Ja sam božji svetac, star sedamdeset i sedam godina, nisam kriminalac, meni je izgorjela lična karta – kaže tip sijede brade i prljavih masnih rukavica. Štapom prebire po odbačenim stvarima oko kontejnera, u naselju Bošnjačka mahala, na rubu sjevernog dijela Kosovske Mitrovice. Nedaleko od tog mjesta, preko istočnog mosta, grad se nastavlja na južni, albanski dio. Netko poznat tutne mu u namašćen dlan dvjesto dinara, nakon čega se pojavi preda mnom i zausti: "Božji svetac, nije slijepac."

Izgorio je sobičak njegov, hajdemo ga tako nazvati, u staroj školi koja je, valjda je tako bilo, nosila ime pjesnika Branka Radičevića: "Zbogom svete, nekadašnji raju,/ Ja sad moram drugom ići kraju!"

- Bio sam i kalemičar - kaže.

- Ja ti od divlje biljke napravim... pi, t., pitom, pitomu - podvikne.

Kako bi me uvjerio u svoje poslanje, nastavi priču o tome i sad zvuči kao neki pričuvni akademik, kako je onomad u svojoj rodnoj Bukovici, u dalmatinskom zaleđu, u slobodno vrijeme kao pastir izliječio ovci prebijenu nogu, koja je nakon toga "bila bolja i jača od one s kojom je rođena". Ime mu je zapravo Ljubomir, i nekoć je radio u Šibeniku u Tvornici elektroda i ferolegura, udišući od svoje osamnaeste manganske pare iz tvorničkih dimnjaka, kao i brojni ljudi u tom gradu dok dimnjaci mnogo kasnije nisu pali, stojeći nad svojim strojem, jedući toplu hranu u radničkoj menzi, čitajući radničke novine, dočekavši onaj srpsko-hrvatski rat.

Onda je postao tenkist, a on, kud će nego pravo u kaljužu k svojima, pa je bio i zarobljen, i dospio u Pančevo, i ukazao se napokon u Bošnjačkoj mahali, u tom multietničkom naselju na granici u kojem se govori i srpski i albanski i turski i bošnjački i što li sve ne. Ratna trauma uselila se u njega poput podstanara koji je promijenio bravu na vlasnikovim vratima. Nabacuje asocijacije, sjećanje mu krivuda kao linija na neispravnom EKG uređaju; napokon zaključi: "Nije dobar rat."

Rođen u Bukovici – Ljubomir (Foto: Sandro Lendler)

Mahala je kao sat povijesti za početnike. Kaluđerovići, Krivokapići i ostala crnogorska plemena među prvima su je naselili, za njima ili s njima stigli su Sandžaklije iz Sjenice i Novog Pazara, jednako tako i Bošnjaci iz BiH. Zatim prije ili kasnije i Albanci, Turci i Srbi; Lazar Žarković, povratnik iz Amerike, koji je sa svoja tri brata udario ekonomski temelj Kosovske Mitrovice, a koja je prije rata nosila imenski pridjev Titova. Kratki historijat naselja, koje je nakon srpsko-albanskih sukoba s kraja devedesetih godina postalo "zaštićena zona", iznosi mi Nedžad Ugljanin, stanovnik tog dijela Mitrovice, njezin neslužbeni glasnogovornik i aktualni predsjedavajući Skupštine općine Sjeverna Mitrovica.

Iskustvo rata s kraja devedesetih između kosovskih Srba i Albanaca nije još uvijek zapalilo lulu mira. Premda se geografski nalazi na sjeveru, u Bošnjačkoj mahali izvješene su kosovske zastave, ali je veći broj albanskih, kao obilježje teritorija – stranče, da ti bude jasno gdje se nalaziš. Nekoliko stotina metara sjevernije isti je slučaj sa srpskim zastavama. Kažu stanovnici da zastave po stupovima i drugdje postavlja uglavnom – omladina.

- Reagirate li vi kao predsjedavajući na tako izvješene albanske zastave, koje nisu službene oznake države Kosova? - pitam Ugljanina.

- Nemate vi prema kome reagirati, sad da uzmete tu zastavu i neko je skine, eto ti sukoba kao posljedice tog čina - kaže.

