HIPSTERI; pojačanu društvenu cirkulaciju ovog pojma bilježimo krajem prošlog i početkom ovog milenija, a svrha mu je označiti i značenjsko-terminološki objediniti dosta primjetnu, ali i heterogenu skupinu mladih – mahom u 20-im i 30-im godinama života – kojoj su zajedničke životno-stilske karakteristike poput modno-odjevnih sklonosti ka retro vintage izričaju; afiniteti prema ‘zdravom načinu života’ u vidu vegetarijanske i veganske prehrane; indie muzici i kreativnim DIY praksama (Do It Yourself; učini sam); naklonost ‘zelenoj’ politici i liberalnim socio-kulturnim vrijednostima itd.

Iako se ovaj termin učestalo koristi tijekom zadnjih 15-20 godina, starijeg je datuma i seže unatrag sve do 40-ih prošlog stoljeća te je u tom kontekstu neodvojiv od džez scene iz tog razdoblja (pojam hipster povezuje se s džez pijanistom Harryjem Gibsonom), a rane natruhe hipsterske supkulture pronalazimo i kod američke književne beat generacije iz 50-ih i 60-ih. Nerijetko se hipsteri dovode u vezu sa suvremenim globalnim gentrifikacijskim trendovima društveno-ekonomskih i kulturalnih promjena u velikim urbanim sredinama, a sama riječ često implicira određene pejorativne konotacije pa ćemo rijetko sresti nekog tko se bezuvjetno poistovjećuje s identitetom hipstera, upravo obrnuto proporcionalno raširenosti njegove pojavnosti. Razloge tomu moguće je pronaći u poprilično prisutnom negativnom društvenom stavu koji hipstere povezuje sa socijalno-ekonomskim trendovima u vidu spomenute gentrifikacije, kao i nemalim zazorom spram klasne samodovoljnosti i samodopadljivosti pripadnika nove tranzicijske srednje klase koji svojoj djeci mogu priuštiti ležerno, užicima protkano odrastanje i polagano ‘osobno traganje’ u svijetu sa sve više distopijskih obilježja.

Iz tih će razloga neki prepoznatljivi simboli gentrifikacijsko-hipsterskih trendova – primjerice franšize ubrzano širećih brendiranih vege ili burger fast food restorana – biti moguća meta napada anarho-ljevičarskih aktivista u gradovima poput Berlina. Znakovi hipsterske supkulture vidljiv su dio i naše današnje stvarnosti, u onom njezinom dijelu koji je gradivno tkivo za svojevrsnu Potemkinovu kulisu tranzicije. Riječ je o utrživosti hipsterskog stila – naizgled simpatičnog i prijemčivog, nesputanim šarmom i nedužnom lakoćom prožetog – za kapitalističku postindustrijsku ekonomiju, postmodernu komercijalnu kulturu i potrošačku estetiku, to jest za isplativo simboličko markiranje užih središta tek nekoliko naših gradova, iza kojih se krije socijalno i gospodarski devastiran krajolik, pustinja naše tranzicijske zbilje.