Smeće nikad nije imalo veću vrijednost. Barem u Hrvatskoj, i barem političku vrijednost, a da ne mislimo pritom na nekakvo političko smeće ili sličnu genijalnu doskočicu. Uglavnom, razina ekološke svijesti u ovoj zemlji naglo je skočila otkako se čini da tema smeća – otpada, ustvari – ne odgovara vlasti Grada Zagreba. Ili je taj skok čisto dojam zbog frenetičnog angažmana medija i stranaka desnice i desnog centra. Posredno, dotični predmet ne odgovara lijevom centru općenito, na nivou čitave države. Toliko im ne odgovara posljednjih mjeseci da je zacijelo idealno vrijeme bilo i za neku jednostavniju sabotažu.
Detonator na Jakuševcu, recimo, za pokretanje neke lavine, odrona, klizišta. Bliže se izbori, pa je efekt za tu vrstu kompromitacije bio proteklih tjedana najisplativiji. Naročito zato što se jedan upozoravajući odron zbio spontano već malo ranije. Još naročitije ako znamo da je zbrinjavanje otpada bio sektorski forte današnje zagrebačke gradske uprave uoči prošlog izbora vlasti. Onim trusnim infrastrukturnim objektom na jugoistoku grada ionako upravljaju privatni partneri, da ne kažemo – mafija.
Ako teoriju o sabotaži jakuševečkog deponija odbacimo zbog nedostatka dokaza, svejedno ostaje dosta slične akcije. Taj refleks nesumnjivo za cilj ima skretanje pažnje s merituma problema. Otpadom se danas ne bave samo frontovske političke snage, npr. saborski zastupnici. Ne samo dežurni sveznadari i moralisti tipa Marije Selak Raspudić ili Davora Nađija. Ni isključivo gradski skupštinari kao što su Mislav Herman ili Renato Petek. Njega tematiziraju podjednako Glas koncila i Krešimir Macan, dvije propagandističke megainstitucije ove zemlje i sistema. Tajming je upravo sjajan, rekosmo, za taktičko pripaljivanje fitilja, baš koliko i za samozapaljenje nakupljenih smradnih, ali kaloričnih fluida.
Najveće umjetno brdo u Hrvatskoj danonoćno hriplje i krklja iz svojih duboko skrivenih kaverni. No to još uvijek ne znači da sam sustav zbrinjavanja otpada u Zagrebu nije temeljito sabotiran
Ukratko prepričano, PR-guru Macan najavljen je kao panelist na izvjesnoj konferenciji o biootpadu i energetskoj oporabi. Herman je ulovljen s kratkim nogama i dugim nosom, usred jedne prijesne laži o svojim i HDZ-ovim prethodnim stajalištima u vezi s otpadom. Javilo se i ono dvoje nerecikliranih ostataka iz svite prošloga zagrebačkog gradonačelnika, Ivica Lovrić i Gordana Rusak. Oglasio se Domovinski pokret, kroz duboko grlo Igora Peternela. Koncil je ispao čak najozbiljniji, dajući prostor jednome etabliranom kemičaru. Ostalo je više alkemija. Odnosno, difamacija vlasti Možema! pod svaku cijenu, s tim da se ona sama ne umije najefikasnije obraniti, a posljedično ni stati u zaštitu općem interesu.
Što se tiče uzroka tragičnog kolapsa jakuševačkog deponija, u kojem je ostala i ruka jednog radnika gradskog Holdinga, radije povjerujmo znanstvenom nalazu koji tu detektira metan. Spominju se i gejziri plina koji izbijaju na površinu zatrpane gomile nerazvrstanog smeća. Najveće umjetno brdo u Hrvatskoj danonoćno hriplje i krklja iz svojih duboko skrivenih kaverni. No to još uvijek ne znači da sam sustav zbrinjavanja otpada u Zagrebu nije temeljito sabotiran.
O tome ponešto kazuje jedan proglas Zelene akcije s početka ovog mjeseca, u kojem se zahtijeva detaljno informiranje javnosti o privatnim tvrtkama na Jakuševcu. Privatnici inače upravljaju tim odlagalištem i pridodanim pogonima u biti od početka ovog stoljeća. Tamo navedenom dodat ćemo da godišnje za to dobivaju približno šest milijuna eura. Zelena akcija nadalje pojašnjava zašto je model javno-privatnog partnerstva štetan po interes građana. Općenito, prečest rezultat mu je značajan porast troškova za korisnike, uz stagniranje ili smanjenje kvalitete usluge. O tome svjedoče znane peripetije sa zagrebačkim pročistačem otpadnih voda.