A ispod svih tih zastava što vijore u mahali jedno je raskršće koje vodi na obje strane, ispod kojeg su se odigrali brojni sukobi između srpskog sjevera i albanskog juga.

Srbe na Kosovu se malo šta pita. Mislim da je Vučić ovde narod ostavio na cedilu, i to ne mislim samo ja. Kod Albanaca ne vlada jednopartijski sistem, dok je na severnoj strani baš taj sistem i on funkcioniše uz vid pritiska iz Beograda – govori Ugljanin

Danas u mahali stanuje tek tristotinjak Bošnjaka od nekadašnjih dvije hiljade ili možda više, koliko ih je bilo prije zamalo četvrt vijeka, kada su se zbog učestalih sukoba u naselju krenuli iseljavati, što je bio slučaj i s ostalim etničkim zajednicama. Bošnjaci su nevećinska zajednica, kaže mi Ugljanin, što je tamošnji naziv za manjine unutar podijeljenog grada, i njihov je položaj dobar. Prema kosovskom ustavu, imaju na jugu svoje škole i fakultete u gradovima Prizrenu i Peći. Naročito je zadovoljan zdravstvom – medicinski radnici, kao i nastavničko osoblje na sjeveru Mitrovice, primaju takozvani kosovski dodatak, do 50 posto na plaću, što za svoje sunarodnjake izdvaja Vlada Republike Srbije, a sve kako bi motivirali tamošnje Srbe na ostanak u tom dijelu Kosova.

Navodno plaća doktora nakon tog dodatka iznosi od 2.200 do 2.700 eura, što je u Beogradu nedostižna cifra. Medicinska sestra, prema Ugljaninovim informacijama, u Kosovskoj Mitrovici zarađuje od osamsto do hiljadu eura. S druge strane, jedna trgovkinja u prehrani u kosovskom platnom sistemu prosječno prima 250 eura mjesečno. Socijalna primanja kreću se od 75 do sto eura, a prosječne penzije iznose mizernih 198 eura. Premda ga nisam pitao, Ugljanin posve ležerno kaže da je njegova plaća 900 eura, dok je gradonačelnikova 1.150 eura.

Kasnije, u jednoj ulici uz cestu u mahali ispred nekog praznog lokala uz kolnik postavljena je stolica s bijelim prekrivačem. Iza stolice mirno stoje dvojica muškaraca praznog pogleda. Pitam Ugljanina što rade.

- Čekaju ljude, stolica je znak da je neko umro u obitelji pa ovi što stoje očekuju ljude za primanje saučešća koje su daje unutar lokala i to traje tri dana. To rade i Albanci i Bošnjaci i Turci - reče on.

Mahala se u svom prostoru doima poput favele, iako to nije. Nema recimo djece da šutiraju loptu. Nije ni geto, mada mu nalikuje i ima neke njegove osobine, ali je zbog otvorene strukture ipak multietnička. Možda je to put koji bi politika mogla ili morala slijediti, neka vrsta oglednog primjera u neosporno podijeljenom gradu. U mahali je mala spomen-ploča s natpisom na albanskom jeziku u spomen mladiću koji je "na tom mjestu herojski stradao"... Takvih obilježja ima i u sjevernom, srpskom dijelu, poput skulpture "Kosovski božuri" u čast trojice braće Milić na kojoj piše da su "život dali za odbranu svoje otadžbine".

- Ovde sam ja - pokazuje Ugljanin kuću u kojoj stanuje - ovde su Albanci, ovde... no parking, ovde je Srbin, interesantno, pa evo albanska kuća, evo žuta srpska kuća, sve je pomešano - ukazuje iznova na činjenicu da je barem u njegovom naselju suživot moguć.

Nedžad Ugljanin, predsjedavajući Skupštine općine Sjeverna Mitrovica (Foto: Sandro Lendler)

Ugljanin je osoba kojoj se ljudi obraćaju, stanu načas i pozdrave ga, koji je, doima se, upućen u procedure i pravo. Odnedavno kao općinski dužnosnik zaprima inicijative građana iz četiri srpske općine za smjenu albanskih gradonačelnika koji su na ta mjesta postavljeni dekretom iz Prištine nakon što su Srbi na sjeveru bojkotirali izbore u aprilu i napustili institucije i općinske stolice. Ali građani, kako reče, zanemaruju proceduru pa ne ide sve glatko.

