>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Muška muka

Porast očajničkih muških laičkih inicijativa eho je krize, pri čemu beznađe i neukost nisu pitanje izbora, nego životnih i radnih prinuda. Muževnost je u krizi onoliko koliko su u krizi proizvodni odnosi koji počivaju na poretku s muškarčinom u prvome planu, i ženicom kao servisom za reprodukciju

Raste još jedna laičko-crkvena pojava u Hrvatskoj, nazvala je sebe ‘Muževi katolici’. U utorak, na Dan neovisnosti, kolektivno je u zagrebačkoj katedrali sudjelovala na molitvi krunice za domovinu, zatim prodefilirala Trgom bana Jelačića. Na čelu kolone nosilo se kip Gospe Fatimske i bijeli križ za nerođenu djecu. Krajnji cilj je bio Markov trg, no baš nijedan ovaj dični muž na kraju dana nije dospio tamo. Zaustavila ih je policija u Kamenitim vratima, što je zanimljiv epilog jedne vjerske procesije u današnjoj Hrvatskoj. Ipak, nije posrijedi finalni ishod, nego ćemo tek vidjeti kud to vodi.

Ostavit ćemo nakratko dotičnu mužjad u purgativnom zavoju Kamenite ulice. Dok se ne vratimo, još se neće raspetljati tamo zaglavljena Bogorodica iz Fatime, i križ sa srcem u sredini, a u njemu s krvarećom siluetom fetusa. No za to vrijeme pogledajmo širi kontekst njihova djelovanja u krilu majke Crkve.

‘Muževi katolici’ je ustvari društvance tek u nastajanju, pa u prednazivu koristi izraz ‘neformalna udruga’. O tome da nije formalno ozvaničena, svjedoči to što još nije okićena latinskim imenom. Laikat u rimokatolika tradicionalno poseže za latinštinom rado i često. Opus Dei je jedan popularni primjer, drugi je Vigilare, treći Exitus, da ne idemo dalje. Potonja dva aktivno su upletena u (re)afirmaciju muške uloge u katoličko-kršćanskom univerzumu, zadnja pošta Hrvatska. Priča se rasteže, dabome, već godinama, da ne kažemo i stoljećima. Ali privukla nam je pažnju tek u novije doba, s obzirom na umnožavanje raznoraznih formalnih i neformalnih inicijativa te vrste. Uostalom, to je najvažniji razlog zbog kojeg policija nije pustila mužeke na Markov trg. Povrh svega se odvija interno konkurentsko odmjeravanje crkvenih i pricrkvenih struja u začetku, a svi smjeraju na isto korito. Pardon, jasle – ostanimo ipak u zadanoj kršćanskoj metaforici.

Zadržimo se na ovima koje nadasve muči kriza muževnosti. Nećemo zalaziti u tanane razlike među njima, neka sami filtriraju one s više utjecaja na vrh Crkve, i one koji će se na koncu utopiti u jačima. A lani nam je u oko upalo novo bratstvo Exitus. Od njih preko 700 u Hrvatskoj, svakog desetog je proljetos u Zadru ugostio nadbiskup Želimir Puljić. ‘Bilo mi je drago’, rekao je, ‘od prvog trenutka osjetiti među vama mušku pobožnost. Osjetio sam pravu muževnu pobožnost. Tamo gdje je otac i u duhovnom smislu duhovni autoritet, nema problema, ni za misu, ni za večernju molitvu, krunicu. To je ideal.’

Preskočit ćemo uobičajene homoerotske detekcije za ovu priliku. Problem je znatno širi, onako kako ga postavlja već sam Puljić. Zadarski je nadbiskup svojim gostima jasno nabrojao prioritete: ‘osnovna dužnost svakog kršćanina’ jest ‘štititi Crkvu’, a ‘druga karakteristika je boriti se protiv izdaje, zatim poštivati vjerske službenike’. Na visoko četvrto mjesto plasiralo se ‘otklanjati nepravdu i pomagati siromašne’, dok je peto ‘uvoditi i štititi mir, pomagati da mir zavlada’. Srećom, tek na kraju popisa je kazano da vjernik, muškarac i Hrvat mora i ‘proliti krv za svoju braću, ako treba’.

Taj osebujni poredak vrijednosti nadopunjen je, istog vikenda početkom travnja, na Prvoj konferenciji katoličkih muškaraca Virtus u Zagrebu. Tamo su briljirali studentski kapelan Damir Stojić i Vice John Batarelo, vođa organizacije Vigilare. Stojić se izjadao kako ‘nikada nije bilo lakše zadovoljiti seksualni nagon’, i kako su ‘najčešći pozitivci u filmovima i serijama’ danas ‘feminizirani muškarci, pa i homoseksualci’. Čulo se da nasuprot tome postoje četiri karakteristike pravog muškarca: ‘svaki muškarac je u biti svećenik, muškarac je gospodar-kralj, muškarac je prorok, muškarac je stvoren za zaručništvo’. Okrepljujuća je pritom bila Stojićeva primjedba: ‘Nije fer, nitko vas nije upozorio, ali to morate prihvatiti.’

