Novinarka i aktivistkinja Masha Durkalić među najangažiranijim je suvremenim bosanskohercegovačkim feministkinjama. Protiv seksizma, mačizma i mizoginije u društvenom prostoru BiH Durkalić se bori različitim alatima: angažiranim novinarstvom, organizacijom, umrežavanjem i kulturno-aktivističkim radom. Zajedno s dvije kolegice, Amilom Hrustić Batovanja i Hatidžom Gušić, u rujnu je pokrenula Indiegogo kampanju za izdavanje knjige #ŽeneBiH, umjetničke, aktivističke i istraživačke inicijative koja sadrži biografije više od 50 žena iz Bosne i Hercegovine. Riječ je o ženama koje su razbijale stereotipe, unaprjeđivale prava žena i zalagale se za emancipaciju: umjetnicama, spisateljicama, humanitarkama, narodnim heroinama, redateljicama, znanstvenicama, glazbenicama, liječnicama, aktivistkinjama, profesoricama i drugim izuzetnim ženama iz BiH. U samo nekoliko tjedan kampanje #ŽeneBiH peterostruko su premašile traženi iznos od 4.500 dolara, donacije i podrška pristižu i dalje, a izlazak knjige planira se u veljači 2019. godine. S Mashom Durkalić razgovarali smo o iznenađujuće uspješnom startu kampanje, ali i drugim društveno relevantnim temama.
To što su hrvatske feministkinje napravile u posljednje dvije-tri godine je po meni najznačajnija stvar koja se desila u vezi feminističkog aktivizma u regionu Jugoistočne Evrope
U ožujku ste započele s projektom #ŽeneBiH na društvenim mrežama, da biste u rujnu startale s Indiegogo kampanjom i u prvih nekoliko dana višestruko premašile ciljani iznos. Kako je pripreman projekt u ranoj fazi?
Inicijativa #ŽeneBiH započela je u martu ove godine u jednom zajedničkom Facebook-chatu na kojem sam sa prijateljicama Amilom Hrustić Batovanja i Hatidžom Gušić često razgovarala o različitim temama. Pošto smo bile na tri različita mjesta u svijetu, taj chat je bio način da ostanemo u toku sa onim što se dešava u našim životima, ali i da prokomentiramo što se dešava u svijetu, pogotovo kada su u pitanju feminističke teme, koje sve tri pratimo. Tako je Amila na internetu naišla na neka ‘ženska’ pakiranja čipsa, odnosno na to kako je jedna kompanija napravila pakiranja čipsa sa ‘ženskim’ dizajnom, i revoltirana takvim načinom obilježavanja mjeseca ženske historije predložila je Hatidži i meni da napravimo malu inicijativu kojom ćemo obilježiti mart kao mjesec ženske historije u BiH. Složile smo se brzo da počnemo objavljivati male vizuale sa biografijama žena, izabrale smo 30-ak žena iz bosanskohercegovačke historije i već 2. marta počele da ih objavljujemo putem svojih društvenih mreža. Sve je ubrzo postalo viralno i brojni su ljudi počeli preuzimati ove vizuale. Nakon tih mjesec dana, razgovarale smo o tome da li ostati na tome ili započeti nešto novo. Želeći razviti ovu ideju, dići je na viši nivo i ostaviti neki trajniji trag o historijskom doprinosu žena društvu BiH, odlučile smo izdati knjigu #ŽeneBiH, prvu takve vrste u BiH, sa biografijama 50-ak žena i jedinstvenim ilustracijama koje je napravilo 50 bh. ilustratorica. Knjigu smo počele spremati već u aprilu, bez ikakvih finansijskih sredstava i samo sa idejom, sa kojom smo pristupale različitim ljudima, prvo ilustratoricama, a potom i pojedincima/kama, organizacijama i firmama od kojih smo tražile finansijsku pomoć za izdavanje.
Primjeri otpora
Koliko ste se ugledale na slične projekte?
