>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Lovci na bolesnike

Privatni Institut za apsentizam nudi ubrzani, 72-satni tečaj obrazovanja menadžera koji bi se u svojim tvrtkama trebali uspješno boriti protiv prekomjernih bolovanja. Nije šala nego su usluge Instituta uistinu koristile uprave Uljanika i 3. maja

Previše bolovanja - na to bi se mogao svesti najveći dio problematike tržišta rada u Hrvatskoj. Ili se takav zaključak nameće barem po aktualnim reakcijama nadležnih državnih instanci te predstavnika zaposlitelja, onih privatnih, dakle kapitalista. Točnije, potonji stišću Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) da toj džabalebaroškoj pošasti stane na kraj. Njihova je računica uvijek dosta jasna; prvo pitanje tiče se razdiobe troška za isplaćivanje radnika na bolovanju. Glavni faktor pritom je zakonom propisani broj početnih dana bolovanja za kojih radnika plaća gazda, a nakon kojeg tu obavezu preuzima država. Taj rok u RH iznosi 42 dana i, da pojednostavnimo, čitava se ova tema nadalje tiče prvenstveno borbe oko njegova smanjenja. Svaka 24 sata u stalnoj borbi za profit vrijedna su izuzetne pažnje.

Prema riječima ravnatelja hzzo-a, koji promjene uvodi u dogovoru s ministrom zdravstva, smatrat će se da prema inspektoru negostoljubivi bolovatelji ‘nešto skrivaju’

Iznađena metoda za HZZO-ov odgovor jest liberalizacija kontrole bolovanja, kako je pojašnjeno iz te ustanove, odnosno intenziviranje nadzora. U praksi će to izgledati kao učestalo kucanje na vrata radnikova doma, kako bi se vidjelo što navodni bolesnik točno čini dok ga nema na poslu. On formalno neće imati obavezu da primi inspekciju – ipak se ne uvode nalozi za pretres i slično – ali će se procjenjivati njegova volja da postupi ovako ili onako. Prema riječima Lucijana Vukelića, ravnatelja HZZO-a koji promjene uvodi u dogovoru s ministrom zdravstva Milanom Kujundžićem, smatrat će se da prema inspektoru negostoljubivi bolovatelji ‘nešto skrivaju’ i da su ‘potencijalno u prekršaju’. Nije kazano što će uslijediti za takve, ali vjerojatno će se njihovim slučajevima pomnije baviti komisije HZZO-a koje danas ne ispunjavaju funkciju u zadovoljavajućoj mjeri.

Neposredna izlika za takvu kampanju je rast stope bolovanja, mada je ona i dalje ispod 3,5 na državnoj razini. To je znatno manje negoli npr. 2008. godine, dok su ekonomski rast i ulaganja bili na najvišoj razini otkako postoji ova država. Ali, privatne kompanije nemaju više na raspolaganju povoljne opće prilike za svoj uzlet. Kompenzaciju su nagnane tražiti političkim putem, na isti način kako su u proteklom desetljeću uspijevale ishoditi druge slične poteze od vlasti, o čemu ćemo u nastavku dodati još ponešto. A ne zaboravimo da su uvijek nadraženi liberalni mediji dočekali manevar HZZO-a s razmjernim ushitom; jedan od najistaknutijih među njima, izvjesni tabloidni portal, u naslovu posvećenom ovoj temi koristi za radnike na bolovanju izraz ‘obične lijenčine’. Portal ne iznosi ključne podatke o pripadajućem kontekstu na koje ćemo podsjetiti. Svejedno inzistira na tezi da je ‘poznato’ kako se baš ‘u Hrvatskoj’ bolovanja ‘nerijetko’ koriste kao ‘nadopuna godišnjeg’ ili ‘za ljenčarenje’. Izostaje preciziranje: koliko iznosi spomenuta nerijetkost, te kako s tim stoje neke druge zemlje.

Prije negoli podastremo konkretne protuargumente radi pokušaja demontaže nove preše nad hrvatskim radništvom, upozorit ćemo na dodatne oblike istog tlačenja. Nisu manje atraktivni od nadzornika HZZO-a koji će biti upućeni da guraju nogu ljudima u vrata poput najdesperatnijih inkasatora HRT-a. Upala nam je u oko naime pojava koja se samoprozvala Absence Academy, a kao obrazovna institucija stanovitog Instituta za apsentizam koji djeluje ekskluzivno u Zagrebu i Beogradu (‘Jedinstvena usluga na tržištu šire regije’). Apsentizam je inače fenomen izostanka radnika s posla, neovisno o uzroku. Izraz dolazi od ‘apsencija’, tj. ‘odsutnost’ (Hrvatski jezični portal najprvo za ‘apsentizam’ navodi značenje ‘odsutnost veleposjednika s imanja datog u zakup’, ali ovdje to nipošto nije slučaj, niti će veleposjednike itko samo tako prozivati).

