Ima tih testova koje si čovjek za života zada ne bi li iskušao svoju snagu, fizičku ili psihičku svoje strpljenje, znanje... Borba je to često sa samim sobom pa pobjeda donosi onaj izdah olakšanja, a što da ne i osmijeh na licu, jer pobijedili smo sebe i prebrodili limite za koje smo mislili da postoje.
Ima, međutim, i jedan sličan test koji vas može dovesti do granica izdržljivosti, ali prava zamka, ako se to tako može reći jer je "zamka" jasno naznačena, čeka vas na kraju puta. Na Mezarju u Potočarima. Taj put se zove Marš mira, iako ga oni koji su ga prvi prošli, u julu 1995., znaju kao "Marš smrti".
Dakle, u nekim drugim okolnostima pobjeda sebe i svojih pretpostavljenih limita donosi osmijeh zadovoljstva, ali u ovima ta "pobjeda" donosi jecaj jer se pred vama prostire Mezarje sa preko 6.000 ukopanih duša. Onih koji su probali proći putem kojim ćete vi doći do Mezarja, ali nisu uspjeli.
Neki jer nisu mogli dobiti bitku sa samim sobom, ali prvenstveno jer su ubijeni tokom Marša ili nakon što ih je zarobila Vojska Republike Srpske. Oni koji su ipak uspjeli, uvelike su bili pritjerani u kut nerijetko vidjevši samoubojstvo kao jedini izlaz.
(Foto: Dejan Kožul)
Oni koji su pobijedili sebe i izbjegli neprijateljsku vojsku, sve te zamke na putu od Šušnjara preko Ravnog Buljima, Kameničkog brda, Mravinjaca, Udrča, Liplja, Snagova... odahnuli su konačno u Nezuku, mjestu opštine Sapna, odakle već godinama, prvi put od 2005., kreće Marš mira.
Bila je to prva slobodna teritorija odakle su preživjeli kasnije prevoženi do Kladnja i Tuzle. Prije toga morali su proći kroz sanitet. Danas je to ambulanta. Jedna od rijetkih građevina koja je te 1995. godine bila isto tu i koja je bila mnogima prvi dodir sa civilizacijom, odnosno životom nakon više od prijeđenih 100 kilometara.
Od oko 15.000 ljudi, koliko se probalo probiti do Nezuka, a onda i Kladnja i Tuzle, stiglo ih je tek oko 3.500, što će mnogima biti dokaz da ukupan zbroj žrtava počinjenog genocida nije 8732, već i više od 10.000 ljudi. Mnogima još nema traga, ali na to ćemo tek doći jer u Nezuku smo, početnoj točki Marša.
Imate li tu sreću, u Nezuk će vas dovesti jedan od onih koji se, usprkos ranjavanju, probio živ tog jula 1995 pa će ga zgrada ambulante vratiti 28 godina unazad, vratiće mu i mirise koje je tad osjećao, a reći će da je osjećao sve, kao životinja, jer gladnom, žednom i iscrpljenom izoštre se sva čula. Mogao je, kaže, osjetiti čovjeka u šumi udaljenog nekoliko desetina metara.
(Foto: Dejan Kožul)
Opisaće vam susret sa mirišljavim medicinskim osobljem, osjećaj srama koji je imao jer je više ličio na životinju, nego na ljudsko biće. I glad. Neizmjernu glad.
Ostale kuće u Nezuku su nove. Većinom su u vlasništvu dijaspore koja za ovu priliku otvara vrata svojih domova, ne bi li ugostili učesnike/ce Marša mira, nahranili ih, napojili i poželjeli im sreću na putu dugom tri dana i 100 kilometara.
Sve je u službi učesnika/ca, uključujući i vrijeme. A njih je raznih – preživjelih sa Marša smrti, njihovih potomaka, planinarskih društava širom BiH, pa do omladine, raznih poluparamilitarnih grupa i trupa. Nekima očito nije jasno da se manifestacija zove Marš mira.
Ujutro u 8 zakazan je pokret iz Nezuka. Kao što su se onom našem heroju izoštrila čula tako su se izoštrila i učesnicima/ama Marša po pitanju pronalaska srodnih duša tokom hodanja. Možda je u autorovom slučaju olakšavajuća okolnost bila i laka prepoznatljivost mnogima, jer se tu i tamo pojavi na jednom od javnih servisa u BiH.
Uglavnom, kako nam je to rekao Suljo Čakanović, koji je također jedan od preživjelih sa originalnog Marša, ove godine je krenulo oko 6.000 ljudi, među njima i dosta mladih, uključujući i djecu ispod 10 godina.
(Foto: Dejan Kožul)
Specifičnost Marša su tzv. istorijski sati na ključnim mjestima tokom proboja, koje uglavnom drže preživjeli, a prvi je bio odmah po izlasku iz Nezuka, pored spomenika Hajri Mešiću, komandantu Prve teočanske brigade, koji je je stradao u oktobru 1992. u pokušaju da sa svojim vojnicima spoji teritorije Sapne i Kamenice.
Svaki sat, osim prisjećanja, prilika je i za odmor i okrepljenje. Sjetim se riječi onog mog poznanika koji je išao Maršom smrti: "Ovo je kao ekskurzija!" I nije daleko od toga. Hodaš, pričaš, odmaraš... Mogu vas proganjati samo duhovi ubijenih tim putem, ako u duhove vjerujete. Ili slike koje pamtite tokom istraživanja i čitanja.
Prvi dan Marša ide se trasom Baljkovica - Parlog - Crni Vrh - Snagovo – Liplje gdje je postavljen kamp za konak i odmor pred drugi dan.
