>

novosti logo

Društvo Društvo

Krvave razglednice logoraša iz Orašja

‘Novosti’ donose izjave svjedoka koji navode da su prošli torture u Donjoj Mahali i Orašju: Prema podacima Saveza logoraša Republike Srpske, u Osnovnoj školi u Donjoj Mahali i Srednjoškolskom centru u Orašju krajem 1992. i početkom 1993. ubijeno je 24 logoraša. Stotine srpskih civila prošlo je torture s premlaćivanjem, izgladnjivanjem i priključivanjem na struju

Nije lijepo biti u pritvoru. U to su se svakako već uvjerili Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković i Stijepo Đurić, koji su uhapšeni pod sumnjom za ratni zločin u Orašju 1992. godine. Dobro je to poznato i vrhbosanskom nadbiskupu i kardinalu Vinku Puljiću, kojem ipak nije bilo teško, zajedno s osobnim tajnikom, velečasnim Bojanom Ivešićem, i generalnim tajnikom Biskupske konferencije BiH, monsinjorom Ivom Tomaševićem, 12. studenoga sjesti u automobil i otići u posjet pritvorenim ‘herojima, a ne zločincima’, kako se pripadnicima HV-a ili HVO-a koji su pod sličnom sumnjom redovito tepa iz crkvenih krugova. Sud je velikodušno ispunio kardinalovu želju i dopustio mu pojedinačni razgovor sa svakim pritvorenikom. Kako prenosi portal televizije N1, Puljić im je tom prigodom izrazio potporu i ohrabrenje u razdoblju odvojenosti od obitelji. Svima je poklonio jednu krunicu koju je dobio od pape Franje i toplo im preporučio da u molitvi traže mir i snagu. O desetorici bivših oficira i vojnika HVO-a Puljić je govorio i 3. studenoga, rekavši kako su se njihovim hapšenjem ‘Hrvati, koji su u najvećem dijelu katolici’ osjetili ‘duboko pogođenima’.

Izjave kardinala Puljića i njegov posjet pritvorenicima savršeno se uklapaju u širu sliku reakcija na hapšenja u Orašju, zbog kojih se na zadnje noge digao kompletan politički establišment u Hrvatskoj. ‘Novosti’ su 11. studenoga već objavile nekoliko potresnih svjedočanstava žrtava logora koji su 1992. nicali diljem Bosanske Posavine, ali su u fokusu hrvatske javnosti umjesto žrtava i dalje ostala pitanja poput onoga zašto su hapšenja organizirana baš sada, pa baš pred Dan mrtvih, pa baš nakon prvog posjeta novog premijera Andreja Plenkovića BiH itd. Nadamo se da će netko dobronamjeran kardinalu Puljiću pokazati i ovaj tekst u kojem donosimo izjave svjedoka koji navode da su prošli strašne torture u Osnovnoj školi u Donjoj Mahali i Srednjoškolskom centru u Orašju: u vrijeme dok je to područje kontrolirao HVO, a pod budnom paskom i komandom HV-a, školski su objekti pretvoreni u logore za civile srpske nacionalnosti. Svjedoci su svoje iskaze dali najprije nekadašnjem Komitetu za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava SRJ. Iskaze je kasnije potvrdio MUP Republike Srpske, a njima raspolaže tamošnji Savez logoraša.

Svjedok, označen pod šifrom 267/94-22, imao je 30-ak godina kada je u Orašju uhapšen i doveden u logor. Orašje je mali grad u kojem se svi poznaju i svjedok je prepoznao neke vojnike koji su ga dočekali u logoru, a posebno je, navodi, zapamtio zapovjednika Peru Vincetića, te Stijepu Đurića i dvojicu Živkovića. Imena ljudi za koje svjedoci konkretno tvrde da su ih podvrgavali mučenju izostavit ćemo iz iskaza zbog opreza, no torture o kojima govore uhapšeni Srbi u Orašju mogu se usporediti s onima koje su prolazili zatočenici Manjače ili Lore.

‘Dvadesetog maja doveli su tri čovjeka uhapšena u Donjem Rahiću: Panić Slobodana i Maksimović Cvijetina iz Lukavca i Pekić Luku iz Vukovca. Te večeri su ove ljude ustaše bukvalno polomile. Tukli su ih svaki dan, sve do 26. maja. Pekiću su oteli 89.000 austrijskih šilinga i vozilo beogradske registracije vrijedno oko 50.000 DM. Ubili su ga, a pošto je radio u Austriji (imao je hotel i visoko životno osiguranje), stavili su ga u vreću da bi i u vezi s tim izvukli neku korist. Priključili su mu struju, stavljali mu glavu u šarafštok (mengele-stege), tukli letvama, prste od nogu izgnječili toliko da su pretvoreni u kožu, nije mogao da govori. Tijelo mu je bilo plavo kao da je obukao plavu majicu.’

