>

novosti logo

Laži i povijesni falsifikati

U Hrvatskoj prisustvujemo procesu otvorene rehabilitacije ustaške države, koji je logistički praćen savršenom moralnom ravnodušnošću kardinala Bozanića i institucije koju predstavlja

Nakon ovogodišnje manifestacije na Bleiburgu, čiji je smisao miljama udaljen od ciničnog komemorativnog naslova okupljanja, saznali smo dvije stvari. Prije svega, u Hrvatskoj definitivno prisustvujemo procesu otvorene rehabilitacije ustaške države, ponajprije kroz potpunu negaciju oslobođenja zemlje. Pri čemu je čitav proces logistički praćen savršenom moralnom ravnodušnošću kardinala Josipa Bozanića i institucije koju predstavlja. Ukoliko je do sada i bilo neke sumnje u ovakvu vrstu zaključka, Bozanić ju je svojim govorom uvjerljivo demantirao. No krenimo redom.

Čitav narativ koji se na Bleiburgu i oko njega promovira svodi se otprilike na to da je skupina nedužnih civila i vojnika, u paničnom strahu od onih ‘jugoslavenskih vojnika’ koji iskonski mrze Hrvate, krenula u bijeg prema Austriji, nakon čega je nad njima izvršen masovni zločin. Osim što se ovime falsificiraju povijesne činjenice, javnosti se podastire čitav niz mitoloških laži, kojima je glavni cilj ideološki obračun u današnjoj Hrvatskoj. Preciznije govoreći, blajburško okupljanje služi isključivo daljnjoj fašizaciji društva, zahvaljujući čemu u čitavom tom procesu žrtve igraju ulogu isključivo kao simbol i broj. Pojednostavljeno govoreći, stvari se u ovakvom viđenju događanja na Bleiburgu i oko njega promatraju potpuno izvan konteksta. Što na kraju dovodi do činjenice da se nijedan od govornika nije dotaknuo egzistencije ustaške države, njezinog karaktera i prakse, ali i činjenice da se u toj koloni nalazio značajan broj notornih ratnih zločinaca, i to svih provenijencija s čitavog prostora Jugoslavije. No ono što ovom skupu daje posebnu zanimljivost je činjenica da je u iskazivanju moralnog cinizma i falsificiranja povijesnih činjenica najdalje otišao kardinal Bozanić. Isti čovjek koji se prilikom jedinog posjeta Jasenovcu, na pola puta do ‘Kamenog cvijeta’, okrenuo i otišao, ne izustivši ikakvu suvislu osudu užasa koji se u tom logoru odvijao. Tek promatrajući stvari u tom kontekstu, možemo ispravno razumjeti značenje izrečenog na Bleiburgu:

‘Ovih se dana Europa i svijet spominju 70. obljetnice završetka velikih patnja u Drugome svjetskom ratu. Slavi se oslobođenje od ideologija zla koje su na europskom kontinentu sijale mržnju i smrt, izazivale sukobe i podjele među ljudima i narodima te prouzrokovale trpljenja koja se ne mogu mjeriti ljudskim mjerilima. Dok je 1945. godine za zemlje zapadne Europe nastupilo oslobođenje od totalitarističkih ideologija zla, u Hrvatskoj, kao i u nekim drugim zemljama srednje i istočne Europe, došlo je do zamjene jednoga režima s drugim, jedne totalitarističke vlasti drugom, dotadašnji nacifašizam je zamijenio komunizam. Za razliku od drugih zemalja kojima je završetkom Drugoga svjetskog rata vraćena sloboda i demokracija, osvajanje vlasti od komunističkoga totalitarnog sustava za nas je značilo novi početak progona, zatvora i ubijanja nevinih ljudi; tu su jame i fojbe o kojima se nije smjelo govoriti, zatim sada već poznate i one još nepoznate i neistražene masovne grobnice i grobišta… U našoj Domovini, posebno zadnjih godina, ponovno se žele oživjeti sukobi i stare ideološke podjele za koje se vjerovalo da su dijelom prevladane; raspiruje se mržnja, nameće se netrpeljivost i isključivost. Naime, nekima kao da je stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma. Nasuprot domoljubnom antifašističkom otporu iz Drugoga svjetskog rata danas se pojavljuje neka nova ideologija antifašizma s diskursom iz pedesetih godina prošloga stoljeća koju ne nalazimo u suvremenosti drugih europskih zemalja. Izmišljanje neke fašizacije Hrvatske hrani tu ideologiju i daje joj priliku da se njezini promicatelji predstavljaju borcima protiv tih navodnih pojava, skrivajući pravu narav svoga djelovanja i ne dopuštajući da hrvatsko društvo raste u slobodi, zajedništvu i suživotu, u čežnji za napretkom, pravednošću i mirom, u otklonjenosti od svakoga totalitarizma… Spominjemo se završetka neizrecivih patnja u II. svjetskom ratu, ali one za mnoge nisu prestale završetkom ratnih operacija. Mjesec svibanj 1945. godine u Hrvatskoj se posebno pamti kao mjesec strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civilnog pučanstva izručenih jugoslavenskoj vojsci od zapadnih Saveznika. Spomen toga stradanja vezan je posebno uz Bleiburg i uz Križni put.

