Predsjednica vlade Srbije Ana Brnabić zajedno s ukrajinskim ambasadorom u Srbiji Volodimirom Tolkačem i ambasadorom EU-a u Srbiji Emanueleom Žofreom ovoga je tjedna ispratila još jedan paket srpske humanitarne pomoći Ukrajini. Avion s humanitarnom pomoći i bez njihovog bi prisustva iz Beograda poletio za Ukrajinu, ali Srbija je zbog toga što jedina u Evropi nije uvela sankcije Rusiji u poziciji da stalno iznova dokazuje da nije neutralna u rusko-ukrajinskom ratu, odnosno da osuđuje rusku agresiju i podržava obranu ukrajinskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.
No kolikogod puta to izjavila i ponovila Vučićeva Srbija u evropskim i američkim medijima uglavnom ima status jedinog ruskog saveznika na Balkanu, trojanskog konja koji će na mig iz Moskve izazvati ratni kaos u ovom dijelu Evrope. Sulude medijske tvrdnje da će država veličine Srbije, okružena članicama NATO-a, zaratiti sa svojim susjedima zbog ruskih interesa, uporno se ponavljaju pa srpskim dužnosnicima ne preostaje drugo nego da i javno ispraćaju slanje humanitarne pomoći Ukrajini.
No ni to im puno ne pomaže jer se i ovih dana zahuktala medijska kampanja u kojoj se Sjedinjene Države i njezini evropski saveznici optužuju da su isuviše popustljivi prema Srbiji umjesto da se s njom bespoštedno obračunaju i spriječe je da uz rusku podršku otvori novi ratni front na evropskom tlu. Zagovornici obračuna sa Srbijom čudom se čude, prije svega Amerikancima, što Vučićevoj Srbiji gledaju kroz prste, apsurdno pritom tvrdeći da to rade zato što Srbija tajno i uz njihovu pomoć Ukrajini šalje raketne projektile kako bi se uspješnije suprotstavila ruskoj agresiji. Srbija kao ruski trojanski konj na Balkanu koji zbog velikoruskih interesa samo što nije zaratila sa svojim susjedima istovremeno naoružava Ukrajinu kako bi porazila i oslabila svoju saveznicu Rusiju. U toj šupljoj priči i ne pokušava se objasniti kako to da Rusija tolerira Srbiji da ukrajinskoj vojsci šalje projektile kojima ubija ruske vojnike u ratu o čijem ishodu ne ovisi samo sudbina Ukrajine nego i Rusije.
Ovisne o Srbiji
SAD, Evropska unija i Rusija toliko su navodno ovisne o Srbiji i njezinom utjecaju na Balkanu pa se ne usuđuju sankcionirati je oduzimanjem statusa kandidata za članstvo u Uniji, odnosno obustavom isporuke plina. Pritom i Amerikanci i Evropljani i Rusi mogu preko noći destabilizirati i srušiti Vučićevu vlast u Srbiji koristeći kao polugu Kosovo: SAD i EU poništavanjem Briselskog i Ohridskog sporazuma i dopuštanjem Kurtijevoj vladi da policijskom silom uz pomoć KFOR-a zatre bilo kakvu srpsku autonomiju na Kosovu i dodatno protjera srpsko stanovništvo na njegovom sjeveru, a Rusija priznavanjem Kosova kao samostalne države.
Od početka rata u Ukrajini utjecaj Rusije u Srbiji zapravo se gotovo sveo samo na njezino nepriznavanje Kosova jer ovisnost Srbije o ruskim energentima svakim se danom sve više smanjuje, a završetkom izgradnje novih dobavnih pravaca plina bit će minimalna i bez sadašnjeg ucjenjivačkog potencijala. Rusko priznavanje Kosova definitivno bi Srbiju udaljilo od Moskve, a dok se to ne dogodi Beograd će paziti da svojim potezima ne isprovocira takvu rusku odluku.
Vučićeva Srbija istovremeno je suočena s pritiskom SAD-a i Evropske unije da se definitivno odrekne Kosova, a zauzvrat su joj Briselskim i Ohridskim sporazumima ponudili uspostavljanje srpske političke, kulturne i teritorijalne autonomije na Kosovu i državne institucionalne veze s njom. Otkad je, međutim, Samoopredjeljenje Albina Kurtija preuzelo vlast na Kosovu američko-evropska ponuda sve se više pretvarala u mrtvo slovo na papiru jer Kurtijeva vlada je svoju političku misiju utemeljila na sprječavanju osnivanja Zajednice srpskih općina i njezinu institucionalnom povezivanju sa Srbijom.