- Oni su išli direktno sa zahtevom. To proceduralno nigde nije dobro urađeno. Navode da opština nije funkcionalna, da ne pruža usluge građanima, šta nije tačno, i oni ne smeju u tom zahtevu navoditi da li jest ili nije tako, jer postoji u okviru opštine unutrašnji i spoljni revizor koji se bavi tim pitanjem, a ne oni. Dakle, moraju prvo da idu sa obaveštenjem po propisanom obrascu, zatim ja obaveštavam o tome Centralnu izbornu komisiju i gradonačelnika kojeg treba razrešiti i zatim Ministarstvo lokalne samouprave. Drugi korak je da ja moram tri člana inicijatora koji pokreću postupak za smenu gradonačelnika da registrujem pri Centralnoj izbornoj komisiji, jer neko mora da preuzme na sebe odgovornost za sam početak peticije - objašnjava Ugljanin, koji predviđa da će se na proljeće održati lokalni izbori kako bi Srbi izabrali svoje gradonačelnike u četiri općine.

Optimističan je i kada govori o formiranju Zajednice srpskih općina na sjeveru jer će, smatra, do toga dovesti pritisak međunarodne zajednice, dok će u suprotnom biti raspisani izbori na cijelom Kosovu i Metohiji.

- Srbe na Kosovu se malo šta pita, za bilo kakvu odluku još od završetka rata - govori mirnim tonom, otežući neke suglasnike.

- Mislim da je Vučić ovde narod ostavio na cedilu, i to ne mislim samo ja. Kod Albanaca ne vlada jednopartijski sistem, dok je na severnoj strani baš taj sistem i on funkcioniše uz vid pritiska iz Beograda. Mislim da su kroz Ustav Srbi najzaštićeniji što se tiče prava za nevećinske zajednice – imaju garantiranih deset mesta u okviru Skupštine Kosova, upotrebu jezika, imali su policiju na severu Kosova od 92 do 93 procenata, sve do napuštanja kosovskih institucija - ističe.

Nacionalizam i na jednoj i na drugoj strani je institucionaliziran, nastavlja on, što doprinosi jačanju mržnje između dviju zajednica. Narednih pedeset godina bit će vrlo teško. Kaže da je Srbija tražila Veliku Srbiju pa se plaši i da će Albanci tražiti Veliku Albaniju. Njegov je stav da je rješenje za kosovske probleme ulazak i Srbije i Kosova u EU i otvaranje granica, bezvizni režim za sve, ali i to se zasad čini nedostižnim. Europa baš i ne želi destabilizirajuće faktore u svom naručju.

Živost na korzu u južnom dijelu grada (Foto: Sandro Lendler)

U međuvremenu je i premijer Kurti izjavio da "Kosovo treba da dobije status kandidata bez odlaganja", nakon što je prije godinu dana predao prijavu za punopravno članstvo te zemlje u EU-u. Pa ipak, Ugljanin podsjeća koliko su oprečne izjave koje dolaze iz Prištine i Beograda.

- Američki ambasador u Beogradu kaže da se traži normalizacija odnosa između dviju zemalja, dok ovaj u Prištini kaže da Kosovo mora biti priznato - govori.

Jutrom dok se bude prve kafane i čajdžinice mahala je prazna, tek prodavači voća i povrća postavljaju štandove uz rub ceste. Jedan pas žvače sirovi komad mesa, krv mu curi s usana, a njega se to ne tiče. U jednom "albanskom" dućanu odjeće sve same replike poznatih marki, trebam nove hlače. Starija prodavačica me isprva ne razumije, ili barem hini to, a zatim izusti: "Aha, farmerke." Kada joj kažem da dolazim iz Hrvatske, odgovori na jednako lošoj mješavini srpskog da nije srela puno ljudi odande.

- Želio bih probati neke bolje - kažem nakon što sam isprobao dva para. - Trebaju mi za prijem kod veleposlanice pa da budu nešto kvalitetnije - uvjeravam je.

To je se nije dojmilo, valjda je mislila da je zavitlavam, što i nije čudno jer sam se već drugi dan povlačio naseljem i poprimio njegovu patinu: ima tu i nešto tjeskobe, ravnodušnosti, što li već. Ipak, nalazi mi jednu repliku Replaya za 15 eura.