Projekt je od samih začetaka pripreman jako detaljno, uprkos tome što nismo imale novca. Svemu smo pristupale kao da novca imamo i volonterski nastavile raditi i planirati svaki detalj knjige. Format knjige izabrale smo sukladno našim mogućnostima i vještinama te procjenom da li to možemo izvesti. S obzirom na to da te naše vještine uključuju art-direkciju i dizajn (Amila), novinarstvo i istraživački rad (ja) i projekt menadžment (Hatidža), odlučile smo u knjizi iskombinirati sadržaje za koje smo znale da ih vlastitom ekspertizom možemo na najbolji način iznijeti. U tom jako opsežnom planiranju imale smo za cilj da isplaniramo i crowdfunding kampanju kao način da isfinansiramo knjigu, iako je taj način finansiranja dosta rijedak na našim prostorima i još uvijek neiskorišten. Obratile smo se ekipi Vox Feminae za savjete u vezi crowdfunding kampanje, jer su oni/e crowdfundale za društvenu igricu ‘Strašne žene’ koja je također uključivala historijski značajne žene i jedinstvene ilustracije, a radilo se i o feminističkoj inicijativi. Također smo razgovarale i sa ekipom iz Duginih obitelji, s obzirom na to da su i oni/e imali/e crowdfunding za istoimenu slikovnicu. Bez ovih savjeta, sigurne smo, ne bismo ovu crowdfunding kampanju isplanirale jednako dobro i ona ne bi postigla rezultat koji je postigla.
Na koji način birate priloge i imate li u tom poslu neke stručne suradnike i suradnice, povjesničarke i povjesničare?
Svaka od žena koje smo odabrale za ovu knjigu jeste na svoj način izuzetna i također je na svoj način dala jedinstven doprinos historiji BiH. Mi smo žene birale na osnovu nekoliko kriterija, ali glavni je bio da su pionirke u određenoj oblasti, dakle da su u pitanju prve žene koje su djelovale u obrazovanju, umjetnosti, nauci, aktivizmu, glumi, režiji, medicini… Time što su bile pionirke u svojim oblastima, te žene su otvarale puteve i mogućnosti drugim ženama. Ovaj izbor također uključuje i njihove savremenice, odnosno žene koje su žive i koje i dandanas svojim djelovanjem doprinose uspostavljanju rodne ravnopravnosti i dokazuju da su žene jednako sposobne ostvariti društvene uspjehe. Naš kriterij je bio i osobne prirode – ovo su žene koje su i nas inspirirale te smo smatrale da njihove nevjerovatne životne priče vrijedi zabilježiti kako bi inspirirale i druge osobe. Žene koje smo izabrale u knjizi su naš izbor jer ova knjiga nije udžbenik – izabrale smo ih mi, kao tri individualke koje su željele izdati knjigu, vođene svojim inspiracijama i kriterijima koji su reflektirali prvenstveno pionirske uloge ovih žena. Bilo je jako teško, čak i u skladu s tim kriterijima, zaustaviti se na 50-ak žena. I bilo je tih dvojbi, naravno. No dale smo sve od sebe da izbor na neki način izbalansiramo, tako da svoj prostor i priznanje dobiju žene iz mahom svih perioda, počev sa prvom pjesnikinjom Umihanom Čuvidinom, koja je živjela oko 1794. u Sarajevu i čije se postojanje i danas osporava, kao i žene koje danas rade ogromne pomake na različitim poljima. Izbor smo morale ‘fiksirati’ jer smo se detaljnije morale posvetiti istraživačkom procesu, ali to ne znači da je tu kraj izbora tih sjajnih žena. Štoviše, mi bismo voljele da i drugi ljudi pokrenu slične stvari i na taj način odaju počast ženama koje su u njihovim zajednicama napravile ogromne pomake.
Podržavam svaku borbu u mojoj državi koja skreće pažnju na to koliko su građani/ke moje zemlje žrtve političara/ki koji/e nisu voljni/e u posljednjih 20 i nešto godina odstupiti sa pozicija sa kojih su nakrali/e sve što su mogli/e
U svom magistarskom radu ‘Counteracting neoconservative influences with activism: the rise of leftist feminism in Croatia’ bavili ste se suvremenim lijevim feminizmom na području Hrvatske. Tome je prethodilo mnogo istraživanja i razgovora s hrvatskim feministicama. Zašto vam je taj rad bio važan?
U vrijeme kada sam trebala odabrati temu za svoj magistarski rad na ERMA programu iz demokratije i ljudskih prava (European Regional Masters Programme in Democracy and Human Rights), združenom programu Univerziteta u Sarajevu i Univerziteta u Bologni, dešavale su se velike stvari za ljevičarski feministički aktivizam u Hrvatskoj. Ja sam opsjednuto pratila te pokrete i promjene, pratila sam rad fAKTIV-a, organizaciju osmomartovskog Noćnog marša, čitala intervjue drugih aktivista i aktivistkinja… Po meni je to bio sjajan primjer otpora aktivista/kinja i feminista/kinja pokušaju obiteljaša i neokonzervativaca da se reproduktivna prava žena ograniče. To što su hrvatske feministkinje napravile u posljednje dvije-tri godine je po meni najznačajnija stvar koja se desila kada je u pitanju feministički aktivizam u regionu Jugoistočne Evrope. One su pokazale da pravo na abortus uopće ne treba propitivati, pokazale su da su spremne izaći na ulicu i svojim tijelima braniti pravo koje su davno izborile.
