>

novosti logo

Društvo Društvo

Leksikon tranzicije: Reforma

Upravo su tranzicijska društva i države idealni prostori eksperimentalnih praksi u slogu reformi. U njima je sve i svakog potrebno reformirati, otkloniti navodne zaostatke i atavizme iz razdoblja koje tranziciji prethodi

REFORMA; pojam koji na ponajbolji način reprezentira istinsku narav tranzicije. Riječ je o terminu koji implicira stanje neprestane promjene, vječitu prilagodbu i doradu, navodno progresivnu viziju budućnosti. Na djelu je proces u okviru sustava koji Z. Bauman naziva softverskom modernošću: tekućeg je obličja, plazmičan, stalno i iznova mutirajući, transformativan, odbija svako kroćenje, zamrzavanje i čahurenje… Istinski je tranzicijski.

Parafrazirajući K. P. Liessmanna, autora teorije neobrazovanosti, duh reforme je taj koji u tranziciji nadomješta svaku viziju, strategiju ili politički program, alkemijska formula koja određuje dinamiku društvenih polja. Upravo su tranzicijska društva i države idealni prostori eksperimentalnih praksi u slogu reformi. U njima je sve i svakog potrebno reformirati, otkloniti navodne zaostatke i atavizme iz razdoblja koje tranziciji prethodi – u našem slučaju to je socijalizam – sva područja koja tvore tkivo društvenog života (zdravstvo, obrazovanje, socijalne službe, javna dobra…) podvrgnuti reformskim procesima, modernizirati ih, osuvremeniti, podvesti zakonitostima ‘novog vremena’ te nas učiniti tržišno konkurentnijima i kompetitivnijima.

Ti su procesi određeni ideologijom neoliberalnog kapitalizma (privatizacija, deregulacija, smanjena ulaganja u javni sektor) i markirani frazeološki ponavljanom hegemonijskom krilaticom: nema alternativa strukturnim reformama. U kontekstu takvog sistema, reformatori su istinski junaci, progresivni glasnici novih – navodno boljih – vrijednosti, a oni koji spram ideje vječite i nužne reforme zauzimaju ponešto skeptičan otklon, kritičku distancu i sumnju, bivaju etiketirani kao uhljebi, zaostali gubitnici, ljudi iz ‘prošlih vremena’. Paradigma reforme je i mjesto detekcije lažnih antagonizama.

To lijepo ilustrira primjer ‘kurikularne reforme’; prijedlog modela sveobuhvatne reforme obrazovanja u Hrvatskoj, osmišljen i gotovo započet za vladavine SDP-ove tzv. kukuriku koalicije, da bi potom bio zaustavljen i srušen dolaskom HDZ-a i njegovih partnera na vlast početkom 2016. Pritom su mjesta prijepora između liberalnih progresivaca, zagovornika spomenute reforme i njenih protivnika, konzervativnih regresivaca zdesna, ostala usredotočena na vrijednosti koje prepoznajemo pod pojmom ‘politika identiteta’ (svjetonazorska pitanja, spolno-seksualna i rodna prava, životno-stilski nazori…), dok je kritika političke ekonomije kapitalizma – koji zapravo određuje karakter svih reformi današnjice – pritom potpuno izostala, svjedočeći time da su vrijednosti tržišta, perpetuacije kapitala i ekstrakcije profita, za liberale i konzervativce točka spoja, a ne konflikta.

1/1