>

novosti logo

Društvo Društvo

Kupi me, prodaj me

U povodu Svjetskog i Evropskog tjedna novca: Udruženim naporima države i financijske industrije, u bizarnom spoju edukacije i indoktrinacije, tisuće mladih cijeli su tjedan stjecale potrebno financijsko znanje u formi velike reklamne kampanje

Narod koji ima ovakvu omladinu s razlogom brine za svoju budućnost: tako bi, otprilike, mogla glasiti neizrečena poruka velikog istraživanja o financijskoj pismenosti što su ga krajem prošle godine provele Hrvatska narodna banka i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga, ustanovivši da su naši građani točno odgovorili na jedva polovicu pitanja, dok su pritom uvjerljivo najlošiji bili baš oni najmlađi. Rezultat se onda poput lajtmotiva provlačio predavanjima, radionicama i okruglim stolovima za vrijeme ovogodišnjeg Svjetskog i Evropskog tjedna novca koji je, u organizaciji Ministarstva financija, od 14. do 18. marta okupio nekoliko tisuća školaraca i studenata. Nadležna tijela i udruge, banke i osiguravajuća društva, stručnjaci, direktori, menadžeri: cijeli jedan tjedan sva se ekonomska pamet države angažirala od Dubrovnika do Osijeka i od Čakovca do Pule, pa na ekonomskim fakultetima, gimnazijama i otvorenim tribinama financijski opismenjivala mlađahne buduće građanke i građane, podučavala ih vrijednostima štednje i razboritom raspolaganju materijalnim sredstvima.

‘Mladi imaju najnižu razinu znanja, ponašanja i odnosa prema novcu’, sažela je na zagrebačkoj debati o studentskim kreditima predstavnica HNB-a Ana Pisačić, podučivši ih da ‘moraju njegovati održivi pristup financijama’ kako bi im ‘financijska pismenost mogla odvesti živote u željenom smjeru’. Na okruglom stolu pod naslovom ‘Financijska pismenost i mladi’ predstavnik društava za upravljanje mirovinskim fondovima Damir Grbavac iznio je želju da dodatna mirovinska štednja bude u središtu financijskog opismenjavanja; na panel-raspravi u organizaciji ‘Jutarnjeg lista’ viceguverner HNB-a Bojan Fras zabrinuto je dodao kako tek svaki dvadeseti srednjoškolac ima povjerenja u banke.

U društvenoj iluziji o ‘mladima’ sadržana je osnovna premisa ekonomskog sistema u kojem živimo: ona prema kojoj smo svi slobodni pojedinci s jednakim startnim pozicijama, pa samo o našoj vlastitoj odgovornosti, štedljivosti i pismenosti ovisi hoće li nam životi krenuti ‘u željenom smjeru’

Nizali su se savjeti, upozorenja, precizne brojke: suočen s takvim pedagoškim prijegorom, iskrenom brigom i neupitnim znanjem, netko naivniji pomislio bi da hrvatska gospodarska krema mladima u nasljedstvo ostavlja propulzivnu nacionalnu ekonomiju, goleme proizvodne resurse i nesagledive poslovne prilike, pa zato s razlogom strepi od toga da bi nedorasli tinejdžeri već sutra mogli upropastiti sav njezin dosadašnji trud. Netko manje naivan, s druge strane, prisjetio bi se da malo društvenih kategorija prividnom samorazumljivošću prikrivaju vlastitu ispraznost tako uspješno kao što to čini pojam ‘mladih’: kada govorimo o ‘mladima’, naime, uvijek šutimo o svim onim ekonomskim razlikama među njima. Redovito prešućujemo, drugim riječima, da nije isto biti mlad u centru Zagreba i u zaseoku na rubu Slavonije, u privatnoj gimnaziji i u trogodišnjoj strukovnoj školi, na reklami za novu cool tarifu mobilnog operatera i na potplaćenom honorarnom poslu u call-centru, sa slušalicama na ušima i nervoznim mušterijama s druge strane linije. Ponekad se zato čini da pojam ‘mladih’ postoji isključivo zato da bi se naspram njega mogli konsolidirati neki naizgled zreliji, iskusniji i pametniji ‘stariji’; ponekad se čini da ‘mladi’ trebaju starijima znatno više nego ovi njima.

Jer u toj društvenoj iluziji o ‘mladima’, skrojenoj po mjeri krtih generacijskih stereotipa, sadržana je osnovna premisa ekonomskog sistema u kojem živimo: ona prema kojoj smo svi slobodni pojedinci što s jednakih startnih pozicija polaze u uzbudljivu potragu za financijskim sredstvima, pa samo o našoj vlastitoj odgovornosti, štedljivosti i pismenosti ovisi hoće li nam životi krenuti ‘u željenom smjeru’. Tamo gdje dodatna mirovinska štednja postaje predmetom neophodnog opismenjivanja, nema pritom mjesta za suvišna pitanja: poput, recimo, onoga o profitima koje banke crpe iz drugog mirovinskog stupa, igrajući se na tržištu radničkom ušteđevinom jednakom gotovo polovici javnoga proračuna. Tamo gdje se, dalje, problem nepovjerenja mladih u iste te banke tumači kao obrazovni izazov, nema mjesta za prisjećanje na epizodu javne sanacije bankarskog sektora i njegove kasnije privatizacijske uzurpacije. Tamo gdje se, ukratko, logika ekonomskog sistema svodi na razinu individualne financijske pismenosti, nema mjesta za preispitivanje pravopisnih pravila. Pa utoliko i nije čudno što prigodne brošure poput ‘Financijskog vodiča za mlade’ Hrvatske udruge banaka otvoreno promoviraju studentske kredite i tumače kako se gadgeti mogu kupiti ne samo štednjom, nego i ‘peglanjem kartica’, dok predstavnici komercijalnih osiguravajućih društava po školama drže predavanja o važnosti životnog osiguranja, a bankarski činovnici na sveučilišnim simpozijima prezentiraju palete financijskih usluga namijenjenih studentima i srednjoškolcima.

Udruženim naporima države i financijske industrije, u bizarnom spoju edukacije i indoktrinacije, tisuće mladih tako su cijeli tjedan stjecale potrebno znanje u formi velike reklamne kampanje. Sada su, valjda, dovoljno pismeni da već sutra potpišu svoj prvi ugovor za kredit i dopuštenje prekoračenja po tekućem računu; sada su dovoljno pismeni da opeglaju put do željenog gadgeta. Narod koji ima takvu omladinu možda ipak ne treba brinuti za svoju budućnost. Omladini koja ima ovakvu državu – ma koliko pritom bila financijski pismena – budućnost je ionako odavno otpisana.

1/1