Kurtijeva vlada pritom vješto koristi poziciju Srbije koja kao kandidatkinja za članstvo u EU-u mora paziti da u realizaciji Briselskog i Ohridskog sporazuma ne ugrožava svoje pristupne pregovore s Unijom jer su uvjetovani normalizacijom odnosa s Prištinom. Svaki zastoj i incidenti u pregovorima Beograda s Prištinom u pravilu rezultiraju briselskim prijetnjama da će zbog njih kazniti i Srbiju, pa čak i onda kad nije ni luk jela ni mirisala. Francuski predsjednik Emanuel Makron i ovoga je tjedna u paketu priprijetio i Srbiji i Kosovu ako ne ubrzaju realizaciju francusko-njemačkog plana o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine koji je pretočen u Ohridski sporazum.
Makron prijeti Srbiji i Kosovu da će im članice Unije uvesti vize ako do izbora u EU-u sljedeće godine ne realiziraju Ohridski sporazum, iako i ptice na grani znaju da je uvjet za njegovu realizaciju prethodno osnivanje Zajednice srpskih općina kao naslijeđena obaveza iz Briselskog sporazuma. Kurti osnivanje ZSO-a više i ne spominje, već nudi održavanje novih izbora u četiri sjevernokosovske općine sa srpskom većinom u kojima je oktroirao vlast nakon što su je napustili srpski predstavnici prosvjedujući zbog toga što u proteklih deset godina nije formirana srpska autonomija na Kosovu.
U Makronovoj viziji EU-a zapadnobalkanske kandidatkinje za članstvo mogu računati tek da budu dio evropske političke zajednice, vanjski krug Unije kao tampon zona prema divljem istoku Evrope
Makron i drugi evropski lideri također više i ne spominju ZSO, praveći se da se njegovo osnivanje podrazumijeva, za razliku od američkih diplomata koji ipak stalno ponavljaju da se u procesu normalizacije odnosa kosovskim Srbima i Srbiji mora jasno i glasno predočiti kakva će im biti institucionalna budućnost. Unija se u to izgleda ne bi htjela miješati i kosovske Srbe i Srbiju drži u magli u kojoj se moraju natezati s Kurtijevom vladom oko institucionaliziranja autonomije koja je poprilično definirana Briselskim sporazumom.
Maglovita politika
Maglovita politika Evropske unije oko Kosova, ali i čitavog zapadnog Balkana, malo koga više čudi u svim zapadnobalkanskim zemljama koje prolaze kroz proces pristupnih pregovara za članstvo. Vidjelo se to i na netom održanom Bledskom strateškom forumu, na kojemu je predsjednik Evropskog vijeća Šarl Mišel optimistično poručio da bi Unija morala do 2030. godine biti spremna za novo proširenje, odnosno za prijem u članstvo svih preostalih balkanskih kandidatkinja. No zapadnobalkanske kandidatkinje još se nisu stigle ni razveseliti zbog toga što im je netko konačno rekao rok do kojega bi mogle doći do svojeg cilja, iz Evropske komisije je poručeno da njoj rokovi nisu važni nego reforme i pojedinačni rezultati i reformska dostignuća država kandidatkinja.
Briselsku poruku odmah je dosolio i Makron poručivši da će Francuska i dalje inzistirati da se prije prijema novih članica i EU mora reformirati i to tako da može funkcionirati u nekoliko brzina, odnosno sa članicama u različitom statusu. U Makronovoj viziji Unije zapadnobalkanske kandidatkinje za članstvo do daljnjega mogu računati tek da budu dio evropske političke zajednice, odnosno vanjski krug Unije kao njezina tampon zona prema divljem istoku Evrope.
Kako sada stvari stoje, Makron će još godinama biti francuski predsjednik, a Mišelu već nagodinu istječe predsjednički mandat u Evropskom vijeću, pa je i njegovo zagovaranje proširenja do 2030. kratkoga daha za razliku od Makronovitog sijanja političke magle na zapadnom Balkanu u kojoj će preostale države kandidatkinje i dalje biti osuđene na glavinjanje prema članstvu u Uniji.