Privatni subjekt pritom nerijetko ima osiguran prihod kroz garantiranu količinu prinosa robe koju preuzima na obradu. No taj zajamčeni iznos je u direktnoj suprotnosti s javnim ciljem smanjenja nastanka i odlaganja samog otpada. Također, moguća odluka gradske vlasti da za trajanja ugovora o partnerstvu unaprijedi kvalitetu usluge, lako bi među njima otvorila teži sukob. Privatnik bi se mogao pozivati na ugovorene minimalne kvalitativne parametre. Mogao bi inzistirati na osjetno višem prihodu kod preuzimanja već i manjega dodatnog posla. Uostalom, mafija ne ulazi u taj sektor po sili neodoljive metaforike o zbrinjavanju društvenih otpadnika. Povrh svega, ugledni naši kontroverzni poduzetnici su elita.
Oni su tamo prvenstveno zato što sektor nudi takve izuzetne mogućnosti za unosnu zloupotrebu javnog interesa. Ujedno, one narečene robe neće lako nestati. Može se u svemu tome nekome činiti i da se gradska vlast nije snašla sa započinjanjem istinske reforme sustava zbrinjavanja otpada. Ima tu istine, uza svu šeprtljavost s vrećicama raznih boja, preinakama nekih planova, neodlučnošću i vrludanjem. No u pravilu se zanemaruje presudan kontekst u koji je ta vlast dospjela, a da pritom ipak nije riječ o baštini notornoga bivšeg prvog čovjeka Grada Zagreba.
Nije više problem u Milanu Bandiću, mada se Možemu! konkurencija strastveno izruguje zbog navodne zaglavljenosti u hrvanju s njegovim duhom. Istinski sadašnji protivnik zaokreta u tretmanu otpada je državna vlast. Naravno, u kombinaciji s onim povlaštenim sektorskim igračima na tržištu koji su u međuvremenu tu izgradili neku vrstu oligopola. Njima, vodećim faktorima cjelokupnog sustava s dvije njegove uporišne strane, institucionalne i tržišne, savršeno paše ovakav trajno kvarni status quo. Manje sredine tome još i mogu pružati lokalizirani otpor.
Kad se fokus pomakne s uspješnih primjera Krka ili Preloga na glavni grad RH, međutim, daleko viši intenzitet prometovanja otpadom zadaje sasvim drukčiju situaciju. Tu se glatko obrću oni spomenuti pusti milijuni u slavu profita. No mi nismo na ovoj temi i prijeporu radi zarade, nego radi smanjenja troška u borbi za goli fizički opstanak zajednice, čovječanstva u krajnjoj liniji. Smeće nam se doslovno ruši na glavu, ili makar po rukama onih koji su uposleni na njegovu dnevnom zatrpavanju. Svima koji se i dalje pitaju gdje je u tome država, ako nije sama usput deponirana, preporučiti je da virnu pod naslage nedavne javne rasprave o prijedlogu državnog Plana gospodarenja otpadom RH do 2028. godine.
Deseci priloga Grada Zagreba u tom procesu uglavnom su odbačeni. Grad nije uspio skinuti s vrata obavezu zbrinjavanja otpada iz okolne Zagrebačke županije. Takva nedogledna perspektiva svakako podrazumijeva gradnju većeg Centra za gospodarenje otpadom negoli iziskuje sam Zagreb. Gradska vlast onemogućena je u nakani strukturiranja vlastitih dostatnih kapaciteta za obradu – sortiranje, kompostiranje i ostalo – te osuđena na daljnju ovisnost o privatnicima. Nitko se više ne obazire na činjenicu da su drugi veliki CGO-i u Hrvatskoj doživjeli apsolutni fijasko. Na koncu, Zagreb će biti primoran odustati od najsuvremenijih rješenja, pa otvoriti i novi spalionički pogon, a s pepelom što bude da bude.
Energane su zato najnoviji hit sezone. Nema sumnje da bi ludo bilo zanemariti potencijal smeća koje eksplodira i samo od sebe. No probajmo u dobitnu formulu ponovno uvrstiti nametnute privatne interesente, i bolje ćemo sagledati potentnost scene u njezinu totalu. Zagovor otvaranja povećeg arhipelaga takvih energana u Hrvatskoj tad ubraja induciranu krizu u Resniku, naselju na istočnom ulazu u Zagreb. Država i privatnici uspjeli su izazvati okršaj između gradske vlasti i kvartovskih predstavnika odnosno dotične mikrozajednice. Dok se oni bakću jedni s drugima, subjekti u posjedu dominantne moći neometano će osigurati nastavak svoje prevlasti u sektoru.
Gradska vlast izgubit će ranije postojeći minimum svog utjecaja na sektorsku politiku i praksu, a nije da ga uopće nije bilo. Propuštena je prilika za formiranje savezništva s prvom snagom koja je Možemu! stajala na raspolaganju. Radi se o radnicima Holdinga, točnije Čistoće, s kojima se već dugo neznalački konfrontira. No i taj se odnos dade uz nešto dobre volje korisno reciklirati. Samo ga više nemojte zatrpavati, spaljivati, bušiti ili njime nestručno rukovati.
