Zločini iz mržnje još uvijek nisu dovoljno prepoznati u praksi europskih sustava policije i pravosuđa, barem kad je riječ o Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj i Austriji. Jedan je to od zaključaka konferencije nevladinih udruga iz ovih zemalja koja je u utorak održana u Zagrebu. U ovim zemljama postoje različita zakonska rješenja, što je i logično jer je riječ o različitim kontekstima, kako je za Novosti rekao Ivan Novosel iz Kuće ljudskih prava, koja je organizirala konferenciju.

- Primjerice, u Austriji i Italiji su najpogođenije grupe koje se fizički razlikuju od dominantnog stanovništva. U ove dvije države to je uglavnom romsko stanovništvo. U Hrvatskoj pak zločin iz mržnje najviše pogađa LGBT osobe, a od etničkih grupa Srbe i Rome. U zadnje vrijeme, od 2015. godine, tu se pribrajaju migranti, doduše u manjoj mjeri nego u Italiji, koja je više bila pod migrantskim pritiskom ili u Austriji koja je odredišna zemlja, za razliku od Hrvatske koja je tranzitna - rekao je Novosel.

Ono što je zajedničko svim ovim zemljama jest da policijski službenici, a kasnije i tužitelji, zbog nedostatka edukacije ne prepoznaju mržnju kao faktor koji treba dodatno istražiti. U Hrvatskoj se to najviše manifestira tako da se ne dižu kaznene prijave, već su slučajevi tretirani kao prekršaj. Osim toga, u našoj zemlji kao problem se pokazuje i nedostatak sustava podrške.

- Žrtvama zločina iz mržnje najbitnije je osiguranje pratitelja na kojeg po zakonu imaju pravo. Treba uzeti u obzir da su to visoko traumatizirane osobe koje pripadaju marginalnim grupama, pogotovo ako se zločin dogodio izvan urbane sredine. Oni trebaju imati nekoga tko će im biti emocionalna i društvena podrška, što u praksi policija i državno odvjetništvo vrlo često ne prepoznaju - pojasnio je Novosel.

Premda postoje različite udruge koje pružaju podršku žrtvama i svjedocima, većina njih nije specijalizirana za pružanje podrške žrtvama zločina iz mržnje.

Istraživanje koje je Kuća ljudskih prava objavila krajem prošle godine pokazalo je kako i nadalje postoji mali broj evidentiranih zločina iz mržnje, iako je stvarnost drugačija. ‘Razlog tome je da same žrtve često nisu svjesne da su žrtve zločina iz mržnje, a kada i jesu, često takav zločin ne prijavljuju. Najčešći razlog tome je strah od ponovljene viktimizacije i osvete počinitelja te nepovjerenje da će im odgovorne institucije pružiti adekvatnu razinu zaštite’, piše u izvještaju.

- To i jest jedan od razloga zbog kojih smo pokrenuli ovaj projekt – da podignemo svijest o potrebi podrške žrtvama - zaključio je Novosel.