Danas smo se okupili na ovome polju gdje je, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, prije 70 godina, 15. svibnja 1945. godine, započela Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, taj zločin protiv čovječnosti što ga je sustavno izvršila jugoslavenska vojska pod znakom crvene zvijezde petokrake. Na ovom polju počeo je Križni put koji je nastavljen u kolonama smrti, u neistraženim jamama i zloglasnim logorima; sve bez sudova, svjedoka i presuda, s ciljem da se žrtvama zatre svaki spomen i trag groba. O svemu se tome, od 1945. tijekom narednih 45 godina sve do demokratskih promjena u nas, nije smjelo ni govoriti, ni pisati. Strogo je određena damnatio memoriae – osuda na zaborav.’

Kad se čovjek suoči s ovakvim tipom govora, jednostavno ne zna odakle početi. Naime, jedino što iz svega izrečenog može izdržati kritički sud činjenica je tvrdnja kako su se zločini dogodili i kako je o njima vladala šutnja u javnom prostoru. No, naravno, ne do kraja socijalističkog razdoblja, već do sredine osamdesetih godina. Sve ostalo što je Bozanić izgovorio predstavlja s jedne strane ciničnu zamjenu teza, a s druge otvorenu laž i povijesni falsifikat. Krenimo stoga od tvrdnje kako je nekima stalo produbljivati neistine kako bi se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma. Ovo se u Hrvatskoj, naravno, događa, ali upravo u režiji Bozanićeve institucije i političke desnice s kojom savršeno koegzistira. Ne prođe praktično nijedan tjedan a da iz tih krugova ne krenu zahtjevi za lustracijom, omalovažavanjem partizanske borbe i revizijom povijesti, a sve uz optužbe prema nekoj imaginarnoj ljevici koja navodno otvara ove teme. S jednakom strašću s kojom nudi zamjenu teza Bozanić se odaje i falsificiranju povijesnih činjenica. Naime, svibanj 1945., što god tko o tome mislio, u civiliziranom se društvu može promatrati prije svega kao mjesec u kojem je zemlja oslobođena od fašizma. No da bi Bozanić takvo što shvatio prvo bi se morao suočiti s vlastitom tvrdnjom kako je za zemlje zapadne Europe 1945. bila godina u kojoj je nastupilo oslobođenje od totalitarističkih ideologija zla.

Jasna je stvar da se radi o čistoj laži. Zapadna Europa je, kao uostalom i cijeli kontinent, oslobođena isključivo od jedne, i to fašističke ideologije. Naravno, uz presudnu pomoć SSSR-a. Dok joj taj, toliko spominjani drugi totalitarizam, nikad nije ni prijetio. Pored toga, u Hrvatskoj, kao i u čitavoj Jugoslaviji uostalom, nije bilo nikakvog ‘domoljubnog antifašističkog otpora’ koji bi bio odvojen od partizanskog pokreta pod vodstvom Komunističke partije. Druga je stvar što bi Bozanić i njemu slični željeli da je tako nešto postojalo, ali što ćemo kad nije. Pri čemu treba naglasiti kako je politički vođa te građanske Hrvatske, a riječ je o Vladku Mačeku, vrlo jasno poručio kako je malima mjesto pod stolom dok se veliki tuku. Drugim riječima, ne samo što nije organizirao otpor, već ga je i destimulirao. Što nas dovodi do posljednje u nizu Bozanićevih laži. Naglašavanjem opozicije između ‘jugoslavenske vojske, pod znakom crvene zvijezde petokrake’ i ‘hrvatskog naroda’ nad kojim je počinjen zločin, kardinal želi dovesti u zabludu sve one koji slabo stoje s činjenicama i preparirani su nacionalističkim diskursom koji se uzgaja već dva i pol desetljeća. Ova izjava bi trebala s jedne strane zločinački, ustaški režim i njegove vojnike poistovjetiti s hrvatskim narodom, što je jednako užasavajuće poput inzistiranja da smo ‘svi mi Mirko Norac’, dok bi s druge trebala zamagliti činjenicu kako je dobar dio partizanske vojske bio sastavljen od Hrvata. Što je valjda i Bozaniću jasno.

Činjenica da se Katolička crkva ne želi suočiti s nečistom savješću i vlastitim djelovanjem za vrijeme ustaškog režima predstavlja sama po sebi poražavajuću spoznaju. No kad crkveni prelati pokušavaju isti moralni krimen natovariti čitavom društvu, tvrdnjama kako zemlja uopće nije oslobođena 1945. godine, to osim što je krajnje zazorno, pokazuje istančan totalitaristički refleks dotične institucije. Pojednostavljeno govoreći, ključna poruka blajburškog okupljanja je ta da su svi oni koji misle drugačije od Crkve i nacionalističke desnice automatski protiv hrvatskog naroda.

1/1