>

novosti logo

Piše Nikola Bajto

Mali veliki predsjednici

Iz medijskih istupa Ive Josipovića, kojima on umiva tvrdog desničara Škoru, stječe se dojam da mu je od pobjede SDP-ova kandidata važnija osobna agenda i vendeta. Najštetnija ostavština njegovog mandata je ambicija da funkciju koristi kako bi uzurpirao ovlasti Vlade i Sabora, a po tome su mu na ovim izborima glavni baštinici populisti Škoro i Kolakušić

Kao bivši predsjednik, Ivo Josipović svakako je pozvan da komentira aktualnu kampanju za predsjedničke izbore, što on ovih tjedana i čini istupajući u raznim medijima. No dojam je da pritom radi štetu SDP-ovom kandidatu Zoranu Milanoviću koji je nominalno, barem Josipović to sam ističe, i njegov kandidat. U Josipovićevim istupima ponavlja se isti obrazac. Žestoko kritizira Kolindu Grabar-Kitarović, propušta afirmirati Milanovića ističući radije neke slabosti u njegovoj kampanji, a ne propušta priliku da kao ozbiljnog političara i intelektualca ocijeni Miroslava Škoru, iako se s njegovom politikom, kako usputno kaže, ne slaže. Posljednji nastup u TV studiju Večernjeg lista iskoristio je da Škoru, koji odašilje tvrde desničarske poruke i iza kojeg se postrojila sva tvrda desnica, od Ruže Tomašić do Velimira Bujanca, umije i približi umjerenom biračkom tijelu sljedećim riječima: ‘Koliko ga poznajem, on nije neki radikalni desničar.’

Ivo Josipović je kao član Milanovićevog SDP-a pobijedio početkom 2010. na predsjedničkim izborima. Tokom petogodišnjeg mandata ulazio je u sukobe s Milanovićem i vodstvom stranke koja ga je potom kandidirala i za drugi mandat. Početkom 2015. izgubio je u drugom krugu od HDZ-ove Grabar-Kitarović s malim brojem glasova, a krivca za to nije našao u sebi, nego u Milanoviću i vodstvu SDP-a, smatrajući da ga nisu dovoljno agilno podržali. Nakon poraza, nije znao očuvati politički integritet i javno djelovati kao bivši predsjednik. Ljut i razočaran, osnovao je svoju stranku, nesretnog imena Naprijed Hrvatska!, s kojom nije postigao ništa, pa potonuo u političku irelevantnost. Izborni poraz, činjenicu da je nakon Franje Tuđmana i Stjepana Mesića bio prvi predsjednik koji nije uspio obraniti mandat, nikad nije prebolio. Vrativši se nakon lutanja ovog proljeća u SDP, iskazivao je želju da se ponovno kandidira, no javni rejting, kao i onaj unutarstranački, pokazao je da su mu izgledi slabi. Davor Bernardić odlučio je pomiriti stranačke frakcije kako bi se SDP okupio oko Milanovića kao najjačeg imena iz svojih redova.

Predsjednik nema što rovariti u stranci iz koje je potekao, nema se što petljati u rad medija, voditi osobnim interesom motivirane obračune i sakupljati na štandovima potpise za svoje premijerski nastrojene pretenzije

Kako god on svoje medijske istupe tumačio, iz njih se stječe dojam da je Ivi Josipoviću od pobjede SDP-ova kandidata važnija njegova osobna agenda, njegova osobna vendeta. Kolinda Grabar-Kitarović ima biti poražena zato što je porazila njega, ali i zato da on ne bi bio jedini gubitnik u toj priči, jedini koji nije uspio obraniti mandat. Zoran Milanović ima biti poražen zbog svega i svačega: zbog njihovih sukoba dok su držali Banske dvore i Pantovčak, zbog toga što ga nije podržavao u sukobima koje je Josipović producirao s drugim političkim akterima, zbog toga što ga nije dovoljno gorljivo podržavao u drugoj kampanji, zbog toga što mu je preoteo mogućnost da se opet kandidira, zbog toga što mu je cijelo vrijeme konkurencija. Ima biti poražen i zato da ga ne bi nadmašio time što bi, nakon što je bio premijer, bio i predsjednik. Miroslav Škoro ima pobijediti zato da porazi Grabar-Kitarović i Milanovića, a možda ne samo zbog toga, tko zna što se sve valja iza te uvijene podrške. Obojica su ljudi od glazbe, a to je sektor unosne kulturne industrije u kojem bivši predsjednik, svojevremeno i predsjednik Hrvatskog društva skladatelja te kreator ZAMP-a, itekako ima svoje interese. A kako je Škoro nositelj najgore politike na ovim izborima, zgodno bi bilo i da se nakon Kolinde Grabar-Kitarović na Pantovčak popenje još netko gori od Josipovića. Tako bi njegov mandat izgledao pristojnije.