Za prava se bori na ulici
Već ste pisali i govorili o ‘sistemu podrške seksistima i nasilnicima’ za koji ste rekli da u BiH funkcionira savršeno, o tom ‘održivom patrijarhatu’ napisali ste emotivan i angažiran tekst koji je objavio Sarajevski otvoreni centar. Kako ga uspješno dekonstruirati i mislite li da je taj posao u BiH već započet?
U vrijeme kada sam napisala taj post bila sam na Islandu i poslušala predavanje američke feministkinje i aktivistkinje Cynthije Enloe, koja je govorila o tome kako je odbijanje da se smiješ seksističkim šalama politički i aktivistički čin. U isto vrijeme se u BiH desio slučaj seksualnog uznemiravanja putem interneta na koji sam reagirala nakon što sam poslušala to predavanje, pregledala reakcije na društvenim mrežama i shvatila da jako malo ljudi smatra te komentare seksualnim uznemiravanjem, već se to smatra šegom, šalom, pošalicom. Proces dekonstruiranja podrške nasilnicima dugotrajan je i u njemu ne mogu učestvovati samo žene koje će biti dovoljno hrabre da javno govore o seksualnom zlostavljanju pod pritiskom stigme i srama društva koje se seksualnog zlostavljanja stidi, ali ga prakticira. U tom procesu je ključno da muškarci pokažu svjesnost o tome koliko seksističke šale i seksualno uznemiravanje i zlostavljanje škode ženama i koliko je to opasna praksa koja dalje perpetuira patrijarhat. Ne bih rekla da je taj proces u BiH započet, nažalost. Još uvijek se jako malo žena odlučuje progovoriti o seksualnom uznemiravanju, što mogu razumjeti. I pored postojeće stigme, seksualno uznemiravanje je bitno osvijestiti i individualno – ja nisam osvijestila seksualno uznemiravanje koje sam doživjela dobrano do svojih kasnih dvadesetih godina. Kako god, u onom momentu kada ga osvijestimo, bitno je da o njemu javno govorimo. I idealno bi bilo da ga počnu poimati i muškarci jer u suprotnom se taj proces nikako neće moći dekonstruirati.
Od svojih ranih dvadesetih aktivni ste na ljudsko-pravaškoj sceni. Koliko se ova scena promijenila nabolje? Čini nam se da posljednjih godina suvremeni BiH lijevi feminizam dobiva svoje konture i postaje zagovarački jači i vidljiviji.
Voljela bih da mogu dijeliti to mišljenje, ali meni se čini da suvremeni lijevi feminizam u BiH jedva postoji i da je sveden na djelovanje pojedinaca/ki i pojedinih organizacija civilnog društva. U Sarajevu je 28. septembra održana šetnja kojom je obilježeno deset godina od održavanja, odnosno pokušaja održavanja Queer Sarajevo Festivala. Opet nas je na toj šetnji bilo vrlo malo. I na svim protestnim šetnjama i protestnim aktivnostima nas je generalno – premalo. U takvim okolnostima zaista ne mogu reći da je feminizam u Bosni i Hercegovini ili generalno aktivizam zagovarački jak. U BiH su protestne aktivnosti jako rijetke, osim onih koje su vezane uz pokret ‘Pravda za Davida’, koji je trenutno najmasivniji aktivistički pokret u državi, a koji pažnju skreće na korumpiranost sistema koji dopušta ubijanje mladih ljudi i nikoga ne kažnjava za to. I to je borba koju također podržavam, kao i svaku drugu borbu u mojoj državi koja skreće pažnju na to koliko su građani/ke moje zemlje žrtve političara/ki koji/e nisu voljni/e u posljednjih 20 i nešto godina odstupiti sa pozicija sa kojih su nakrali/e sve što su mogli/e. Svejedno, ono što me kao aktivistkinju i feministkinju jako frustrira je to što na ulici imam mogućnost biti jako rijetko i što je i moja borba također često jako pasivna i svedena na online sferu. To nije dovoljno jer prava se traže i za njih se bori na ulici. To se nikada neće promijeniti, bez obzira na to koliko je naš svijet postao digitaliziran i sveden na online dimenziju. Zato ću ja i dalje, kada god mogu, šetati.
