>

novosti logo

Vijesti / Balkan Vijesti / Balkan
Piše Novosti

Mesićev pledoaje za građansku BiH

Govoreći prije četiri godine u Centru za kritičku misao u Mostaru, bivši predsjednik Stjepan Mesić rekao je da treba razbiti famu o nezaobilaznosti postojanja etnički zaokruženih područja u BiH i o tome da pripadnici konstitutivnih naroda neće biti ravnopravni ako budu tretirani kao građani

U vrijeme kada u Hrvatskoj ne jenjava političko-medijska histerija oko rezultata izbora u susjednoj BIH, kada to ide dotle da predsjednik hrvatske vlade ‘objašnjava’ (kako je sam rekao) francuskom predsjedniku Macronu što se to dogodilo na izborima u Bosni i Hercegovini, nije nezanimljivo podsjetiti na neke ideje što ih je još početkom godine 2014. iznio tada već bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Govorio je u Centru za kritičku misao u Mostaru, a njegovo je izlaganje tada u Hrvatskoj prošlo praktično nezapaženo. Prije malo više od četiri godine (!) bivši je predsjednik Republike Hrvatske u Mostaru rekao sljedeće:

Moja je poruka: jedinstvena, ne unitarna, ali jedinstvena Bosna i Hercegovina s građanima koji se neće dijeliti ni po nacionalnom, ni po vjerskom ključu. Kada to kažem u današnjem Mostaru, možda to zvuči kao utopija, kao san, kao nedostižni cilj…

‘Drago mi je što sam u Mostaru. I želio bih odmah ukloniti bilo kakvu moguću dilemu: ja nisam došao ni u istočni, ni u zapadni Mostar, ni u hrvatski, ni u bošnjački Mostar. Došao sam u grad Mostar, jedan grad, grad svih njegovih građana, ravnopravnih i jednakopravnih. A u tim građanima, ni ovdje, ni igdje drugdje u Bosni i Hercegovini, ne vidim ni Bošnjake, ni Hrvate, ni Srbe. Vidim naprosto ljude, građane - i grada Mostara i države Bosne i Hercegovine. Naravno, da me ne biste pogrešno razumjeli: status građanina apsolutno nikoga ne onemogućava u ispoljavanju i očuvanju nacionalnog i vjerskog identiteta. Govorim samo o redu vrijednosti, smatrajući da ‘građanin’ i sve ono što iz toga pojma proizlazi treba imati prednost pred svim drugim, pri čemu ne potire ništa od toga drugoga.

Želio sam to naglasiti, jer ni jednom riječju, ni jednim potezom ne bih htio ostaviti dojam da prihvaćam bilo kakve podjele, ali ni da bilo kome odričem pravo ili slobodu promicanja vlastitoga identiteta. Upravo suprotno: ja podjele najoštrije i najjasnije odbijam. I moja je poruka: jedinstvena, ne unitarna, ali - jedinstvena Bosna i Hercegovina s građanima koji se neće dijeliti ni po nacionalnom, ni po vjerskom ključu. Kada to kažem u današnjem Mostaru, možda to zvuči kao utopija, kao san, kao nedostižni cilj… Ja rado pristajem da me se smatra nerealnim, ali od određenih ciljeva kojima težim i načela kojima se na putu do njihova ostvarenja vodim - ja odustati neću. Nemojte ni vi. Vaš je grad zaslužio bolje od onoga što ima. I vi ste zaslužili bolje, baš kao i cijela Bosna i Hercegovina!

Upozorio me jedan prijatelj da se često griješi pridajući Republici Hrvatskoj status garanta Daytonskog sporazuma. Hrvatska je, naime, potpisnica, a garanti su velike sile. Formalno to je točno. No, ako gledamo na odgovornost, a upravo to je ono na što bismo trebali gledati, onda je valjda svakome jasno da je primarna odgovornost upravo onoga tko je nešto potpisao, a tek potom dolazi odgovornost onoga koji pazi da se to što je potpisano i poštuje.

Drugim riječima, odgovornost Republike Hrvatske u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i na njezinu opstojnost je nedvojbena. Dodatna je ona odgovornost što proizlazi iz našeg Ustava, a koja Hrvatskoj nalaže brigu za Hrvate koji žive izvan granica Hrvatske. I ovdje moram dodati nešto, što sam inače često naglašavao i dok sam obavljao dužnost predsjednika Hrvatske: Hrvati u BiH nisu dijaspora, već konstitutivni narod. I svaki Hrvat ovdje mora težiti tome da bude potpuno ravnopravni građanin na cijelome području Bosne i Hercegovine, a ne samo u tzv. ‘hrvatskim zajednicama’. Mogu to i ovako formulirati: Hrvati moraju cijelu BiH osjećati kao svoju državu i trebaju se oduprijeti svakome pokušaju da ih se, bez obzira s kakvim obrazloženjima i pod kojim izgovorima, zatvara u nacionalna geta… Prošlo je vrijeme kada smo se mogli zadovoljiti pukim konstatiranjem činjenice da nama susjedna zemlja, s kojom imamo i najdulju granicu, nije funkcionalna država. I došlo je vrijeme da se stvari o kojima se do sada govorilo više-manje u naznakama posve jasno i neuvijeno kažu.