Josipović je u jedinom mandatu imao i vrlo dobrih političkih poteza, kao što je bilo izražavanje žaljenja u Sarajevu zbog hrvatske ratne politike ili nastojanje da sa srpskim predsjednikom Borisom Tadićem uspostavi bolje susjedske odnose. No ovlasti su mu otpočetka bile tijesne. Počeo je sa sitnim jadikovkama, da bi ga prema kraju mandata odnijela megalomanija. Uživjevši se u ulogu ustavotvorca, izašao je sa širokim prijedlogom promjene političkog sustava, najavljujući da će ga dati na referendum tako što će, ne dobije li premijerov supotpis, skupljati potpise na štandovima. Poseban problem njegovog predsjedničkog mandata bili su upravo privatni interesi i interesne mreže koje je, služeći se funkcijom, pleo po institucijama, medijima, osobito na HRT-u, ali i unutar samog SDP-a, od čijih se stranačkih pitanja slovom Ustava trebao izuzeti. Koristeći pad popularnosti SDP-ove vlade zbog teškog nošenja s ekonomskom krizom, širio je s Pantovčaka svoj paralelni utjecaj u stranci i potkopavao Milanovića, što je bio uzrok njihovih sukobljavanja. Osilio se u želji da i drugdje ucjenama nameće svoje pokroviteljstvo, pa je zbog pisanja Novosti o aferi ZAMP krenuo u obračun s ovim listom i njegovim izdavačem, pokušavši proizvesti vođu koji bi bolje odgovarao Srbima od Milorada Pupovca, kojeg je osvetoljubivo isporučio desnici etiketirajući ga kao ‘etnobiznismena’. Njegovom se etiketom danas koristi Škoro, pa je zgodno kako Škoro svojim napadima na Pupovca upotpunjava čak i tu dimenziju Josipovićevih poravnavanja starih računa.

Kao bivši predsjednik, Josipović je svakako pozvan da Škorine opasne najave najoštrijim riječima osudi, no on ih svjesno normalizira jamčeći za Škoru da, koliko ga on poznaje, ‘nije neki radikalni desničar’

Ivo Josipović započeo je estradizaciju predsjedničke funkcije pumpanjem rejtinga medijskom sveprisutnošću i gomilanjem protokolarnih ukazanja, što je njegova nasljednica, kojoj je u ovoj kampanji još samo nedostajalo da si kao Željko Kerum zalijepi fetu pršuta na čelo, do kraja pretvorila u lakrdiju. I ona je koristila slabosti vlade Andreja Plenkovića da nametne svoj utjecaj u HDZ-u, ali je, politički neformirana, nejasna i nekonzistentna, izgubila svaku orijentaciju. Loše je spletkarila, a i to je činila s ljudima iz još goreg miljea. Proslavila se radeći ono što joj nije u opisu posla, razgolitivši do ispraznosti da ne zna raditi posao za koji je izabrana. No još je štetnija ostavština Ive Josipovića, njegova ambicija da se petlja u procese za koje nije ovlašten te da predsjedničku poziciju koristi kako bi uzurpirao ovlasti Vlade i Sabora, posebno iniciranjem štandovskih referenduma. Na ovim su izborima njegovi glavni baštinici populistički kandidati Miroslav Škoro i Mislav Kolakušić.

Predsjednička funkcija u Hrvatskoj dolazi uz izravni izbor, što na aspirante i one izabrane očito djeluje toliko zavodljivo da ih zna ‘prebaciti’, ali ustavno je definirana tako da traži osobu koja će se suzdržati od ambicije da si uzima višak moći. Predsjedniku su već povjerene određene izvršne ovlasti, a neke mu omogućuju da u širem smislu nadzire rad Vlade i Sabora. Zastupa zemlju, ima ulogu u formiranju vlasti i očuvanju stabilnosti institucija, vrhovni je vojni zapovjednik i supotpisnik odluka o angažmanu vojske, suodlučuje u pitanjima vanjske politike, nacionalne sigurnosti i obavještajnog sustava. Smisao funkcije, čije ovlasti pritom nisu male u usporedbi s drugim zemljama parlamentarne demokracije, upravo je u unošenju ravnoteže u državnu vlast. Predsjednik nema što rovariti u stranci iz koje je potekao, nema se što petljati u rad medija, voditi osobnim interesom motivirane obračune i sakupljati na štandovima potpise za svoje premijerski nastrojene pretenzije. Legitimitet koji proizlazi iz izravnog izbora, po mišljenju nekih stručnjaka neodgovarajućeg načina biranja predsjednika u parlamentarnom sustavu, može ipak koristiti za javni zagovor određenih politika. Njegovo je da artikulira, predlaže, savjetuje, upozorava, kritizira, nije tu da spletkari, ucjenjuje, nameće, preotima ovlasti za čije su provođenje izabrani drugi.

