>

novosti logo

Kultura Kultura

Logika nelogičnog

Ministar kulture je praktički paralizirao rad Zaklade Kultura nova, a najsvježiji primjer njegove ‘logike nelogičnog’ jesu rezultati raspodjele sredstava za književne manifestacije

Kako napreduje politički projekt vladajuće desnice u smjeru radikalne promjene opće društvene klime, tako se raspada logika kulturne proizvodnje. Gledano u totalu panoramske slike ili iz njezina najdonjeg, pješačkog rakursa, kultura nema nikakvog društvenog smisla ako se o njezinoj proizvodnji odlučuje na represivan, osvetnički i falsifikatorski način. I to je tako bez obzira na partikularnost sretnijih slučajeva kulturnih programa kojima je egzistencija netaknuta ministrovim odabirom ili je njime poboljšana. U šumi represivnih odluka kojima ministar kulture Zlatko Hasanbegović potvrđuje dobar kurs političkog projekta Karamarkove desnice teško je pronaći logičko sidro, bilo što suvislije od dva fatalna tablična reda dobitnika/gubitnika proračunskih sredstava namijenjenih kulturi.

Jasno je kao dan zašto ministar rezolutno ne dozvoljava daljnje izlaženje dvotjednika ‘Zarez’ i zašto ni drugim neprofitnim portalima/časopisima liberalno-lijeve orijentacije (Kulturpunkt, Lupiga, Muf, H-Alter, Pogledaj.to, Vox Feminae) ne priznaje status javnih potreba u kulturi. Konačni obračun s nezavisnim medijima temeljni je postulat, naučili smo, Hasanbegovićeve kulturne politike u ideji šireg obrata prema ‘identitetskim’ vrijednostima. Ali pitanje može li se logika ukupne kulturne proizvodnje dokraja podvesti pod kišobranski ‘glamur’ retorike revizionističkog obrata gledamo na par prošlotjednih primjera.

U slučaju dvotjednika ‘Zarez’, koji je ministar praktički ugasio ne dodijelivši mu financijska sredstva za tiskano izdanje, iznenađuje ministrova potreba da na proizvođače tog neprofitnog časopisa primijeni klasičnu inverziju krivnje optužujući ih za nepoštivanje vrlo određenih, birokratskih radnji. Bez obzira na to što uredništvo ‘Zareza’ jasno uspijeva publiku uvjeriti u jeftinu neistinu ministrovih optužbi, on ne priznaje faktografiju. Zanimljivo, jednaka se fikcijsko/faktična birokratska zavrzlama dogodila s pozivom ministru Hasanbegoviću na nedavni prigodni skup u povodu Dana slobode medija u prostorijama Hrvatskog novinarskog društva, gdje je ministar tvrdio da nije pozvan, iako je javnosti ubrzo predočena uljudna pozivnica. Ministar, naime, ovih dana vrlo ažurno odašilje kratka objašnjenja i demantije gdje koncilijantno profesionalce poziva na dijalog i smireno odgovara na neistine. U čemu je onda problem?

Primjerice, samo uži krug zainteresiranih brine o činjenici da je ministar Hasanbegović praktički paralizirao rad Zaklade Kultura nova kad je drugi put suspendirao natječaj za nove članove Upravnog odbora te institucije. Iako se na drugi natječaj javilo čak 30 kandidata, ministar nije izabrao njih pet. S raspisivanjem trećeg natječaja za istu stvar koincidirao je kraj mandata ravnateljice Zaklade Dee Vidović, zbog čega je neophodno naći privremenog upravitelja/cu ako se želi da Zaklada, financijski najjača domaća institucija koja brine o razvoju nezavisne kulture, i dalje radi. Kao da ministar kulture ne želi da Zaklada Kultura nova, u ovakvom obliku, uopće postoji. Nelogična i teško shvatljiva situacija, pogotovo zato što više od osam milijuna kuna stoji neraspoređeno za programe nezavisne kulture, a nešto veći iznos namijenjen istoj instituciji planiran je u proračunu Ministarstva kulture za sljedeće dvije godine. Budući da treći raspisani natječaj onemogućava dinamiku rada nezavisne kulture, uskoro bi se mogla dogoditi idiotska situacija u kojoj se financijska sredstva namijenjena konkretnim kulturnim programima Zaklade Kultura nova uopće ne mogu dodijeliti zbog birokratsko-pravne zavrzlame. Je li moguće da ministar ne vodi računa o tih osam milijuna kuna za nezavisnu kulturu? Nemoguće.