Svjedok tvrdi kako je vidio nekoliko ubojstava. Ispričao je kako su zatočenici vođeni na prvu liniju na prisilni rad – danju su tamo kopali rovove. Jednom prilikom izmijenio je par riječi s jednim vojnikom HVO-a, koji je bio zgrožen izgledom premlaćenih ljudi, pa mu se obratio: ‘Nije čudo što tako izgledate kada se u Vojnu policiju sjatio sav ološ opštine Orašje.’

Nakon cjelodnevnog prisilnog rada, tokom kojeg je također bilo fizičkog zlostavljanja i ubojstava, logoraši su se, stoji u tim iskazima, u kojima svoje čuvare često nazivaju ‘ustašama’, vraćali na dodatne torture koje su ih čekale.

‘U večernjim satima, obično između 20 i 24 časa, tjerali su nas da neprekidno, u stojećem stavu, pjevamo ustaške pjesme, posebno onu: ‘Evo zore, evo dana’. Tjerali su nas da trčimo i pjevamo, da nosimo jedni druge, da preskačemo kozliće. Ustaše su tjerale muškarce logoraše da jedni drugima sišu polni organ’, navodi se u jednom iskazu, u kojem se spominje i ime jednog od počinitelja.

Neke scene podsjećaju na one iz filma Lordana Zafranovića ‘Okupacija u 26 slika’ i ne mogu se izbrisati iz sjećanja. Svjedok se sjeća ubojstva Manojla Milinkovića iz Bosanske Gradiške.

Svjedok, označen pod šifrom 267/94-22, jednom prilikom izmijenio je par riječi s jednim vojnikom HVO-a, koji je bio zgrožen izgledom premlaćenih ljudi, pa mu se obratio: ‘Nije čudo što tako izgledate kada se u Vojnu policiju sjatio sav ološ opštine Orašje’

‘Gazili su ga nogama, a poslije je stavljen u vreću – živ. Pokazao je znake života, pokrenuo je glavu. Mi smo na to ukazali ustašama. Oni su nas otjerali u sobu ovim riječima: ‘Idite u sobu, neće on dugo, sad će umrijeti.’ Umro je nakon 30 minuta, poslije smo ga odnijeli u mrtvačnicu.’

Prema tvrdnjama svjedoka, posjeti pripadnika raznih formacija HV-a, koji su u logor dolazili iz Hrvatske kako bi se iživljavali na zatočenicima, navodno su bili redoviti. Svjedoci govore i posjetima pojedinih tadašnjih hrvatskih dužnosnika, čija ćemo imena ovom prilikom također izostaviti, a koji nisu ni na koji način utjecali na to da se položaj zatočenika popravi.

Neki svjedoci svoja su sjećanja podijelili ne skrivajući vlastiti identitet. Jedan od njih je Vladimir Maksimović iz sela Krepšića.

‘Prisiljavali su nas da jedan drugome sisamo polni organ. Lomili su letve, čiji je poprečni presjek bio 5x2,5 centimetara i gurali nam u čmar. Od toga smo danima krvarili. Boli su logoraše nožem u jezik i onda tjerali da pjevaju. Naravno, bilo je to nemoguće, jer se nož nalazio u jeziku. Probadali su šake nožem i opet tjerali da se pjeva. Nož stoji zaboden u šaku, a ustaša ga drži za dršku i klati lijevo-desno.’

Maksimović tvrdi kako su mučitelji znali izmučenim ljudima ubrizgavati benzin u tijelo pomoću injekcija. Neki su od trovanja umrli.

U logorima u Orašju i Donjoj Mahali navodno je bilo i dosta Bošnjaka u uniformama HVO-a, pa čak i jedan tamošnji Srbin. Razlike u tretmanu zarobljenih ljudi nije bilo.

Svjedok 267/94-25 iz Bukove Grede u općini Orašje istražiteljima je opisao kako su mu čuvari gurali gumene palice u grlo, kako su ga udarali šakama, posebno u grlo, ali i po cijelom tijelu. U Osnovnoj školi u Donjoj Mahali gledao je mučenje civila Čede Cvijanovića, kojem su odsječena dva prste desne ruke. Obilno je krvario, pa je uskoro odveden na likvidaciju. Svjedok tvrdi da je zločin izvršio jedan od uhapšenih pripadnika HVO-a, odnedavni vlasnik papine krunice. Mnoge mučitelje osobno je poznavao, pa navodi njihova imena i nadimke.