Od četvero anketno vodećih kandidata, jedino Milanović u ovoj kampanji tumači predsjedničke ovlasti skromno, u čemu odjekuje njegovo mišljenje da bi predsjednika trebalo birati u parlamentu. Po stilu koji najavljuje bliži je Stjepanu Mesiću nego njegovim nasljednicima. Iako po njegovom premijerskom mandatu možemo procjenjivati, ne možemo unaprijed znati koliko bi ga vlast ovog puta mogla odnijeti. No druga dva izazivača Kolinde Grabar-Kitarović pokazuju da ih je poprilično odnijelo već sada, i prije nego što su vlast okusili. Opis posla za koji se natječu njima je preuzak, žao im je što u Hrvatskoj ne postoji politička pozicija s koje bi na osnovu dobivene natpolovične većine glasova mogli svoje zamisli nametati svim građanima. Nije problem samo u tome što je predsjednička funkcija pretijesna za njihov ego i po sebi opasne autoritarne sklonosti, problem je i u politikama koje bi na taj način htjeli provoditi. U slučaju ozbiljnog političara i intelektualca Miroslava Škore, čiji doktorski rad iz područja glazbenih autorskih prava, tj. iz područja ZAMP-a, interesno orijentirani Ivo Josipović također jako cijeni, radi se o najcrnjim nacionalističkim politikama koje predstavljaju opasnost za razvoj demokracije.

Kao i Josipović, i Miroslav Škoro želi prekrajati politički sustav referendumima. Škoro želi veće ovlasti, želi postavljati ustavne suce, želi slati vojsku na migrante. Protivi se pobačaju, otvoreno staje uz fašistički pozdrav ‘Za dom – spremni’ pod kojim je izvršen genocid nad Židovima, Romima i Srbima, pomilovao bi ratnog zločinca Tomislava Merčepa osuđenog zbog ubojstva 43 srpskih civila, među kojima je i dvanaestogodišnja zagrebačka djevojčica Aleksandra Zec, zajedno sa svojim roditeljima. Srbima bi on tek pokazao gdje im je mjesto: zabranio bi SDSS, ušutkao Srpsko narodno vijeće i ugasio tjednik Novosti. Kao bivši predsjednik, Ivo Josipović svakako je pozvan da te opasne najave najoštrijim riječima osudi, no on to ne čini, nema to ni u primisli, on ih svjesno normalizira jamčeći za Škoru da, koliko ga on poznaje, ‘nije neki radikalni desničar’. Odgovor na pitanje o tome ima li na relevantnoj desnoj političkoj sceni itko radikalniji od Škore i neofašista postrojenih iza njega isti je kao odgovor na pitanje o tome ima li Ivo Josipović obraz.

Nerealizirani veliki predsjednik, vlasnik jednokratnog mandata, potpuno zasluženo je sletio s Pantovčaka. Propustio je osobnim primjerom modelirati predsjedničku funkciju u skladu sa standardima suvremenih parlamentarnih demokracija, a šteta koju je učinio i danas je vidljiva, on sam se svojim posljednjim medijskim istupima potrudio da je podcrta flomasterom. Mali veliki predsjednici poput njega Hrvatskoj nisu potrebni, nije joj potreban nikakav mesija, upravo suprotno, potreban joj je mali predsjednik koji će biti velik u odmjerenom korištenju povjerenih mu ustavnih ovlasti, postavljajući se kao brana populizmu, umjesto da bude jedan od njegovih aktera.

Nije Ivo Josipović, naravno, kriv za današnju provalu desnog populizma. Njegov doprinos fenomenu je skroman, ali uporan – evo ga daje i u ovoj kampanji. Motiviran osobnim interesima, nakon što nije znao biti veliki mali predsjednik, pokazao se i kao sitan bivši predsjednik.

1/1