>

novosti logo

Leksikon tranzicije: Balkan

Negativno poimanje Balkana naročito će doći do izražaja u post-jugoslavenskim, ratno tranzicijskim 90-im, posebice s političko-ideološkim nastojanjima u Hrvatskoj, da se omraženi Balkan poistovjeti sa ‘srpskim barbarizmom’, dok smo ‘mi’ – predziđe Zapada

BALKAN; ispolitiziran geografski pojam koji je već jako dugo vremena, barem od 19. stoljeća, opterećen ideološkim, kulturološkim i identitetskim značenjima te čestim stereotipnim karakterizacijama. Znamo da se radi o terminu koji je gotovo redovito obilježen stigmama, korpusom negativnih značenja i konotacija, pa će se tako uz Balkan poslovično vezivati pridjevi poput: zaostalo, primitivno, divlje, iracionalno, nepredvidivo, orijentalno…

U psihoanalitičkoj optici Balkan je konstitutivan, ali potisnut, element spram Europe, kontrapunkt ideji o njezinoj ‘čistoći i blaženosti’. Takav Balkan ima funkciju negativnog Drugog iste te Europe koja je u tako postavljenoj binarnoj matrici određena vrijednostima napretka, demokracije, modernosti, racionalnosti… Balkan i prišivene mu vrijednosti redovito će izazivati stanoviti osjećaj nelagode i neprijatnosti, onog što je Marija Todorova u utjecajnoj knjizi Imagining the Balkans imenovala sindromom balkanizma. Simbolički je to satkano i u činjenici da ne postoji konsenzus po pitanju zapadne granice Balkana. Iz austrijske perspektive je to njihova granica sa Slovenijom, za Sloveniju Balkan započinje s Hrvatskom, a u Hrvatskoj pak ne žele ni čuti da su dio Balkana, na Balkanu su Bosna, Srbija i dalje jugoistočno…

U ponešto manje isključivim, ali ne i manje problematičnim kontekstima i naracijama, Balkan će poprimiti konzumentsko-avanturističku aureolu pa će bivati upakiran u pop-kulturne celofane egzotičnog, virilnog, uzbudljivog, nečeg za zapadni ratio nedokučivog, ali istovremeno mu i atraktivnog, nešto što potentno hrani njegove imaginarije koji kronično boluju od kolonijalnog sindroma. Stoga je izvjesno da Balkan prvenstveno egzistira u glavama onih koji na njega projiciraju vlastite predrasude, stereotipe ili očekivanja, pretrpavajući taj pojam korpusom najrazličitijih, često i kontradiktornih, značenja, ali je to dijelom i rezultat autokolonijalnog preuzimanja iste te logike.

Negativno poimanje Balkana i svega ‘balkanskog’ naročito će doći do izražaja u post-jugoslavenskim, ratno tranzicijskim 90-im, posebice s političko-ideološkim nastojanjima u Hrvatskoj, donekle i u Sloveniji, da se omraženi Balkan poistovjeti sa ‘srpskim barbarizmom’, dok smo ‘mi’ – eto baš mi! – predziđe Zapada i zapadno-kršćanske civilizacije, branik obrane njezinih vrijednosti od istočno-orijentalnih prijetnji, kako je to volio budan snivati pokojni prvi predsjednik RH Franjo Tuđman. U ovom se kontekstu valja prisjetiti da je jedan od predizbornih slogana njegovog HDZ-a iz tih rano tranzicijskih 90-ih glasio: ‘Tuđman, a ne Balkan’.

1/1