>

novosti logo

Društvo Društvo

Leksikon tranzicije: Država

Kroz krvave ratove i tranzicijski opustošeno poraće smo atavistički slavili ‘nastanke’ naših novih ‘suverenih’ državica u povijesnoj epohi u kojoj su daljnji smisao, snaga i značaj klasične nacionalne države redefinirani, te stavljeni pred ozbiljne izazove i upitnike

DRŽAVA; pravno-politički organizirana zajednica – na prostoru koji je definiran granicama i sa stanovništvom koje živi na tom teritoriju – s tri temeljna stupa vlasti (zakonodavna, izvršna i sudska), odnosno kompleksnim sustavom političkih institucija (parlament, predsjedništvo, ministarstva…), sudovima, administrativno-birokratskim aparatom, obrambeno-represivnim organima (vojska i policija) i mrežom javnih institucija (zdravstvo, obrazovanje, kultura, sport, socijalna skrb…).

Iako je riječ o staroj povijesnoj kategoriji, ovdje se misli na modernu nacionalnu državu nastalu na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, s polazišnim pretpostavkama iz sredine 17. stoljeća u vidu tzv. Vestfalskog mira. Percepcija i doživljaj te tvorevine varirali su od romantičarskog narodnog ushićenja vlastitim uobličenjem u vidu nacionalne države, karakterističnog za europsko i sjevernoameričko iskustvo 19. stoljeća, preko euforičnih postkolonijalnih osamostaljenja u nizu zemalja Afrike, Azije i Južne Amerike polovinom 20. stoljeća, do današnje situacije s početka 21. stoljeća kada nacionalna država sve više izgleda poput desakraliziranog mita, a smislena su pitanja o njenoj daljnjoj ulozi i važnosti u globaliziranom svijetu.

U epohi u kojoj su sve snažniji i važniji transnacionalni akteri, bilo financijske institucije (recimo Međunarodni monetarni fond) ili naddržavne političke alijanse (npr. EU), svjetske korporacije i ekonomski megasubjekti (poput Svjetske trgovinske organizacije), te premoćni bankarski sustav, država se sve više uprizoruje kao nedorastao akter. Slabljenjem države, to jest njenih institucija, veliki broj društvenih aktera ostaje nezaštićen, prepušten na milost i nemilost tržišnim odnosima globalnih razmjera. Na primjer, država je danas sve manje sposobna, a i zainteresirana, intervenirati u globalno tržište radne snage u kojemu velike svjetske korporacije koriste okolnosti neoliberalne deregulacije radnih i poreznih zakona, te s lakoćom unajmljuju i otpuštaju brojnu potplaćenu radnu snagu koja im je naprosto izručena.

Naša je regija u tranziciji i po ovom pitanju doživjela tragikomičan obrat. Raspad jedne veće države s određenim međunarodnim kredibilitetom tokom druge polovine 20. stoljeća popraćen je ushitom zbog nastanka malih nacionalnih država, nekadašnjih federativnih republika koje su u Jugoslaviji, da stvar bude i groteskna, trendovima političko-ekonomske decentralizacije federacije od 1970-ih imale vrlo konkretne oblike ekonomskog i nacionalno-kulturalnog suvereniteta. Tako smo, eto, kroz krvave ratove i tranzicijski opustošeno poraće očigledno atavistički slavili ‘nastanke’ naših novih ‘suverenih’ državica u povijesnoj epohi u kojoj su daljnji smisao, snaga i značaj klasične nacionalne države redefinirani, te stavljeni pred ozbiljne izazove i upitnike.

1/1