>

novosti logo

Mosul (ni)je Alep

Za razliku od Alepa, u Mosulu ne vidimo nijednog ubijenog, nijedno ranjeno dijete. Vidimo artiljerijske salve ispaljene prema udaljenim ciljevima i uredno pripremljene šatore za prihvat izbjeglica

Alep je veliki grad u Siriji. Mosul je veliki grad, ali u Iraku. Dakle razlika. Istočni dio Alepa godinama su pod svojom kontrolom držali islamistički radikali (džihadisti), uz pripadnike još poneke pobunjeničke skupine. Mosul drže pod kontrolom ti isti džihadisti, pristaše tzv. Islamske države. Tu dakle razlike nema. Istočni Alep oslobodili su pripadnici armije međunarodno priznate sirijske države, uz pomoć strane sile koju je ta država sama zatražila. Mosul oslobađaju pripadnici iračke armije uz pomoć stranih sila, a uz suglasnost vlade u Bagdadu. Dakle ni tu razlike nema. A ipak, razlika je golema. Ne u činjenicama, one su takve kakve jesu, nego u načinu prezentiranja, odnosno falsificiranja tih činjenica.

Pa smo tako tjednima bili doslovno zatrpavani izvještajima i snimkama iz istočnog Alepa na kojima smo vidjeli strašna razaranja, mrtve ljude, ranjenu djecu, a sve uz komentar kako je to djelo krvavog Asadovog režima kojemu pomaže Rusija. Pritom su žrtve u zapadnom Alepu, žrtve napada pobunjenika, džihadista, a bilo ih je na dnevnoj osnovi, bile ili prešućivane ili nerijetko naprosto pribrajane onima u istočnom dijelu grada. A cijeli je ‘demokratski’ svijet zdvajao nad sudbinom desetaka tisuća, prema nekim procjenama i više od dvije stotine tisuća civila, i naveliko se govorilo o humanitarnoj katastrofi koja je rezultat zna se čega i koga – diktatora iz Damaska koji odbija poslušati naređenje sa Zapada i napustiti vlast te drugoga diktatora iz Moskve koji ga u tome podržava.

S druge strane, iz Mosula nema nijedne snimke. Ne vidimo nijednog ubijenog, nijedno ranjeno dijete. Vidimo topove i višecijevne bacače raketa kako ispaljuju svoje smrtonosne salve prema nekim udaljenim ciljevima. I vidimo uredno pripremljene šatore za prihvat izbjeglica, civila. A snimke izbjeglih civila počinjemo tek sada dobivati, na kapaljku. Što se događa s civilima u samome Mosulu, o tome ni riječi. Ima li mrtvih, ima li ranjene djece, ima li lijekova i liječnika, ni o tome ništa. Saznali smo samo da je u Mosulu bio i zoološki vrt s više od četrdeset životinja i kako su oni koji su o njima vodili brigu prestali dolaziti kada je bombardiranje grada postalo intenzivno. Pa su životinje gotovo mjesec dana bile ostavljene same. One bolesne su uginule. Neke druge međusobno su se proždirale, da bi i one na kraju uginule. A ostale su naprosto skončale od gladi. Na životu su ostali samo jedan lav i jedan medvjed. Njih je spasila ekipa jedne međunarodne organizacije za zaštitu životinja, nakon što su iračke snage osvojile onaj dio Mosula u kojemu je bio zoološki vrt. Eto, to smo saznali. Je li zoološki vrt možda postojao u Alepu, to niti znamo, niti će nam ikada netko reći. Za one koji formiraju javno mnijenje pomoću sve više usmjeravanih i kontroliranih, a formalno slobodnih medija, to nije bitno.