Na Ibarskom mostu susrećemo mladog kosovskog policajca – Srbina. Završio je višu medicinsku školu i još jedan fakultet, da bi nakon svega obukao policijsku odoru. Otac mu je bolestan, majka ne radi, baba je u penziji, pa će uzeti bilo kakav posao ili napustiti Mitrovicu

Kod Bekteševića, legendarnog majstora pljeskavica, sudžukica i ostalih majstorija, nešto kasnije već se natiskalo ljudi. U obližnjoj općini Zvečan, gdje također imaju lokal, upoznali smo vlasnika Seada. Njegovi su došli preko Crne Gore na Kosovo. U ono malo vremena u kojem smo zapodjenuli razgovor slike kosovsko-srpskog rata bile su mu itekako žive. O tome ćemo možda drugom prilikom, tako smo se prešutno dogovorili. Podatak da je tada netko, čini se njemu poznat, bacio bombu u njegov lokal, bilježim tek kao potencijalni sinopsis – srećom, unutra nije bilo nikog.

Na Ibarskom mostu susrećemo mladog kosovskog policajca – Srbina. Završio je višu medicinsku školu i još jedan fakultet, da bi nakon svega obukao policijsku odoru. Ali postoji objašnjenje: otac mu je, reče, bolestan, majka ne radi, baba je u penziji, tako da mu preostaje uzeti bilo kakav posao ili napustiti Mitrovicu. A to ne želi, jer što ako svi (tako) odu, pita me.

Nakon prelaska na jug Kosovske Mitrovice drugi svijet: džamije i staklene zgrade, široke ulice, dugačke kolone automobila, supermarketi nakrcani hranom, a cijene kao na Zapadu. Brojne su ulične pijace, kupus se prodaje po euro komad, albanski se čuje odasvud. Na portafonu jedne zgrade tridesetak prezimena, ne pronalazim niti jedno drugo osim albanskih. Čovjek iz male radnje, zapravo nekog kioska, nije mu više od 55, otvorio je prozorčić i podigao obrve na čelu, nakon što sam ga upitao gdje u njihovom dijelu grada mogu pronaći librariju (knjižaru).

- Srpskiiii, no, no, no, no srpski, ne govorim! - zapleo se jezikom i stao mrmljati u nekom naletu bijesa, kako sam procijenio.

Iznutra je prijeteći podigao prst, sav u grču lica. Nije se s takvima za šaliti.

- Govorite li hrvatski? - snađem se, pomalo zatečen.

- Vi ste iz Hrvatske? - odobrovolji se. - Dobrodošli - potpuno je promijenio taktiku, ne ispitujući me dalje.

- Pa što ima novog ? - pitam nanovo. - Kakvi su odnosi sa sjeverom grada u zadnje vrijeme? - zanima me dalje.

- Samo da nama Amerikanci dozvole pa da to počistimo - izgovori to posve jednostavno, kao dobar dan.

I to s vrlo dobrim srpskim naglaskom, mjerkajući me kroz maleni prozorčić i dodavši kako je u ratu 1998. i 1999. sudjelovao kao kosovski dobrovoljac, štoviše član Oslobodilačke vojske Kosova (OVK).        

Pitam ga zbog čega radije koristi ratnu retoriku i bi li možda bilo lakše pronaći mirnije rješenje. Na to odgovara da je puno zločina počinjeno u zadnjem ratu i da se stoga u budućnosti ne nada ničemu dobrom.

- Pa dobro, nikome ne treba još jedan rat. Ukrajina, Palestina, što bismo još? Može se to i mirno riješiti - ponovim otprilike.

- Pa ni ja ne želim rat - odgovori zatim pomirljivo i reče da je nekada i on poznavao "dobre Srbe". Ali ostaje opet ono ali...

Pravoslavna crkva u južnom dijelu Kosovske Mitrovice (Foto: Sandro Lendler)

I dok na sjeveru Mitrovice zbog embarga na uvoz srpske robe nema novina, časopisa ni knjiga, na jugu su sva tiskana izdanja prešla na internetske platforme. Svijet distopije započeo je pionirski dakle na Kosovu.