Kao prvo: Daytonski je sporazum prekinuo krvavi i brutalni rat i to je njegova najveća vrijednost. Kako je vrijeme prolazilo, sve se više pokazivalo da je to i njegova jedina vrijednost.

Kao drugo: unutarnji ustroj postavljen Daytonom, što uključuje i Ustav Bosne i Hercegovine, naprosto ne omogućuje ovoj zemlji da funkcionira, s jedne strane zato što je Dayton - više ili manje - legitimirao rezultate rata, a ne smijemo zaboraviti da su ti rezultati dijelom ostvareni genocidom i ratnim zločinima; a s druge strane zato što je inaugurirao, navodno štiteći ravnopravnost konstitutivnih naroda, ustroj toliko kompliciran da u praksi ne može reagirati na pitanja što se postavljaju u sklopu normalnog funkcioniranja jedne države.

Kao treće: Dayton je uspostavio Bosnu i Hercegovinu kao zemlju sastavljenu od dva entiteta za koja ne postoji ni povijesno, ni političko utemeljenje, a njezine građane tretira isključivo kao pripadnike nacija. Drugim riječima: ravnopravnost građana proizlazi iz toga što su oni bilo Hrvati, bilo Bošnjaci, bilo Srbi, a ne iz činjenice što su građani, pa kao takvi moraju biti ravnopravni.

I, napokon, kao četvrto: međunarodna zajednica, uključujući Evropsku uniju, odgovorna je zbog toga što se ništa, apsolutno ništa, nije učinilo na nadogradnji, ili da budem još jasniji: na reviziji Daytona, zbog čega je danas stanje u Bosni i Hercegovini takvo, kakvo jest.

I još nešto, što svakako želim naglasiti: kritika Daytona, koliko god opravdana i utemeljena bila nije napad na naciju, bilo koju naciju kao takvu. Ne, ta kritika je izravni napad na tzv. daytonski ustroj koji je potpuno urušio i obezglavio i državu i sistem. I to također treba jasno reći. Moje je mišljenje zasnovano i na čvrstom uvjerenju da je opstanak cjelovite Bosne i Hercegovine ključan ne samo sa stanovišta sigurnosti Hrvatske i ne samo zbog toga da se osigura primjeren status građanima BiH hrvatske nacionalnosti. Duboko sam, naime, uvjeren da o opstanku cjelovite BiH ovisi i dugoročna stabilnost regije, a s time u najmanju ruku i cijeloga jugoistoka Evrope, da ne kažem: cijele Evrope.

Evropski, ali i svjetski moćnici to, na žalost, nisu shvatili, odnosno godinama su odbijali da shvate. Kao nojevi zabijali su glave u pijesak, pozivajući se na Daytonski sporazum koji je stvorio takvo, oprostite na izrazu, nedonošče od države, prihvaćajući u isto vrijeme entitete kao bogom-dane, kao nešto nedodirljivo i vječno. Dotle su entiteti klizili svaki u svojem smjeru, Federacija BiH u sve veći nered i nefunkcionalnost, a Republika Srpska prema statusu para-države čiji čelnik ne oklijeva javno prizivati nestanak Bosne i Hercegovine.

Treba razbiti famu o nedodirljivosti Daytona i daytonskog ustroja Bosne i Hercegovine.

Treba razbiti famu o tome da pripadnici konstitutivnih naroda neće biti ravnopravni, ako budu tretirani kao građani - pojedinci.

I treba razbiti famu o potrebi, da ne kažem: nezaobilaznosti postojanja etnički zaokruženih područja u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina u cijeloj je svojoj povijesti bila jedan, jedinstveni entitet - i kao samostalno kraljevstvo, i pod Turcima, i pod Austro-Ugarskom, i u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Stanovništvo BiH uvijek je bilo ispremiješano, s time da je - naravno - bilo dijelova u kojima je ova, ili ona nacija činila većinu. No, etnički zaokružena, a točnije je reći: etnički očišćena područja stvorena su tek u ovom posljednjem ratu. Stvaranje trećeg, hrvatskog entiteta - što neki uporno zagovaraju - bilo bi samo konačni završetak etničkog čišćenja, započetog u ratu. Ujedno, taj treći, hrvatski, entitet bio bi i kazna, ničime zaslužena kazna za sve Hrvate iz Posavine, centralne Bosne i drugih mjesta gdje žive - a izvan Hercegovine - jer je jasno da oni tim entitetom ne bi bili obuhvaćeni. Da budem do kraja jasan: nikada u povijesti nisu u Bosni i Hercegovini postojali entiteti, zasnovani na nacionalnoj pripadnosti stanovništva. Oni su stvoreni tek Daytonskim sporazumom koji je - ponovit ću još jednom - pozitivan zbog toga što je prekinuo rat. No, on je i negativan, jer je - da bi omogućio prekid rata - pravio ustupke nacionalističkoj politici koja je do njega i dovela i u kojoj su sakrivene klice mogućih novih sukoba.’

1/1