>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ku Klux MUP

Znamo li da Hrvatskom svake godine bezglavo bauljaju desetine hiljada studenata sa svih strana svijeta, polugoli, pijani i drogirani remeteći javni red i mir, zašto su u hrvatskoj policiji procijenili da samo dvojicu od njih valja deportirati iz države?

Ovoga ljeta – slabo ste o tome čitali u novinama i po portalima – pristojan je međunarodni skandal ispao kad je hrvatska policija protjerala iz zemlje dvojicu poznatih australskih influencera, dvadesetogodišnjeg Jacoba W. i njegova vršnjaka Herberta O. iz Geelonga kraj Melbournea.

Mlade Australce, koji su 6. srpnja u sitnim noćnim satima na rivi u Hvaru zatečeni oskudno odjeveni, vidno alkoholizirani i bez osobnih dokumenata, hvarski su policajci zbog remećenja javnog reda i opiranja službenim licima najprije do jutra zadržali u pritvoru, a onda trajektom ispratili do Splita i predali splitskim kolegama. Iako su Jacob i Herbert protestirali zbog postupka, uvjeravajući policajce kako su oni poznati youtuberi i da su se na hvarskoj rivi malo opustili nakon partijanja u klubu Carpe Diem, tvrdeći da su im putovnice, novac i sve ostale osobne stvari ostale u hvarskom hotelu Adriana, splitska policija prisilno ih je – u istoj onoj oskudnoj odjeći u kojoj su privedeni na hvarskoj rivi! – otpremila na prvi let za Australiju.

U nevjerojatnom zapletu još nevjerojatnijeg skandala, posada Etihad Airlinesa nije htjela polugole mladiće primiti na let, pa je uskočio konzul Velike Britanije iz Splita, koji je iscrpljenim mladim Australcima posudio nešto odjeće. Dok je on, međutim, stigao do aerodroma, Etihadov let već je odletio za Melbourne, nakon čega je splitska policija Jacoba i Herberta hladnokrvno potrpala u kombi i odvela do slovenske granice. Na malograničnom prijelazu Prilišće policajci su ih izbacili u šumu, gdje će ih desetak dana kasnije, iscrpljene, izgladnjele i na izmaku snaga, pronaći lovci iz slovenskog Črnomelja.

O tom međunarodnom skandalu – zbog kojega je australska Vlada Zagrebu uputila oštar demarš, Kolinda i Plenković ponizno se ispričavali, a Hrvatska na koncu odlukom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu upravo ovih dana isplatila pola milijuna eura odštete – niste, međutim, u hrvatskim medijima pročitali ni retka. Jedini razlog koji mi ovog trenutka pada na pamet, jedino razumno objašnjenje činjenice da o ovom nevjerojatnom slučaju ne znate ništa, moglo bi biti samo to da se nije ni dogodio.

I zaista, provjerio sam na više strana – u ministarstvima unutarnjih i vanjskih poslova, Državnom odvjetništvu i veleposlanstvu Australije u Zagrebu, i u hvarskom hotelu Adriana i lovačkom društvu Loka Črnomelj, pa čak i na Europskom sudu u Strasbourgu – i svugdje dobio isti odgovor: da sam cijelu priču izmislio.

Zašto bih, međutim, izmislio jednu tako nevjerojatnu, pače glupu priču? Jedini razlog koji mi ovog trenutka pada na pamet, jedino razumno objašnjenje činjenice da sam je izmislio, moglo bi biti samo to da hrvatskoj policiji tako nešto ne bi bilo prvi put. Odnosno, bilo bi prvi put, ali ne i drugi. U stvari posljednji. Svakako, bolje da objasnim pričom, bit će vam jasnije.

Prije nekoliko dana reporteri bosanskohercegovačkog portala Žurnal u kampu za migrante u Velikoj Kladuši otkrili su dvojicu nigerijskih državljana, Abiju Uchennu Alexandra i Ebohu Kennetha Chinedua. Za razliku od ostalih zatočenika u kampu, Abia i Eboha tamo nisu završili balkanskom rutom: oni su, naime, studenti nigerijskog Tehničkog sveučilišta Uwerri, i s uredno izdanim vizama za Hrvatsku nekoliko su tjedana ranije, još 12. studenoga, zajedno s još dvojicom kolega i profesorom doputovali na međunarodno studentsko natjecanje u Puli. Nakon završetka natjecanja 17. studenoga otišli su u Zagreb, odakle su se sutradan povratnim letom preko Istanbula trebali vratiti kući u Nigeriju. Umjesto toga, završili su, eto, u – Velikoj Kladuši.

Kako? Eh, kako.