A baš tu, iznad Liplja, pričat će vam onaj prijatelj, bukvalno u ruke im je ušetao komandant specijalaca pješadijske jedinice Vojske Republike Srpske Zoran Janković. On i njegova jedinica nisu očekivali, kaže, da je kolona izbjeglih bila toliko brza i da je već došla do Liplja. To im je omogućilo primirje, jer je Janković urgirao za prestanak paljbe, što je opet olakšalo dolazak do Križevačkih Njiva, te Baljkovice. Slobodna teritorija je već bila na domak.
I tu će, pored već spomenutog kampa, oni ih kuća pootvarati svoja vrata učesnicima/ama i učiniti sve da se odmorite i napunite baterije za drugi dan koji uključuje i ozbiljan napor – penjanje na planinu Udrč (1100 metara iznad mora).
(Foto: Dejan Kožul)
Ne zbog nadmorske visine i uspona, već zbog bojnih otrova mnogi učesnici Marša smrti imali su halucinacije. Naš poznanik nam prepričava svoju. U njoj mu, dok sjedi, prilazi pripadnik neprijateljske vojske i zavlači mu ruku u njedra i razoružava ga u potpunosti i ne dopušta mu da pobjegne. I danas se pita da li je to bila samo halucinacija.
Udrč je za neke ostao samo želja, ali gdje god da se odustajalo, preko 120 volontera/ki Crvenog križa sa 10-ak ekipa, preko 40 pripadnika civilne zaštite za svojim terenskim vozilima, nisu dozvoljavali nikakve komplikacije.
Konjević Polje se već prostiralo, a u njemu i divne žene povratnice iz udruženja "Jadar". Dok se spuštamo ka njima prolazimo preko rijeke Jadar. Izgleda privlačno i osvježavajuće ali kao gotovo sve rijeke podrinjskog kraja, svjedoče brojnim ubistvima. Tijekom Marša smrti na obalama Jadra strijeljano je 16 osoba iz kolone. U blizini rijeke pronađeno je sedam sekundarnih masovnih grobnica. Osvježavat ćemo se negdje drugdje.
Kazat će vam svi da je treći dan najgori. Ne zato jer ste umorni od prethodna dva. već je fizički najnaporniji. A ne samo i fizički, mogli bi dodati.
Tokom prilaska Kameničkom brdu nailazimo na odštampana upozorenja na kojima piše: "Na ovom dijelu trase siguran sam da barem kod bukve na Kameničkom brdu ne postoji niti centimetar tla da nije natopljeno krvlju. Zbog toga pazite učesnici marša kako se ponašate jer to vam je Zemlja kojom ćete koračati, a kao da hodate živim ranama. Zbog toga budite ono zbog čega ste i krenuli za moju i tvoju Srebrenicu".
(Foto: Dejan Kožul)
Šuma Kameničkog brda ili Kameničkih brda, jer ih ima više, prostor je više potoka. Kažu da ih ima 11. U praksi se do svakog potoka silazi nakon čega slijedi uspon na novo brdo. Baš u tim potocima najviše ostataka ubijenih pronalazio je Ramiz Nukić, čovjek koji je preživio genocid i u koloni Marša smrti izgubio oca i dva brata. Nakon povratka godinama su on i porodica bili jedini stanovnici Kameničkog brda. Ramiza su znali i po nadimku "sakupljač kostiju" jer je sam pronašao preko 200 posmrtnih ostataka stradalih u genocidu.
Ramiz je umro prošle godine, a svuda po šumi su i dalje vidljivi njegovi tragovi koje je ostavljao na lokacijama gdje je pronalazio kosti, kako bi nadležni iz Instituta za nestala lica lakše pronašli tu lokaciju i dodatno istražili teren i provjerili ostatke.
Šetnja brdima je spora, ide se u koloni jedno po jedno. Tek tu i tamo pronađe se poneki koji poželi prečicom ubrzati svoj Marš ne razmišljajući pri tom, ili možda čak i ne brinući pri tom, da gazi po nečijim ostacima čija identifikacija se tek čeka.
A njih je, najmanje 1.000.
Kad se prođe i taj najstrmiji dio puta ostaje još spuštanje asfaltom do Mezarja. Ramiz je tu sahranio svoje koji su pronađeni kod Liplja. Ove godine još je 30 novih tabuta bilo spremno. Još 30 identificiranih žrtava.
(Foto: Dejan Kožul)
Tu negdje osjetite i olakšanje i spuštate gard koji ste zauzeli na samom startu, jer bilo je bitno preći ovu trasu. Sumnja u mogućnosti uvijek postoji, a nestaje baš pred Mezarjem. I tad, kad ste najslabiji, ugledate prostranstvo Mezarja. Slike sa puta se miješaju sa brojem 8372 i ostaju samo suze. Suze i obećanje sebi da na drugačiji način nema smisla više dolaziti do Potočara, makar se svaki put raspadali pri dolasku. I tako dok vas noge nose.
Naš poznanik i prijatelj morao je posegnuti za medikamentima nakon nenadanog odlaska u Nezuk, a onda je sjeo na motor i "odjahao" ali samo da bi se na njemu vratio do Potočara i Srebrenice. On tu vidi budućnost. A tko smo mi da mu zaklanjamo vidik?
"Obriši suze, draga, obriši suze
jer čitav je život pred nama
neću dozvoliti, mila
da još jedanput ostaneš tužna i sama", pjevao je nekad Boba Stefanović.
I Srebrenica nije sama. Tužna još uvijek je, ali takva će biti dok posljednja nedostajuća kost ne bude unesena u zemlju sa imenom i prezimenom, te godinom rođenja i smrti. I tek takva će biti temelj za bolju budućnost.