Akademija pak educira kadar koji će menadžerirati taj problem, ili pruža vanjsku uslugu servisiranja s ciljem smanjenja troška za poduzeće, i više-manje garantira uspjeh. Na svojoj internetskoj stranici tumači: ‘Iako bolovanja predstavljaju dominantni oblik apsentizma, nisu jedina pojava kojom je moguće upravljati. Postoje brojni drugi oblici izostanaka radnika poput kašnjenja na posao, učestalih pauza, manipuliranja godišnjim odmorima, pa sve do tzv. ‘prividne prisutnosti’ (radnik je na poslu, a ne radi), koji su također podložni upravljanju.’ No i ovaj profinjeni vid obučavanja goniča robova uključuje preglednu svrhu. ‘Kako je trošak apsentizma drugi najveći trošak rada (odmah iza troška plaća)’, nastavlja se, ‘uštede koje se mogu postići njegovim upravljanjem mogu smanjiti ukupan trošak rada i do 15 posto.’ Navodi se, iako bez pokušaja da se to i dokaže, da je već 73 posto tvrtki u Europskoj uniji posegnulo za nekom vrstom upravljanja apsentizmom.

Hrvatska se ističe briljantno uspješnom fleksibilizacijom rada pa je lani primijećena kao prva u eu po udjelu prekarnih ugovora o radu trajanja do tri mjeseca

Pa, u redu, jer djelomično transformiranje korporativnih human resources službi zaista ide u smjeru aktivnijeg pritiska na radnike, kakve god visokoparne nazive pridijevali tim postupcima. Uostalom, pogledajmo i što se od prenosa znanja krije iza zvučnih titula ‘akademija’ i ‘institut’. ‘Devet modula, organiziranih u četiri dvodnevna bloka predavanja s radionicama ukupnog trajanja 72 školska sata’, glasi odgovor. Nakon osam dana školovanja, polaznici koji izdrže sve kušnje toga mukotrpnog procesa ovjenčani su zavidnim certifikatom ‘absence manager’, a zanimljivo je i da za specijalizaciju nisu morali prethodno imati diplomu iz ekonomije, sociologije, prava, medicine, psihologije. Ili bilo čega što vam padne na um, jer prethodni stupanj obrazovanja za upravljače apsentizmom i akademiju nije ni od kakvog značaja. Zauzvrat je njihov fokus čvrsto svezan za uzroke problema oko kojih nema dvoumljenja, a koji potječu od radnika ili nereda u samom poduzeću, uz standardno kritizirani širi sustav.

Istina, kreatori programa – kurikuluma za 72 sata – ne mogu izbjeći makar površni sraz s postojećom mračnom realnošću sukoba između rada i kapitala, danas u RH obilježenog dodatnim značajkama. ‘Budući da poslodavci sve teže dolaze do radnika, moraju se oslanjati na postojeću radnu snagu koja je zbog visoke dobi i lošijeg zdravstvenog stanja jako sklona izostancima’, zaključuju nadležni u Institutu, od kojih su za javnost isturena tek imena vodećih rukovoditelja Sandre Ćupurdije i Damira Kovačevića. Oni ne propituju zašto poslodavci sve teže dolaze do radnika, to nije zona njihova interesa. Takve enigme ne mogu stati u devet modula prosječnog trajanja osam sati, a i mogle bi navesti buduće absence managere da rješenja potraže na nekoj drugoj strani izuzev radničke, što ovdje baš i ne izgleda kao poželjno.

Upravo zato u prvi plan su istaknute radničke sklonosti zloupotrebi bolovanja i drugim zabušantskim mogućnostima, ili tobože nedovoljno fleksibilan radnopravni okvir. Iz naše akademije-instituta-modula-apsentologije pomalja se karikaturalna figura radnika nalik hašekovskom ratnopravnom simulantu, a bjesomučno vijanje te niškoristi po opustjelim radnim halama zaodijeva se internacionaliziranim novogovorom koji pršti od ‘fast start paketa’ i ‘quick win alata’, ili ‘line managementa’ i ‘absence insighta’. A ima tu i lijepih referenci klijenata, među kojima su nabrojani jednako Hrvatska pošta ili Čistoća Rijeka, kao i Coca Cola ili Belupo. I usred njih još, da živ čovjek ne povjeruje, Uljanik i 3. Maj.

Nije šala, bar ne izgleda tako, nego su usluge s potpisom Absence Academy uistinu iskorištene i u ta dva škvera. ‘Izostanak radnika iz proizvodnog procesa predstavlja jedan od najvećih izazova za poslodavca, pa tako i Uljanik koji je još 2013. godine prepoznao važnost ovog projekta’, prisjeća se Aleksandar Kajtez, jedan od viših menadžera Uljanika, na stranicama Absence Academy. ‘U današnjim promjenjivim uvjetima poslovanja u okviru zakonskih dozvoljenih mogućnosti’, dodaje on, ‘(…)ove neinvazivne metode prevencije i što ranijeg vraćanja radnika u proizvodni proces od iznimne su važnosti za trošak, kao i podizanje ukupne svijesti i promjene mentaliteta pristupa radu u Hrvatskoj. Stoga Uljanik u suradnji s g. Kovačevićem nastavlja provoditi edukacije operativnog managementa koji neposredno upravlja resursom proizvodnih radnika dajući im svojevrsne unikatne alate za upravljanje, od evidencije slučaja apsentizma, vođenja na razini osobnog pristupa svakom radniku na asertivan način, do konačnog cilja što ranijeg vraćanja radnika u proizvodni proces.’