Batarelo je pak naglasio da biva bolje kad se prihvati faktičnost razlike između muškarca i žene, jer onda parovi ‘lakše surađuju’. Možda ni ta suradnja u pravilu nije fer, no idemo dalje, Vice John nam već odmiče. ‘Feminizam, marksizam, seksualna revolucija, rodna ideologija’, nanizao je on, ‘stvorili su muškarce izgubljene, cmizdrave, neodlučne.’ Naveo je primjere istinskih muškaraca: Franjo Ksaverski, Ivan Kapistranski, Nikola Tavelić, Alojzije Stepinac, Nikola Šubić Zrinski, Blago Zadro, Isus Krist.

Nakon toga se stotinjak sudionika konferencije uputilo u dvorište crkve Sveta Mati Slobode, na molitvu krunice. Kružili su dvorištem, smjerno prstima prebirući posvećenu nisku. Obzirno su pogledavali jedan drugog u prolazu, ne bi li otkrili koji se ćuti više kao Zrinski, a koji kao Kapistranski. Da je potrajalo, možda bi došlo i do praktične podjele prema uzoru.

Sve je njih, međutim, zadnjih dana nadmašio Veseljko Kralj – navodno mu je to pravo ime i prezime – predsjednik neformalne udruge ‘Muževi katolici’. Ne misli se formalno tu ni na muževe, dakako, nego u širem smislu na sve muškarce, potom u funkciji glave obitelji. ‘I ja sam nekada čitao horoskope, odlazio vračarama, osobama za koje se ne može reći ništa drugo nego da služe đavlu. Ljudi moraju znati da to ostavlja posljedice’, priznao je. Na stranputicama je praznovjerja bio Veseljko, drugim riječima. Onda se pribrao i počeo vjerovati u Bogočovjeka i njegovu majku, a djevicu.

Na molitvi u zagrebačkoj katedrali ‘Muževi katolici’ su se stoga obratili nebesima za zaštitu od ‘okultizma, bogopsovke, pobačaja, sodomije, korupcije, nezakonitih migracija i svega nemorala’. Da ne zaboravimo, odvojeno se prozvalo ‘sve uvedene protunaravne dijabolične propise i ideologije, posebice rodnu’. Uzrok mobilizacije jest izrijekom kriza vjere i ugroza domovine.

Kralj Veseljko u medijima je spomenuo i komuniste, gatare i političare općenito, no čini se da su ga više zažuljali ‘nevidljivi neprijatelji’. Bar je tako bilo prije negoli mu je sljedba blokirana na Kamenitim vratima. Raščistimo stoga konačno ovu gužvu, da Veseljko ubuduće glatko klizne. Pokret ekskluzivno mužjačkog vjerništva, što se katolika tiče, u novijem je dobu krenuo, u svojoj neslužbenoj ukupnosti, iz Poljske. Već par godina, svake prve subote u mjesecu, stotine muškaraca okupljaju se da mole u centru Varšave. Nipošto nisu slučaj za isključivi podsmijeh, nego impresivna društvena snaga. Kad tolike muškarce nagnaš da kleče i nerazgovijetno mrmljaju, možeš s njima valjati bregove. Nema u tome ničega specijalno katoličkog, doduše. Slični obrasci politiziranog mačizma zatiču se kod većine ostalih kršćanskih denominacija, kao i u muslimana, tj. monoteista općenito.

Da su pritom izuzev okultista – inovjeraca koji demokratiziraju magijske tehnike – osobito najebale žene, ni to nije upitno. U ambijentu nabrojanih pokreta, taj udes je ilustriran javnim pismom jedne anonimne supruge stanovitog pitomca Exitusa. Ona se povinovala, naime, rezonu one Batarelove lakše suradnje oko njezina tijela koje ne pripada njoj. To većina žena čini još otkad ih je Crkva u funkciji nadirućeg agrarnog kapitala ucijenila lomačama za vještice. Ne treba sumnjati da su muževi-katolici u vjersko-fundamentalističkim sredinama, kao poljskoj ili hrvatskoj, i dalje na straži ispred te iste vatre.

Ali treba obratiti pažnju na okolnosti koje su to omogućile. Porast očajničkih inicijativa uvelike je eho političke i ekonomske krize koja dugo ječi ovom planetom zastrašujuće poput truba jerihonskih. Beznađe i neukost nisu pitanje ličnog izbora, nego vrste i količine životnih i radnih prinuda koje određeno vrijeme zadaje. Muževnost je u krizi onoliko koliko su u krizi proizvodni odnosi koji počivaju na opisanom poretku s muškarčinom u prvome planu, i ženicom kao servisom za reprodukciju radne snage. Čitav taj projekt sad škripi i zapinje skupa sa svojim izlizanim društvenim strukturama.

A naše vrijeme je ljude uputilo na mogućnosti individualizma toliko uspješno da smo svi ostali sami. I tu je svoju čeku priredila vječna i neumorna Crkva. Da nisi napušten, da je uz tebe uvijek živo bratstvo, plus Stepinac i Krist. No te je manifestacije opasno podcjenjivati, koliko god nakaradne bile.

1/1