U jednoj slijepoj ulici zejtara (obrtnika) skrenuo sam pažnju lokalnih ljudi na sebe. Dvojica-trojica s izlizanim odijelima potvrđuju mi da sam doista u ulici obrtnika. Zatim se razgovor, ni sam ne znam kako, prebaci na nogomet, jedan od njih primijeti kako brojni kosovski nogometaši igraju u Hrvatskoj. Odjednom se ispred mene ukaže berber i kao na magnetofonskoj traci izdeklamira: "Šoškić, Galić, Jusufi, Vislavski, Milutinović" – postav FK Partizana iz 1961. godine, i začas nestade iza vrata svoje radnje. Eto primjera da sport ipak može biti iznad svih nacionalizama. Zatim prilaze još dvojica, pitaju me otkud sam, ni sam nisam siguran kakve su im namjere, a onda mi prvi s nekom dragošću dobaci da ima nekog ratnog veterana prijatelja u Zagrebu.

Neće sad valjda opet o ratu, pomislim. Promatram usput uličicu iz koje kao da nema izlaza, u kojoj ordiniraju i këpuctari (obućari) i pije se turska kafa, čiji miris obavija kao u magli kaldrmu kojom nastavljam, tražeći tu imaginarnu librariju, knjižaru u dijelu grada na jugu s preko sto tisuća stanovnika. Središnja ulica ili trg na jugu Mitrovice nosi ime Adema Jašarija, osnivača paravojne organizacije OVK i njenog vođe, čiji je kult očito i dalje vrlo živ usprkos brojnim zločinima koje su pripadnici OVK-a počinili za vrijeme rata na Kosovu, a koji je za Srbe, posve jasno, terorist i zločinac.

Čekam čovjeka da prijeđe preko jedne prometne ulice. Zna srpski, premda ga dugo nije govorio, nema ni s kim, ali i u starijim srednjim godinama ostalo mu je znanje iz mladosti. I odmah se odobrovolji.

- Znate, ja svaku sedmicu gledam onaj vaš kviz "Potjera" - kaže sa zadovoljstvom.

Nakon što mi je objasnio kako da pronađem knjižaru, zapravo fotokopirnu radnju stotinjak metara iza ugla, vidim da mu iz nekog razloga odgovara razgovor čak i uz prometnu buku. Priča mi da je vojni rok služio u slovenskoj Postojni, a ja se u tom trenutku sjetih Nedeljkovića iz Banjske, iz sjeverne srpske općine, koji mi je također kazao da je u tom istom gradu služio Jugoslavensku armiju, pa taj podatak sad umećem kao zanimljiv.

- Kako ljudi ovdje na jugu grada žive? - pitam ga.

- Žive od 300 eura prosječne plate. Ali ono što ljude spašava je da svaki drugi-treći građanin južne Kosovske Mitrovice ima nekog člana rodbine u inostranstvu koji im šalje pare - objasni mi socijalnu politiku koja vrijedi za jug grada.

Što se tiče odnosa sa Srbima na sjeveru, pokušava pronaći prikladne riječi. Ali, zaključak je, on nikoga ne mrzi. Obični ljudi, vjeruje, ne mrze one druge, tko god bili. Alibi pokušava pronaći kod svojih sunarodnjaka koji su u zadnjem ratu izgubili brojne članove obitelji. Zatim, govori kako se sjeća veleumnih riječi svog djeda, kojima nije vjerovao jer je mislio da su problemi između Srba i Albanaca stvar neke davne prošlosti i da dolaze neke nove generacije koje će graditi nove, bolje odnose, ali se prevario.

Novija povijest naučila ga je da im se (njima, kaže!) ne može vjerovati. Što bi tek rekao na to mladi "knjižničar", koji mi je na solidnom engleskom nešto kasnije objasnio da nemaju u prodaji nikakvu kartu Kosova, ali da mi je može kopirati. Kada sam tu printanu "kartu" naknadno proučio, primijetio sam da su nazivi regija i gradova otisnuti na tom malo boljem papiru ispisani dijelom na albanskom kao i na srpskom jeziku. Taj podatak može se učiniti nekom crnohumornim, kao što mi reče jedan poznanik na sjeveru, ali i ukazati na to da južno i sjeverno od Ibra ništa nije dokraja definirano ili, još bolje, da je upućenost tamošnjih ljudi jednih na druge jednostavno takva, i tu nema pomoći.