>

novosti logo

Društvo Društvo

Kuna svetica

Na nerealnoj i nepromjenjivoj kuni sagrađen je cijeli sustav nerealne ekonomije. Tko se još sjeća da je ratne 1993., dakle prije uspostavljanja sadašnjeg tečaja, Hrvatska imala veći robni izvoz od uvoza? Poslije, izvoz se srušio na polovicu uvoza

Doslovno blesavo zvučao je odgovor glasovitog poduzetnika i bogataša Branka Roglića na pitanje zašto u Hrvatskoj nema proizvodnje. Zato, rekao je on, jer nemamo resursa. To je značilo da bismo proizvodili kad bismo imali od čega. Ali sirovinama smo siromašna zemlja, pa nam ne preostaje drugo nego da budemo konobari i sobarice ili da se raseljavamo po bijelom svijetu. Na primjer u Irsku, koja nema ništa osim zelene trave. Gospodin Roglić, međutim, nije glup čovjek. To se vidi po njegovim poslovnim pothvatima, a u posljednje vrijeme i po načinu na koji je reagirao na slom Agrokora. Iako veliki dobavljač, on nije dozvolio Ivici Todoriću da gomila dug, a čim je pukla bruka, on je ‘pustio zadužnicu’, dakle naplatio sve što je mogao, ne slušajući apele na domoljublje i ne čekajući posebne zakone i lešinarske fondove. ‘Ostalo je još nekih 3,5 milijuna kuna potraživanja, ali to moja tvrtka može podnijeti’, kaže on sada.

Čime se bavi gospodin Roglić? On je vlasnik Orbica, velike, kažu čak najveće u Europi, tvrtke za distribuciju strane robe. On je sveti Petar na vratima kroz koja na malo, ali slatko hrvatsko tržište ulaze najpoznatiji svjetski brendovi. ‘Da se isplati, on bi ulagao u proizvodnju’, kaže jedan poznati ekonomski novinar. Zašto to isto nije rekao i gospodin Roglić? Zašto se sramotio teorijom o resursima, umjesto da otvoreno prizna kako se bavi onim što donosi profit? Dakle trgovinom i uvozom. Očito zato da ne čačka mečku, pogotovo jer on za to ima najmanje razloga. Da ne dira u najveći hrvatski ekonomski tabu.

Zato je bez ikakve reakcije, samo kao vijestica od nekoliko redaka, prošlo i aktualno ukidanje proizvodnje svježeg kvasca Digo, koja u Hrvatskoj ima stogodišnju tradiciju. Zašto umire Digo? Zato što se ne isplati! Potrošači se, međutim, ne moraju brinuti. I ubuduće će kvasca biti koliko god ga tržište traži, ali uvezenog iz Mađarske. Nekim čudom, Mađarima se njegova proizvodnja ipak isplati. Bit će kolača, ali ne i kruha, barem za 60 radnika koji su u Prigorju Brdovečkom proizvodili Digo. Srećom, Hrvatska je u Europskoj uniji, što znači da su mlađima širom otvorena izlazna vrata. A uspaničenim demografima preostaje jedino da i turiste počnu računati makar kao privremeni rast stanovništva.

I predsjednica Republike (sa svim svojim savjetnicima) drži se zavjeta šutnje o pravom uzroku hrvatskog zaostajanja, iako je zbog njega javno digla glas. Stojimo u mjestu, dok drugi napreduju, kaže ona. Na dnu smo među novim članicama EU-a, a i za njima ćemo uskoro početi jako zaostajati. Rast hrvatskog BDP-a je oko dva posto, a tri nam treba samo za vraćanje dugova, kaže predsjednica, što znači da za razvoj ne ostaje ništa. Usput rečeno, jedan od poznatijih hrvatskih ekonomista u usputnom razgovoru tvrdio je ovom autoru da rasta uopće nema. Sve su to računske i statističke igre. Kad nema proizvodnje, ne može biti ni rasta, rekao je on.

