritiscima i utjecajima iz inozemstva. Dačićeve socijaliste se proziva da su na zahtjev Moskve odlučili minirati prihvatanje euroameričkog plana, a Vučić je osobno upro prstom u "prijatelje" koji ga iz inozemstva pritišću tako što, primjerice, guraju donedavnu naprednjačku ministricu Zoranu Mihajlović u osnivanje nove političke stranke u čijem bi središtu bilo pitanje položaja žena u Srbiji kao mamac za kreiranje političke platforme oko koje bi se okupila i lepeza proeuropskih nevladinih organizacija.

Unatoč svoj toj buci i galami o novim izborima, malo tko u Srbiji vjeruje da će se oni doista i dogoditi ove jeseni. Pogotovo nakon što je i kosovski premijer Albin Kurti ustuknuo i objavio da je i njegova vlada prihvatila da nastavi pregovore s Beogradom po pravilima koje su svojim planom kreirali Bruxelles i Washington. Kako početak tih pregovora ovisi o tome kad će i kako Kurtijeva vlast definirati i osnovati srpsku manjinsku autonomiju na Kosovu, malo je vjerojatno da će se to dogoditi u nekoliko sljedećih mjeseci, pa su i male šanse da se do jeseni definira neka konkretnija verzija srpsko-kosovskog sporazuma koja bi mogla isprovocirati izbore i u Srbiji i na Kosovu. A i u tom slučaju teško da bi euroamerički posrednici dopustili da se raspisivanjem izbora odgađa njegova verifikacija u Beogradu i Prištini.

No ispod sve te političke pjene koja je po tko zna koji put zapjenila Srbiju zbog pregovora o normalizaciji odnosa s Prištinom pupčanom vrpcom povezanih s pristupnim pregovorima s Europskom unijom i odnosima s Rusijom, odvio se proces u kojem se Srbija ekonomski nepovratno vezala uz Europsku uniju. Istraživački centar Demostat ovih je dana objavio podatke o najvažnijim privrednim partnerima Srbije u proteklom desetljeću koji nedvojbeno svjedoče da je srpska ekonomija sasvim srasla s europskom. Ni precizna kirurgija ne bi je mogla od nje odvojiti bez smrtnih posljedica.

Podaci Europske komisije, MMF-a i srpskog Zavoda za statistiku koje je prikupio i analizirao Demostat kažu da je trgovinska razmjena Srbije s Europskom unijom s oko deset milijardi eura koliko je iznosila 2010. godine narasla na preko 30 milijardi eura do kraja 2021. godine. Na početku prošlog desetljeća drugi po značaju trgovinski partneri Srbije bile su zemlje CEFTA-e s oko dvije milijarde eura vrijednom razmjenom, a slijedila je Rusija (1,6 milijardi) te Kina, SAD, Turska i Švicarska. Trgovinska razmjena s EU se utrostručila, sa zemljama CEFTA-e se udvostručila, na 4,6 milijardi eura, ali je sada manja za čitavih 25 milijardi eura, a ne osam kao što je bilo 2010. Značajnija promjena dogodila se i u trgovinskoj razmjeni Srbije s Kinom. Ona je narasla s oko milijardu na 4,4 milijardi eura i Kina je postala treći najvažniji trgovinski partner Srbije. Rusija se s 2,3 milijarde eura spustila na četvrto mjesto, a Turska s 1,7 milijardi eura popela do petog najvažnijeg trgovinskog partnera Srbije.

Osim što je trgovinska razmjena Srbije s Europskom unijom skokovito rasla u prošlom desetljeću sličnim je intenzitetom rastao i srpski izvoz u zemlje članice EU-a, pa je na kraju 2021. iznosio skoro 14 milijardi eura, a pokrivenost uvoza iz EU-a sa srpskim izvozom popela se na 85 posto dok je 2009. bila svega 48 posto. Rezultat je to i činjenice da su kompanije iz Europske unije u razdoblju od 2010. do kraja 2021. godine investirale preko 19 milijardi eura, odnosno skoro dvije trećine svih investicija koje su se iz inozemstva slile u Srbiju. Daleko iza slijede ruske investicije vrijedne 2,2 milijarde eura (7,4 posto ukupnih investicija), zatim švicarske (dvije milijarde eura ili 5,7 posto) te kineske (1,7 milijardi eura ili 5,6 posto). Sve te brojke i slova o sraslosti srpske s europskom ekonomijom samo politički lunatici u Srbiji mogu previdjeti i prešutjeti, pogotovo dok galame o Kosovu ili prijateljstvu s Rusijom. U realnom životu i njima će, međutim, kidanje ekonomskih veze s europskom privredom biti gotovo nemoguća misija.