>

novosti logo

Društvo Društvo

Momenat u indoktrinaciji

Od četrdesetak minuta filma, prvih 35 je uvod u završnu vizualnu, zvučnu i narativnu stigmatizaciju Drugih. Iako će Malagurski nakon projekcije ustvrditi da nije sklon generaliziranju, njegov je film upravo školski primjer obilježavanja cijelog etničkog korpusa

Gostujući prošlog četvrtka u prostorijama Srpskog privrednog društva Privrednik u Zagrebu povodom projekcije svog novog dokumentarca ‘Kosovo - momenat u civilizaciji’, redatelj Boris Malagurski dobio je priliku da se osvrne na kritike koje su prethodile njegovom dolasku. Na dva teksta objavljena na portalu Faktograf.hr, u kojima je zbog dosadašnjeg rada prikazan kao teoretičar zavjere, proruski propagandist i srpski nacionalist sklon manipulacijama i lažima, Malagurski je uzvratio tvrdnjom da ga ‘napadaju’ plaćenici CIA-e. U ime zloglasne američke obavještajne službe, nastavio je, novinari spomenutog portala rade na tome da posvađaju balkanske narode kako bi ih držali pod kontrolom, dok ih on, Malagurski, samo želi obujmiti toplim bratskim zagrljajem. Kritiziraju ga bez da su pogledali film, poručio je pred prepunom Privrednikovom dvoranom, iako se spomenuti portal fokusirao na seciranje njegova minulog trudbeništva.

Kada smo prilikom njegova gostovanja pogledali i taj najnoviji uradak, konstatacija kolega iz Faktografa ostala je neokrznuta. Dokumentarac od 40-ak minuta, koji se bavi manastirima na području Kosova, snimljen je uz podršku Kancelarije za Kosovo i Metohiju Republike Srbije, kao dio propagandne kontraofenzive protiv kandidature Kosova za ulazak u UNESCO. Sukladno namjeni, dojmljiva ljepota višestoljetnih zdanja upregnuta je u narativ o Albancima koji žele dovršiti ono što su započeli 1990-ih.

Od Malagurskog se, međutim, i nije moglo očekivati bolje. Problem je kad drugi prionu njegovoj legitimaciji

Na samom početku nižu se usporedne snimke oskvrnuća manastira za vrijeme srpsko-albanskih sukoba i prizori kasnijeg džihadističkog uništenja spomenika u sirijskoj Palmiri, kojima autor sasvim doslovno prokazuje ISIL-ovce prije ISIL-a. I ne samo u tom razdoblju, kada su doista zabilježeni brojni slučajevi uništavanja vjerskih objekata, kao i na svim stranama u svim sukobima na području bivše Jugoslavije. Ne, ovdje nasilje odjekuje kroz vjekove. Kad bi barem mogli pričati priče, prastari crkveni zidovi imali bi što za reći. Budući da su nijemi, ambiciozni Malagurski ponudio se za tumača.

Po njegovom filmskom tumačenju, tu imamo civilizaciju koju utjelovljuju monumentalne građevine nasuprot anticivilizacijskom barbarizmu zavojevača. Obje stvari – stradanje jednih i agresija drugih – takoreći su zadane. Srbi ih grade, muslimani rasturaju. Ako potonji (Turci, Albanci) štogod i naprave, onda koriste repromaterijal pravoslavnih hramova koje su prije toga sravnili. Ako pak ne uništavaju, onda svojataju, negirajući srpsko autorstvo nad drevnim bogomoljama. Oni vjekovima kopaju oči ikonama, zabranjuju pjesme, pale, čupaju križeve, oskvrnjuju sveto tle. Nasuprot njima, historijom i dokumentarcem prolazi priča o Srbinu koji je pacifističkim porukama omađijao turske vojnike. Na nekom monumentu kraj manastira stoji i ime Ibrahim ‘drugačijeg etničkog porijekla’. Jer to je taj ‘momenat u civilizaciji’, koliko srpski toliko i globalni. Sekunda historijske ljepote koja iščezava pred vjekovnim naletima etnički motivirane destrukcije.