Za hrvatsku političku klimu karakteristično je da je predsjedničino upozorenje izazvalo samo jednu reakciju. Pitanje kritizira li ona premijera Andreja Plenkovića. Nitko, barem u političkoj i ekonomskoj javnosti, nije pitao zašto Hrvatska toliko zaostaje i to ne samo za drugim novim članicama EU-a. I Srbija se razvija dva puta brže (četiri posto), a Slovenija tri puta (šest posto). Zašto se sve svodi na političke igre i stranačko nadmudrivanje? Vjerojatno zato što svi koji znaju pravi razlog zaostajanja istovremeno znaju i da je to tabu tema. Znaju snagu i utjecaj onih koji već godinama pa i desetljećima profitiraju pretvarajući hrvatsku tragediju u svoju korist. Iza njih ne ostaje samo spaljena zemlja, već i poremećena ekonomija u kojoj potrošnja uvijek ima apsolutnu prednost pred proizvodnjom. Zemlja u kojoj vlast štiti potrošače po cijenu uništavanja proizvodnje, štiteći tako i samu sebe. Jer ona je najveći potrošač bez pokrića i najveći dužnik.

Riječ je, naravno, o nerealno jakoj kuni koju je 1994., na radost HDZ-ovih privatizacijskih i ratnih dobitnika, uspostavio Borislav Škegro. To je omogućilo jeftino pretvaranje lako stečenog bogatstva u devize koje su se iznosile u inozemstvo i brzo bogaćenje na jeftinom uvozu. Istovremeno su izvoz i proizvodnja pretrpjeli težak udarac. Tko se još sjeća da je ratne 1993., dakle prije uspostavljanja sadašnjeg tečaja, Hrvatska imala veći robni izvoz od uvoza? Poslije, izvoz se srušio na samo polovicu uvoza. To je pravi korijen zaostajanja. Nakon Škegre, na mrtvoj straži nerealno jake kune stajao je dr. Željko Rohatinski, pa njegov klon dr. Boris Vujčić. I to toliko uspješno da danas kuna vrijedi na lipu isto kao i prije skoro četvrt stoljeća. U međuvremenu, troškovi su toliko narasli da se više uvoznoj robi ne može konkurirati ni proizvodnjom običnog kvasca. Jedna velika njemačka automobilska tvrtka, s ukupnim prihodom ravnim hrvatskom BDP-u, sada je izabrala Srbiju za proizvodnju električnog pogona. Među 15 najbolje plasiranih zemalja koje su se natjecale za tu golemu investiciju našla se i Makedonija, ali ne i Hrvatska. Za to se doznalo samo zahvaljujući objavi na blogu gospodina Mate Rimca, čijim se električnim automobilima premijer Plenković nedavno hvalio u Bruxellesu.

Koga sada propituje predsjednica Republike? Cijelu političku klasu za čiji je ukus zadiranje u tako stručne teme kao što je monetarna politika bilo previše rizično. Uključujući, naravno, i samu sebe. Na nerealnoj i nepromjenjivoj kuni s vremenom je sagrađen cijeli sustav nerealne ekonomije. U toj klimavoj građevini našli su utočište i svi dužnici s deviznom klauzulom, uključujući i državu koja ima goleme inozemne kredite. Svima se njima čini da bi diranje u tečaj ugrozilo njihove živote, a i samu državu. Ali pravo je pitanje može li opstati tečaj koji njima odgovara. Može, ali po cijenu koju Hrvatska sada plaća. Po cijenu uništavanja proizvodnje i trajnog zaostajanja za drugim, sretnijim ili pametnijim zemljama.

Svojedobno je dugogodišnji predsjednik Zagrebačke banke, Franjo Luković, rekao da bi banke mogle podnijeti slabljenje kune za deset posto. Tadašnji premijer Ivo Sanader odmah mu je podviknuo, u svom (tadašnjem) arogantnom stilu, neka gleda svoja posla. Odlazeći s funkcije premijera, konstatirao je da smo u banani. Zoran Milanović je u svom sveznadarskom stilu konstatirao da bi slabljenje kune bio zastarjeli ekonomski potez. Samo nekoliko dana poslije tada novi japanski premijer Shinzo Abe najavio je devalvaciju kao prvi potez za oživljavanje nacionalne ekonomije. Kina je desetljećima bila pod uzaludnim pritiskom Amerike da ojača svoju valutu. U posljednjih 25 godina razvila se od ekonomije veličine male Australije u silu skoro jednaku SAD-u. Godišnji prihodi kineske srednje klase istodobno su se povećali sa 300 na 9.500 dolara.

Rušenje dotrajale zgrade nerealne ekonomije, sagrađene na nerealno jakoj kuni, svakako bi stvorilo i probleme. Njih se treba i može rješavati, umjesto sadašnjeg guranja glave u pijesak. Ali tu je gospodin Branko Roglić u pravu. Za to nam zaista nedostaju resursi.

1/1