>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Monsinjor Dežulović

‘A jesi li vidio kako su onome berberu Pazarcu srušili radnju bagerom?’ ‘Vidio sam, a imam ti ja o toj berberskoj radnji ponešto ispričati. Tu radnju je od preduzeća Sloboda, koja je bila vlasnik toga prostora, kupio Meho Dugopoljac, i to je bilo, eto poklopilo se, one iste godine kad je mene osunetio berber Šaćir…’

Javio mi se monsinjor Boris Dežulović. U posljednje vrijeme mi se zna javiti češće nego ranije, čak i ako ne računam javljanja u snu. Ovako je pošlo to javljanje:

- Znam da ne dižeš glave od stola, prevodiš ovu moju knjigu na latinski, debeo posao a za tanke novce, znam da ti je i od tanke utjehe što ćeš za koji mjesec otići na studijski boravak u Castel Gandolfo, gdje možeš vidjeti i papu kako pliva u bazenu, gdje možeš okom uživati u onim teleskopima papinske astronomske opservatorije, koji već pola stoljeća vrebaju da ulove neki trag Boga svevišnjega, možeš i uhom osluškivati muziku sfera, ali opet, cijena svega je papinska stega, kojoj se moraš podvrgnuti. Sve to dakle imajući u vidu odlučio sam da ti malo uveselim ovaj dan, u kojem još i kojekakve žalosne vijesti, zemljopisno gledano, stižu i s lijeva i s desna. Vidim da u najnovijim brojevima pišeš o sunećenju, hoću da ti na tu temu ispričam vic.

- De bujrum, monsinjore Dežuloviću, pričaj, časa ne časi!

- Elem, otišao Suljo u Ameriku i jedne večeri zaglavio malo u njujorškoj krčmi, pa u pola tri od noći iz te krčme krenuo prema tamo gdje spava. Kad mu ususret naiđe nekoliko zgodnih žena, sve onako raskošne, a bome i raspusne, te ne mogne Suljo da bezglasno propusti to uprizorenje, no upita te žene, onako opušteno a s namjerom da djeluje upušteno, na svom američkom engleskom, e otkud vi ljepotice u ova doba tako same u ovolikom gradu. One mu kažu, e znaš, neznanče namjerniče, mi smo ti nimfomanke, predavačice i istraživačice s raznih seksoloških instituta po svijetu, a večeras je ovdje bila posljednja sesija međunarodnog naučnog skupa na temu o tome koji je penis bolji za ljubavni užitak, pa su referati i diskusije bome potrajali evo do maloprije. I kakvi su zaključci, ima li zaključaka s te sesije, pita Suljo. Ima, kažu akademkinje: prema dugotrajnim i nezavisnim istraživanjima, najduži je indijanski, a najduže može jevrejski. Čuj to, kaže Suljo u sebi, a onda iz sebe i svoje ograde zubne odlučno kaže, e jaranice, da vam se najprije predstavim: ja se zovem Winnetou, a prezivam se Goldberg!

- Vidi ovako, monsinjore Dežuloviću: taj sam od tebe već čuo! Ako ga nisam čuo, onda sam ga pročitao, možda je jedan od onih koje ti priča Kožo, ono u dva od noći, jer on ima takav običaj da u ta doba tebe zove, e da ti ispriča vic. Možda je ta ranije ispričana ili objavljena varijanta bila s drukčijim imenima, možda kažem, ali ova jutrošnja mi se opet dobro uklapa u ove dane, kad se malo podrobnije bavim onim što sam na sebi iskusio davno pa sad pokušavam da, što rekle te akademkinje noćne, nezavisno i nepotkupljivo, prema najboljim izvorima i pouzdanim istraživanjima, utvrdim promjene na poljima, brdima i dolinama sunećenja, odnosno obrezivanja.

- I do kakvih si sve postulata, efendijo Gudževiću, došao u svojim dugim noćnim istraživanjima uz svijeću?

- Pa saznao sam da Sigmund Freud, Jevrejin osunećeni, nije dopustio da mu sinovi budu osunećeni. On tvrdi a ti znaš i sam, da je on i mislilac i pisac takav kakvih malo ima, on dakle, tvrdi da je kod sunećenja, to jest kod obrezivanja, njemački bei der Beschneidung, glavna stvar u glavi onoga koji se tome ima podvrgnuti – strah od kastracije! Šta strah – kompleks kastracijski! Rado bih se suprotstavio Sigmundu Freudu, obrezaniku i kazao bih mu napismeno da kod mene u iščekivanju obrezivanja nije bilo nikakva straha od kastracije. Ama nikakva! I kazao bih mu da, ako sam straha od kakve kastracije u ovome živovanju i imao, to je bivalo onda od toga da mi amidža zabrani da na tranzistoru marke Iskra Kranj slušam prenos Partizanove utakmice. To je barem triput, ako vjeru poklonim svom pamćenju, bila jedina moja kastracijska tegoba i strepnja, a sunećenje nije. Kad nije, nije! Ali, ima li smisla suprotstaviti se napismeno takvom piscu i takvom stilisti, a on ne može odgovoriti, jer je odavno mrtav?