Kajtez je tako, malo je reći, oduševljen mogućnostima upravljanja apsentizmom. Nema veze što se sve bolnije pokazuje da izostanak radnika nije bio ni približno jedan od najvećih izazova za poslodavca u Puli, niti su direktori Uljanika prepoznali ono bitno, kao što tvrdi ovaj pripadnik te kreme s vizijom i misijom. U protivnom bi prepoznali da je problem primarno u njima, što se tiče internog. No danas Uljanik ima problema s apsentizmom koji prelazi u trajno stanje stvari. Stotine radnika napustile su škver u prošloj i ovoj godini, a odsutnost s radnog mjesta često su upotpunili apsencijom iz same ove zemlje. Matematički prosto, njihova apsentnost u Hrvatskoj uvjerljivo je prerasla u prezentnost u Njemačkoj, Italiji i drugdje. Još malo pa će tako, po istom načelu kao Uljanik, upravljanje čitavom ovom zemljom moći preuzeti eksperti sa osmodnevnom izobrazbom. Ne treba pritom misliti da su oni upropastili Hrvatsku - to su učinili stručniji od njih – već samo da će je znati održati u zatečenoj fazi.

Za početak, profil ove ustanove savršeno se uklapa u kampanju HZZO-a, začetu pod pritiskom krupnog kapitala. Davor Majetić, predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca, izjavio je da je čak 20 posto bolovanja u RH neopravdano. Ni on za svoju šokantnu statistiku ne navodi ama baš nikakav dokaz, ali ostvaruje izuzetan utjecaj na državu. I pojačat će to zahtjevom da država preuzme kompletan teret svih bolovanja od prvog dana. Jer, objasnit će rado Majetić, ‘čak 20 zemalja Europe manje opterećuje poslodavce bolovanjima’, a mi ćemo se sad prisjetiti u čemu još Hrvatska prednjači među europskim zemljama, budući da je on valjda zaboravio. Država zasad ipak neće dirati u ona 42 dana – treba joj tako za budžetsku idilu – ali će teret poslodavačkog apetita očito prebaciti na radnika. Obratimo za kraj pažnju, dakle, na ono najbitnije pod čime ista obespravljena klasa već skapava, a da ne moramo ni spomenuti preniske plaće.

Prvo, u EU-kontekstu Hrvatska se ističe briljantno uspješnom fleksibilizacijom rada i radnopravne materije. Zbog toga je ova država lani primijećena kao prva u EU po udjelu prekarnih ugovora o radu trajanja do tri mjeseca. Europsko-unijski prosjek tih ugovora je dva posto, a Hrvatska ih ima preko osam posto. Prva je i po brzini rasta broja ugovora na određeno vrijeme, pa ovdašnji poslodavci više gotovo da ne zapošljavaju na neodređeno. Drugo, ljetos je ovdje zabilježen i već drugi pad tzv. očekivanog prosječnog životnog vijeka u protekle samo tri godine. Taj prosjek je za tri godine niži od europsko-unijskog, ili očekivanog vijeka u Sloveniji, četiri godine niži od onog Italiji, preko pet od prosjeka u Španjolskoj, itd. Bez obzira na sve to, Hrvatskoj je nametnut za dvije godine duži radni vijek, pa će se uskoro ovdje raditi do 67 godine života, što sve skupa neodoljivo vuče na realizaciju onog poznatog demonstrativnog slogana ‘s posla na groblje’.

Ali, treće, do groblja se ovdašnje radništvo mora još malo pomučiti sa sve gorim zdravstvom. Prošle je godine objavljeno da su liste čekanja na preglede i terapije iznova osjetno narasle, pa se broj pacijenata na njima bliži milijunu. Skok je bio zapanjujući, jer je od prethodne godine ta cifra narasla za preko 100 tisuća. Zemlju je od ulaska u EU napustilo preko 700 liječnika, a i novca za opremu kronično nedostaje, pa se na magnetnu rezonancu čeka u pravilu duže od godinu dana, na ortodontsku terapiju oko 560 dana, a na operaciju ručnog zgloba preko 800 dana. I onda se pitamo otkud i zašto apsencija, te zbog čega ljudi izbivaju s radnog mjesta. Neumorno tražimo uzroke u mentalitetu, organizacijskoj kulturi, notornoj socijalističkoj prošlosti. Savjesno odobravamo progon lijenčina dok i zadnji među njima ne prione na posao ili pobjegne na zapad. Ili odabere lakši put, upiše onu akademiju i tamo počne tjerati druge.

1/1