A najsvježiji primjer Hasanbegovićeve ‘logike nelogičnog’ jesu rezultati raspodjele sredstava za književne manifestacije, gdje je široj javnosti postalo jasno da Ministarstvo kulture neće poduprijeti programe knjižnog sajma Interliber, kao i to da će pulskom sajmu Sa(n)jam knjige u Istri dodijeliti čak 370 tisuća kuna manje nego lani. Za razliku od prošlogodišnjeg fonda, kad je za književne manifestacije bilo na raspolaganju 3,8 milijuna kuna, ove je godine fond manji za 600 tisuća kuna. Dakle valjalo je malo drugačije raspodijeliti stvari, pa je ministar to i učinio: svaki ministar/ca je u tom kabinetu jasno dokazivao/la moć odluke vlastitim diskrecijskim pravom, pa je to učinio i Hasanbegović; nekima na tugu, drugima na veselje. Razlika je u tome što je aktualni ministar promptno demantirao činjenicu da je uskraćivanje sredstava sajmu Interliber njegova represivna ekstravagancija, uz tvrdnju da ‘Ministarstvo kulture godinama nije podupiralo Sajam knjiga Interliber’. I ta je tvrdnja djelomično točna, zapravo je tragikomično točna. Naime, kako nam je potvrdio i Mišo Nejašmić, predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara, prošlogodišnja potpora Ministarstva kulture Interliberu u iznosu od 100 tisuća kuna bila je ekstravagancija sistema koju je Zajednica nakladnika uspjela dogovoriti s bivšim ministrom Berislavom Šipušem, koji se jedini u nedavnoj povijesti kulturne politike prema knjizi, kako svjedoči Nejašmić, doista potrudio da se ‘počne ozbiljno razgovarati i sistemski rješavati dubioza domaće politike prema knjizi’.

Znači, ministar Hasanbegović je tek potpisao ‘bolje običaje’ financiranja književnih manifestacija, gdje je minus na računu ovogodišnjeg Pulskog sajma ostao iznimka koja potvrđuje pravilo. Naravno, ministar je potpisao, eventualno korigirao ili posve izmijenio (a to, nažalost, ne znamo) odluke Kulturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost, koje po demokratskom modelu i ustroju Ministarstva vrednuje sve programe natječaja. Ministar još nije imenovao svog pomoćnika/cu u politici prema knjizi, što je neophodno za bilo kakav suvisao rad u tom polju. Tim gore po (javno) nijeme članove vijeća za knjigu u Ministarstvu. Javnost posve opravdano smatra da se, u nedostatku javnih kriterija ili njihovih javnih objašnjenja odluke o raspodjeli sredstava kulturnim programima, članovi Vijeća za knjigu posve slažu s odlukama ministra. Ako se s ministrovim odlukama ipak ne slažu, kako se može načuti u zagrebačkim kuloarima, na temelju čega misle da se demokratizacija tog posla ‘štiti’ njezinom formom? Takva je, naime, profesionalna nijemost članova raznih vijeća Ministarstva u svim vladajućim kombinacijama dosad prihvaćana kao ‘nužnost bilo kakve demokracije’. Članove vijeća ministar kulture može razriješiti jedino po njihovom zahtjevu ili kad im završi mandat.

U specifičnom slučaju aktualnog ministra koji evidentno ne poznaje nijanse kulturnog polja, ali rogobatno provodi vlastitu agendu, forma i sadržaj kulturnog vijeća je najvažnije mjesto razlike između kulturne politike kao političkog projekta nacije i sistema razvoja kulturne proizvodnje. Šteta što to uopće ne shvaćaju ili logikom oportuniteta ne prihvaćaju članovi kulturnih vijeća. Jer, vidimo, najnoviji rezultati natječaja ‘Inovativne umjetničke i kulturne prakse’ neočekivano pozitivno su ocijenili mnoge programe čiji su autori glasni, javni protivnici Hasanbegovićeve (deklarativne) politike revizionizma. Znači li to da se može postići fini, nekonfliktni balans desničarske retorike, represije i kažnjavanja jednog kulturnog polja, s matematikom jasnog progresa drugog, tek će se vidjeti.

1/1