‘Odlučili smo malo prošetati Zagrebom, kad nas je na ulasku u tramvaj zaustavila policija i odvezla u stanicu’, ispričao je Eboha novinarima. ‘Pokušali smo im objasniti tko smo, i da su nam dokumenti ostali u hostelu, ali nisu obraćali pažnju na ono što govorimo. Ne znam koliko je sati bilo, ali bio je mrak kad su nas izveli iz policijske stanice i ubacili u kombi. Odvezli su nas na nepoznato mjesto. Dvojica policajaca rekla su nam: ‘Idete u Bosnu.’ Rekao sam im da nikad nisam bio u Bosni, da sam došao sam avionom u Zagreb, a oni su rekli: ‘Ne, ne, vi idete u Bosnu.’ Nakon nekog vremena kombi je stao i gurnuli su nas vani, u žbunje. Odbio sam ići u šumu, no onda mi je policajac rekao da će pucati ako se ne pomaknem.’

Ispao je na kraju sasvim pristojan mali hrvatski skandal, jer dvojica nigerijskih nesretnika, ispostavilo se, zaista su bili studenti Tehničkog sveučilišta Uwerri: zaista su – eno na Hrvatskoj televiziji snimka – sudjelovali na studentskim natjecanjima u Puli, i zaista su, s vizom važećom do 18. studenoga, imali povratnu kartu za let preko Istanbula u Lagos.

Kako su onda završili u Velikoj Kladuši? Eh, kako.

Iz Ministarstva unutarnjih poslova tvrde, naravno, da su nigerijski studenti sve izmislili. Zašto bi, međutim, Abia i Eboha izmislili jednu tako nevjerojatnu, pače glupu priču? Jedini razumni razlog koji je hrvatskoj policiji tog trenutka pao na pamet, jedino objašnjenje činjenice da su dvojica sudionika međusveučilišnih igara u Puli petnaestak dana kasnije pronađena u kampu za migrante u Velikoj Kladuši, bilo je da nigerijskim državljanima tako nešto ne bi bilo prvi put. Prema tvrdnjama hrvatske policije, njih dvojica odlučila su, naime, natjecanje iskoristiti za bijeg iz Nigerije: treći iz grupe, recimo – jedan od studenata iz grupe zajedno s profesorom uredno se, naime, vratio u Nigeriju – 18. studenoga je zatražio azil, dok su Abia i Eboha u Europu pokušali prečicom.

I?

Što i? – uzvratili su u MUP-u. Kako su na koncu završili u kampu u Velikoj Kladuši? Eh, kako.

Ne, ozbiljno, inzistirali su novinari: kako su dvojica studenata iz Nigerije, čak i ako je sve što u MUP-u tvrde točno, završila zajedno s ilegalnim migrantima u kampu u Velikoj Kladuši, dakle u drugoj državi? Zašto su ih, mimo svih međunarodnih zakona, propisa i običaja, deportirali u Bosnu i Hercegovinu? Kako to da o njihovu privođenju i deportaciji – ako je istina to što tvrde u MUP-u – nema nikakvog službenog i pisanog traga, nikakve evidencije i izvještaja?

Eh, kako – odgovorili su opet iz Ministarstva unutarnjih poslova.

I to – ‘eh’, dakle ‘kako’ – bilo bi po prilici sve što su o cijelom slučaju službeno izjavili iz Ravnateljstva policije i Ministarstva unutarnjih poslova.

Zašto su, međutim, u hrvatskoj policiji izmislili jednu tako nevjerojatnu, pače glupu priču? Jedini razlog koji mi ovog trenutka pada na pamet, jedino razumno objašnjenje takvog policijskog postupka prema strancima moglo bi biti samo to da je takva procedura normalna i uobičajena, i da tako nešto ne bi bilo prvi put. Odnosno, bilo bi prvi put, ali ne i drugi. U stvari posljednji. Svakako, bilo bi mnogo jasnije kad bih vam tu stvar mogao objasniti pričom o onom međunarodnom skandalu kad je ovoga ljeta hrvatska policija na sličan način protjerala iz zemlje australske youtubere Jacoba W. i Herberta O. Samo da se to ikad dogodilo, i da priču o deportiranim Australcima nisam izmislio.

Znamo li da Hrvatskom svake godine bezglavo bauljaju desetine hiljada studenata sa svih strana svijeta, polugoli, pijani i drogirani remeteći javni red i mir, zašto su u hrvatskoj policiji procijenili da samo dvojicu od njih – i to valjda jedinu dvojicu od njih koji nisu došli na razuzdani party, već na međunarodno studentsko natjecanje – valja deportirati iz države? Zašto u Velikoj Kladuši, ili barem u šumi kraj slovenske granice na Prelišću, nikad nisu završili Jacob i Herbert?

Eh, zašto. Provjerio sam sedam puta, posložio sve poznate činjenice, i svih sedam puta ispalo mi je kako je to samo zbog boje kože.

Pokušajte, uostalom, i sami: taman da je baš sve bilo onako kako kažu u MUP-u i nikako drugačije, ali da su Abia i Eboha bijele puti – da se zovu, recimo, Jacob i Herbert i da su na natjecanje u Puli stigli, metnimo, iz Australije, ili još bolje, iz Južnoafričke Republike – bi li im zagrebačka policija ikad, ali ikad, uopće na ulici prišla, a kamoli ih noću izbacivala u šumu negdje na hrvatsko-bosanskoj granici? Molim lijepo: da ili ne?

Eh, da ili ne.

1/2