Čarli je zapaljene cigarete stavljao logorašima u uši, a britvom ispod vrata nanosio posjekotine, dok je Eso najviše ‘pomagao’ u batinanju… Logoraše iz Borova su takođe teško mučili. Ubili su Minju i Klipanović MilanaDamir je zabijao nož kroz šake, a Mirku Vidoviću iz Borova naselja nožem je probijao jezik. Tjera ga da jezik izvlači vani, a nož vibrira, dok krv lije iz usta. Panić Slobodanu i Maksimović Cvijetinu iz Lukavca nožem je probijao ruke. Nož prođe kroz ruku i dasku, a oni moraju da pjevaju…’

‘Boli su logoraše nožem u jezik i onda tjerali da pjevaju. Naravno, bilo je to nemoguće, jer se nož nalazio u jeziku. Probadali su šake nožem i opet tjerali da se pjeva’, svjedočio je Vladimir Maksimović iz Krepšića

Svjedok nastavlja opisujući mučenje Andrije Gavrića iz Bukove Grede, kojeg su dvojica čuvara, čija imena u svojem iskazu iznosi, tjerala da drži glavu u kanti vode te mučenje i ubojstvo Maksa Gajića, što su izvršila druga dvojica počinitelja.

I sam svjedok prošao je kroz ruke mučitelja: ‘Meni su kombinirkama čupali dijelove tijela, poizbijali mi zube i skidali me golog, a zatim udarali po polnim organima. Držala su me četiri logoraša. Jedan za jednu ruku, drugi za drugu, a dvojica za noge. Morali su to da rade. Babo je onda udarao po polnim organima. Sve mi je u tom predjelu bilo nateklo. Nekim logorašima uvlačili su žicu u uši, a onda su za nju vješali letvu. Gledao sam to svojim očima. Ustaše se smiju i viču: ‘Vidi pankera.”

Prema tim iskazima, logorašima su bili zabranjeni posjeti, nikakve poruke rodbini nisu smjeli slati i nisu se smjeli nikome javljati. Bili su vlasništvo čuvara i njihovih zapovjednika. Jedan od zapovjednika bio je spomenuti Vincetić, protiv kojeg je Tužilaštvo BiH prije četiri godine podignulo optužnicu za ratni zločin, ali je Vincetić u bijegu. Posjeti Crvenog križa su bili rijetki, a nakon njih bilo im je još gore. Iza njih su ostale obitelji o čijoj sudbini nisu znali ništa: nerijetko su u drugom dijelu logora bile njihove supruge, koje su prolazile strašna mučenja i redovita silovanja jednog ili više vojnika.

Krunić Mile iz Donjeg Žabara u općini Orašje nikada neće zaboraviti Prijedorčanina koji je imao samo jednu želju: ‘Ranko iz Prijedora se žalio ustašama da ima troje male djece, da ne znaju gdje je on… Molio se da se javi kući, bar da je živ. Nije mu to dozvoljeno, niti je izašao živ.’

Jednom ubijenom logorašu čuvari su navodno odsjekli uši i istaknuli ih na vidno mjesto, kako bi ostale podsjećale na ono što im se može dogoditi. Naravno, i sam Krunić je bio mučen: ‘Devet rebara su mi polomili, na nožnim prstima su mi nokte počupali, slomili su mi i jabučicu… Ne znam, zapravo, čime me sve nisu tukli. Gumeno crijevo su mi nabijali u grkljan… i onda pod pritiskom puštaju vodu! Mogu slobodno da kažem da sam batine dobijao svaka tri sata, a hranu svaki treći ili četvrti dan. Kad je dobijem svaki treći dan, bio sam zadovoljan.’

Brojni svjedoci u prikupljenim iskazima tvrde kako su logore posjećivale strane i hrvatske TV ekipe. Čuvari su ih tjerali da danima prije posjeta puštaju bradu, a pred kamere su ih izvodili nabijajući im na glavu četničke kape. Morali su pred upaljenim kamerama izgovarati laži kako su ubijali Hrvate, silovali žene i palili sela, a organizirana su i ‘suđenja’ na kojima su morali potpisati izjave o brojnim zločinima koji su im stavljani na teret.

Svjedoka 267/94-26 iz sela Matića iz logora su izvukli vojnici HV-a iz Požege. Zajedno s njim odvedeni su Pero Gavrić i Jovica Maksimović.

‘Na ispitivanju pitaju Peru Gavrića da li on zna čiji je sin, lijep momak i plav, ubijen u Bukovoj Gredi, pored vikendice Žarka Maksimovića. Pošto se radilo o Perinom sinu, koga je inače teško dobio, Pero je zanijemio. Šamarali su ga i tukli, pitajući se: ‘Šta je ovom čovjeku, je li on lud?’ Te večeri su ga ubili i objesili u kupatilu za đake, tamo gdje se oni presvlače za nastavu fizičkog vaspitanja…’

Prema podacima Saveza logoraša RS-a, u Osnovnoj školi u Donjoj Mahali i Srednjoškolskom centru u Orašju krajem 1992. i početkom 1993. ubijeno je 24 logoraša, a stotine srpskih civila prošlo je opisane torture. Iako su iskazi brojnih svjedoka odavno prikupljeni, još uvijek nisu verificirani jer je na pokretanje procesa za ratne događaje iz Orašja trebalo čekati sve do ove godine. A za žrtve u međuvremenu nije bilo ni papine krunice ni molitve.

1/1