Bitno je nešto drugo. Da se operacije iračke armije uz američku pomoć, ne samo iz zraka, opisuju kao oslobađanje Mosula – što one i jesu. A da su isti oni političari i isti oni mediji koji mirno, bez emocija, prate napredovanje Iračana prema Mosulu i nazivaju ga onim što ono i jest, za operacije sirijske vojske kojima je cilj bio ovladati istočnim Alepom nerijetko upotrebljavali posve drugi termin. To je bila okupacija, dapače, jedna globalna televizija sa sjedištem na Bliskom istoku proglasila je grijehom govoriti o oslobađanju Alepa. I u čemu je sada stvar? Vrlo jednostavno: u tome da su jedni ‘naši’, a drugi ‘njihovi’. Ili malo preciznije: stvar je u tome da se na međunarodnoj sceni, možda više i češće no ikada, bezobzirnije i bezočnije svakako, koriste dva mjerila. Pa i onda kada su stvari posve očite i kada čovjek ne treba biti ni vrstan poznavatelj kretanja u svijetu ni oštrouman analitičar da bi vidio i zaključio kako je riječ o istome. Sirijci su oslobađali istočni Alep uz rusku pomoć. Da, oslobađali! Iračani oslobađaju Mosul uz američku pomoć. I opet: da, oslobađaju! I u istočnom Alepu i u Mosulu otpor pružaju džihadisti, pristaše tzv. Islamske države koji su se proslavili barbarskim uništavanjem povijesnih spomenika u regiji što je s pravom nazivaju kolijevkom civilizacije, kao i pogubljenjima zarobljenika ili naprosto onih druge vjere što su ih snimali i postavljali na društvene mreže, kako bi se ‘dostojno’ predstavili svijetu. Ponekada bi to kombinirali, pa je jedno od takvih pogubljenja bilo ovjekovječeno u ostacima drevne Palmire koju su nakon toga dušmanski devastirali.

No ako su činjenice takve kakve jesu, onda ih, u kontekstu probuđene konfrontacije Zapada i Rusije, valja ili zanemarivati ili falsificirati. I to se uredno, dosljedno čini. Zato su operacije oslobađanja istočnog Alepa u zapadnim mainstream medijima bile ili preuzimanje kontrole ili okupacija, dok je operacija usmjerena prema Mosulu samo i jedino – oslobađanje. I zato su oni koji su se odupirali u istočnom Alepu, pretvorivši tisuće i tisuće civila u svoje taoce, u živi zid, sprečavajući čak i njihov dogovoreni i organizirani izlazak iz tog dijela grada, bili ‘naoružana oporba’, ‘borci protiv Asadove diktature’, među kojima se našao, tu i tamo, i poneki džihadist. A oni koji se odupiru u Mosulu, to su isključivo džihadisti.

Nova američka administracija, ako se o njoj uopće može govoriti (jer jedina je uporišna točka te administracije novoizabrani predsjednik Donald Trump), najavila je, doduše, bespoštednu borbu protiv islamističkih terorista, odnosno džihadista, uz izražavanje spremnosti da u toj borbi surađuje s Rusijom (što je Putin nekoliko puta predlagao Obami, ali je ovaj s prezirom odbio). Pitanje je, međutim, koliko je Trump oslabljen iznuđenom ostavkom svojega savjetnika za nacionalnu sigurnost, generala Michaela Flynna. Ima indicija što upućuju na zaključak da jest oslabljen i da sistem (establišment) kojemu je brzopleto nagovijestio rat polako opet preuzima kontrolu. Trump je, doduše, i dalje jak na jeziku, piše postove na Twitteru kako mu i kada padne na pamet, ali to ne znači da već nije počeo strateški uzmak pred vojno-industrijskim kompleksom koji je, doslovno, životno ugrozio najavom da će SAD prekinuti s politikom nametanja režima. A da je to zaista bila politika svjedoči i izjava nekadašnjeg vrhovnog zapovjednika NATO-a, američkog generala Wesleyja Clarka, od prije nekoliko godina. Izjava je čak i snimljena, ali je se nerado sjećaju i rijetko kada za njom posežu.

Ako Trump posustane u najavi radikalnog zaokreta u američkoj vanjskoj politici i usmjeri se na unutarnju scenu i na ostvarenje obećanja o gospodarskom poletu (koja su mu i donijela pobjedu), sva je prilika da od očekivanog prestanka obnovljenoga hladnog rata neće biti ništa. Kremlj je već službeno demantirao da se vode razgovori o susretu Trump – Putin, novi gospodar Bijele kuće najavio je jačanje američke vojne moći (‘kao nikada do sada’) i sve upućuje na zaključak kako se vraćamo dobrom, oprobanom receptu o Americi kao bogomdanoj najvećoj sili suvremenog svijeta (sa svime što iz toga proizlazi) i o unipolarnom svijetu (umjesto multipolarnog, što je ne samo cilj Rusije nego i odraz realnosti) te, napokon, kako se vraćamo onome svijetu u kojemu će i političari i mediji (koliko god Trump rogoborio protiv njih) projicirati iskrivljenu sliku stvarnosti, sliku u kojoj isto neće biti isto. Bilo da je riječ o Alepu i Mosulu ili o nečemu drugome.

Pa će za ‘novovjeke Goebbelse’ perspektiva biti svijetla, a za sve druge, one koji još nisu izgubili moć rasuđivanja, mračna. Hoće li zaista?

1/1