Od četrdesetak minuta filma, ukratko, prvih 35 je uvod u petominutnu vizualnu, zvučnu i narativnu stigmatizaciju Drugih. Iako će Malagurski nakon projekcije ustvrditi da nije sklon generaliziranju, njegov je film upravo školski primjer obilježavanja cijelog etničkog korpusa. Jedan od prvih prizora u filmu, onaj u kojem se radi usporedba s ISIL-om, zaokružuje se poantom doslovno u zadnjim sekundama, gdje se od međunarodne zajednice traži da stane na ‘pravu stranu civilizacije’. Kriva strana pripada Albancima, njihovoj ‘mračnoj’ tvorevini od države, koja uz tutorstvo pravih gospodara, NATO saveza i Amerike, fizički, kulturno i duhovno želi istrijebiti spomen na srpsku prisutnost. Pravoslavna vjerska zdanja i realni problemi s kojima se nose Srbi na Kosovu, pa tako i stanari manastira, tu su iskorišteni da, kroz naraciju autora, samo potvrde višestoljetni kontinuitet podlih namjera neprijateljskog plemena, koje se nižu od Kosovske bitke do danas, što je doslovno i konstatirano u dokumentarcu. Utoliko se diskurs ovog filma po malo čemu razlikuje od Miloševićeve političke platforme osamdesetih godina. Gdje je, usput, Milošević u kontekstu Kosova? Njega, dakako, nema. Ustvari, ima ga. U razgovoru nakon dokumentarca, Malagurski je ustvrdio da mu je neki taksist na Kosovu, najvjerojatnije Albanac, kazao da mu je bilo bolje za vrijeme Miloševića.

Sadržaj filma, međutim, ne bi trebao biti iznenađenje zbog nekoliko razloga. S jedne strane proizveden je uz potporu državne politike kao propagandni alat, pa je preuzetno tvrditi da bi ispao značajno drugačiji da je u takvoj vrsti produkcije nastajao u drugim sredinama s drugačijim etničkim predznakom. Na primjer, u Hrvatskoj. S druge strane, napravio ga je Malagurski. Za one koji nisu upoznati s autorom o kojem je riječ, korisni su upravo spomenuti tekstovi Faktografa koji je upozorio domaćine i javnost na profil osobe koja dolazi u Zagreb. U svom najpoznatijem filmskom djelcu ‘Težina lanaca’, koje se bavi raspadom Jugoslavije, Malagurski se upire da ublaži koljačke politike Slobodana Miloševića, nad kojima, po njegovom kazivanju, zapravo lebdi zapadnjačka odgovornost. Pritom se koristi pročetničkim ekspertima, šireći teze o 600 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu. Antisrpske interese vidio je i u dokumentarcu ‘Pretpostavka pravde’, gdje se bavio presudom navijačima Partizana koji su ubili mladog Francuza Bricea Tatona, kao što je, kroz filter tobožnjeg antizapadnog buntovništva, relativizirao genocid u Srebrenici, sprdajući se s komemoracijom nad tim masovnim ubojstvom muslimana.

Citirane skice njegove stvaralačke biografije dovoljan su pokazatelj nemogućnosti autorove etnonacionalne i osobne autorefleksije, kako u dokumentarcima, tako i u javnim istupima. To je pokazao i u razgovoru nakon projekcije filma u Privredniku, gdje mu je pružena prilika da neometano ustvrdi kako on nije nikakav nacionalist, širitelj mržnje, lažov i podržavatelj srpskih ratnih zločina, iako i najpovršniji uvid u njegov opus pokazuje drugačije. Ne, širitelji mržnje su novinari Faktografa. Oni, zapravo, lažu i manipuliraju u ime CIA-e, ‘oni priželjkuju nova ratna razaranja, seju mržnju i huškaju balkanske narode jedne protiv drugih’. Oni su ‘obični šovinistički plaćenici američkih finansijera kojima je cilj posvađan Balkan, jer ga tako lakše kontrolišu’.

Od Malagurskog se, međutim, i nije moglo očekivati bolje. Problem je kad drugi prionu njegovoj legitimaciji. Zagrebački domaćini su, primjerice, ustvrdili da je Malagurski uoči dolaska bio podvrgnut ‘ružnim napadima’, iako se ružnoća tih ‘napada’ ogledala tek u činjeničnom novinarskom razotkrivanju njihova gosta. Da, sadržaj tog razotkrivanja je doista gadan.

1/1