- Ima smisla, ako hoćeš da na tebe nasrnu neosunećeni frojdovci, napismeno i nausmeno. Oni bi ti već objasnili kako si osunećenik sa greškom, kako ne razumiješ da je sunećenje autentična ćuprija od prirode prema kulturi. I spočitnuli bi ti da se ono što je Freudu bila brit mila, kod tebe izopačilo u mila britva, pa bi te, e da se dozoveš pameti, oni rado podvrgli drugoj, korektivnoj britvi, sve da ti objasne kako je prepucij svetinja čijim se odstranjivanjem omogućava da se osamostališ i da, propisno i shodno pravilima visoke nauke, zamrziš svoga oca.

- E kad bi me tome podvrgli, morao bih se osunetiti kolektivno! To znači sa još kojom stotinom osunećenika, tako se danas radi u mom kraju. Siđeš u Pazar, pa te ondje obuku u sultansko ruho, oko tebe sve sami klinci sultani, a jedan Sandžaklija iz Turske svakom sultančetu daruje biciklo, pa tako obučen, predaš biciklo na čuvanje, a ti uđeš u sunethanu da te doktor sredi laserskom lemilicom. Prosto ti dođe da plačeš za onom starom i davnom strepnjom, tihom kućnom usplahirenošću kad stigne sunedžija, koga smo zvali berber.

- E kad reče Pazar i kad reče berber, a jesi li vidio kako su onome berberu Pazarcu srušili radnju bagerom?

- Vidio sam, a imam ti ja o toj berberskoj radnji ponešto ispričati. Tu radnju je od preduzeća Sloboda, koja je bila vlasnik toga prostora, kupio Meho Dugopoljac, i to je bilo, eto poklopilo se, one iste godine kad je mene osunetio berber Šaćir. Berber Meho nije sunetio, on je brijao i šišao. A berber Meho je bogme ušao u moj rod. Evo kako: njegova žena Ramiza kćerka je Atifina, a Atifa je sestra moga djeda Šerifa Gudževića. Današnji vlasnik berbernice Ramiz, onaj kome su uzoriti rušioci bagerom srušili radnju, moj je drugi bratučed, vi Dalmatinci kažete drugi rođak. Ako ti kažem da su ti Dugopoljci barem sto godina berberi u Pazaru, i da je srušena berbernica bila najstarija u Pazaru, onda dobivaš predstavu o uzoritim izvršiocima.

- Čekaj, kako su to oni uzoriti?

- Lako, ruše u zoru! Tako je čarobni slikar Afan Ramić rekao za sebe policijskoj patroli u Sarajevu, kad ga je na ulici zaustavila za vrijeme policijskog časa: zovem se Afan Uzoriti, jer se kući vraćam u zoru.

- A Ramizov otac Meho nije živ?

- Nije živ, umro je prije 23 godine. Da je živ, ovo jutrošnje rušenje ne bi preživio. A znaj da mi je žao što ga nisi upoznao. U njegovoj berbernici koja se zvala Fudbal, na zidu su bile slike Hajdukove. Vukas, Nadoveza, Jerković, s njima i Sandžaklija Mušović. Meho je bio veliki hajdukovac, nisam u Sandžaku vidio odanijeg navijača Majstora s mora.

- A eto, počeli su i bagerima ići na nas hajdukovce.

- Nije da nisu, monsinjore Dežuloviću. Ali uzoriti rušitelji su spretni, ima među njima, što bi radio-reporter Marko Marković rekao, kompletnih ličnosti, e te će nas ličnosti prosvijetliti i nadahnuto nam pokazati da je onaj uzoriti bager sve činio iz merhameta prema brijačkom zanatu. Mi to ne možemo shvatiti, to je već duboka mistika, bosi smo mi u tom trnju, monsinjore moj. Ali (ali!) po pitanju fudbala i Arap-džamije, stvari su nešto dokučivije: znaj da je džamija nedavno obnovljena, ljudi kažu da je stara potpuno srušena i onda sazidana ova nova, optimisti će reći ljepša, a superoptimisti i starija. Ispred te nekadašnje Arap-džamije mnogo je godina prodavao svijeće Ibro Gegić, otac Abdulaha Gegića, velikog trenera Partizana, Sarajeva i Eskišehira. Ibro je bio rijedak čovjek koji je u Pazaru vladao tehnologijom izrade svijeće, naučio je tome i svoga unuka Smaja Agovića, a Smajo je bio povukao i na daidžu i na deda, pa je pravio i svijeće, ali i igrao fudbal za Novi Pazar. Pravoslavci su dolazili pred tu staru Arap-džamiju i kod Ibra Gegića kupovali svijeće za parastose i slave. Govorilo se: ničija svijeća ne gori do zore, osim svijeće Ibra Gegića! Eto, na onom trouglastom komadiću zemlje, na jednom uglu, ispred džamije je sjedeći za malom tezgom uredovao časni svjećar Ibro, otac velikog partizanovca Abdulaha Gegića, a u drugom uglu je, stojeći sa britvom i makazama u rukama, proživio život brijući i šišajući ljude časni čovjek hajdukovac Meho Dugopoljac.

- Onda se i za svijeću Ibra Gegića može reći da je bila časna i uzorita.

1/2