Brexit će se dogoditi, Škotska će postati nezavisna, političkog centra u parlamentu više nema, a korbinizam je propao. Tim je riječima ekonomski novinar i laburistički aktivist Paul Mason prije nekoliko dana u časopisu ‘New Statesman’ prokomentirao posljedice dramatičnog poraza laburista na britanskim parlamentarnim izborima. Britanci su odlučili reći ‘ne’ socijalističkoj politici laburističkog lidera Jeremyja Corbyna prihvativši nacionalističku agendu i tvrdi Brexit Borisa Johnsona. Semafor je na kraju pokazao da su konzervativci dobili 43,6 posto glasova i 365 mjesta (47 više nego u ovom sazivu), a laburisti 32,2 posto podrške i 203 zastupnika (59 manje). Engleski politički analitičari su, poput kakvih NBA stručnjaka za statistiku, morali uroniti duboko u povijest kako bi pronašli kad su prošli gore. Bilo je je to daleke 1935. godine. Nadovezali su se i ražalovani laburisti koje su korbinovci razvlastili u stranci pa je jedan od njih ustvrdio da u proteklih sto godina nijedna opozicija nije izgubila zastupnička mjesta nakon što je devet godina bila u oporbi.

Iživljavanje nad Corbynom, koji je Britaniji putem manifesta ponudio nacionalizaciju ključnih privrednih sektora, masovna ulaganja u infrastrukturu, smanjenje radnog tjedna na 32 sata, povećanje plaća u javnom sektoru, ukidanje školarina na fakultetima i besplatni širokopojasni internet za sve, nastavilo se tvrdnjama da on nije u stanju povesti radničku klasu ni preko ulice, uz obaveznu etiketu da se zalaže za ‘kvazirevolucionarni socijalizam’. Corbyn se ispričao, rekao da osobno preuzima odgovornost za težak poraz, da će izvući pouke, bolje slušati tradicionalne birače Laburističke stranke koje su izgubili u radničkim općinama i otići s pozicije predsjednika početkom iduće godine, nakon ‘promišljanja’ u stranci.

Poraz laburista ne može se nazvati debaklom jer je za radikalan, možda i najradikalniji program ljevice u zapadnoj Evropi glasalo preko deset milijuna ljudi – ističe Igor Štiks

Što znači ovakav poraz laburista i kakve će posljedice imati za ljevicu u Hrvatskoj pitali smo četvero lijevih teoretičara i političara.

- Rezultat britanskih izbora danas zorno ilustrira da ne možemo razumjeti što se u kapitalističkim društvima događa bez da analiziramo specifične povijesne artikulacije klasnog sukoba: Brexit je klasni sukob oko globalizacije – velika većina ljudi odbacuje ekonomski liberalizam, odnosno posljedice globalizirajućeg kapitalizma. Zbog toga što počiva na idejama definiranja zajednice kroz isključivanje Drugih, pokazalo se da desnica lakše transformira svoj diskurs u protekcionistički – kulturološki, vilificirajući migrante, seksualne manjine itd., ali i ekonomski, zamjenjujući diskurs otvorenog tržišta onim o nacionalnom kapitalizmu. Za socijaldemokraciju, koja zadnjih 30 godina kultivira kozmopolitanizam, kulturološku otvorenost, ali i vjeru u otvorenost tržišta, pokazalo se puno težim odgovoriti na zahtjeve većine za većom sigurnošću - kaže profesorica zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Danijela Dolenec.

- U tom je kontekstu iznimno važno da su britanski laburisti, očekujući zapravo poraz na izborima – ankete su cijelo vrijeme predviđale oko deset posto razlike u korist konzervativaca – odlučili oblikovati prvi doista lijevi, i to lijevo-zeleni, program neke europske socijaldemokratske stranke u trideset ili više godina. Činjenica da su laburisti, zbog suprotstavljenih interesa unutar svog članstva, od sindikata koji pokrivaju industrijske radnike sjevera do aktivista iz urbanih centara, morali artikulirati istovremeno i leave i remain poziciju, koštala ih je ovih izbora. No to ne znači da ideje koje su predstavili nisu naišle na dobar odaziv. Dapače, ono što je jučer bilo radikalno učvrstilo se u političkom mainstreamu. Posebno među mladima te su ideje odlično primljene. Mladi su većinom glasali za laburiste - objašnjava Dolenec.

S njom se slaže Igor Štiks, književnik i profesor Fakulteta za medije i komunikacije u Beogradu, koji također smatra da se poraz laburista ne može nazvati debaklom.

- Za radikalan, možda i najradikalniji program ljevice u zapadnoj Evropi, glasalo je preko deset milijuna ljudi, odnosno više od 30 posto birača. Ne smijemo zaboraviti da je izborni sustav u Britaniji takav da su konzervativci dobili nerazmjerno veliku moć. Poraz se sada pokušava objasniti na različite načine, od samog Corbyna do nejasne pozicije laburista u vezi Brexita. Međutim, činjenica je da progresivne agende, poput Corbynove, teško prolaze u atmosferi u kojoj dominira nacionalizam, što na ovim prostorima jako dobro znamo - kaže Štiks, ističući da Corbynovo naslijeđe ostaje izrazito važno za ljevicu jer je on u stranku uvukao pokrete i proširio bazu te odbio igrati ulogu klasičnog političkog lidera.

- Dapače, predstavljao se kao antilider, a u diskusiju je vratio neke od ključnih tema poput redistribucije bogatstava, smanjenja nejednakosti, oporezivanja bogatih, nacionalizacije industrije i sličnih kojima se danas moramo baviti, za što je dobio podršku velikog broja ljudi mlađih od 50 godina koji u tome vide šansu za budućnost. Međutim, taj pozitivni program u ovom se trenutku nije mogao natjecati s pomalo histeričnom nacionalističkom reakcijom na dublje probleme koji muče britanska i zapadnoeuropska društva, a koji se konstantno maskiraju desnom populističkom retorikom i traženjem krivca u imigrantima i za mnoge neprihvatljivoj promjeni životnih stilova i samih društava tokom posljednjih tridesetak godina. Stara radnička klasa koju je Margaret Thatcher uništila osamdesetih godina sada je napravila puni krug i glasala za neoliberalnu i desnu politiku, što predstavlja njezin kraj. Pouka nije u tome da se žali za izgubljenim rudnicima, već kako reformulirati klasnu politiku danas. Corbyn je napravio korak u tom pravcu i u tom smislu nam može poslužiti kao putokaz, ali s napomenom da pisanje lijepog manifesta ne može zamijeniti stvarnu politiku organiziranja baze odozdo prema vrhu niti lijepe riječi mogu magično mijenjati svijet - naglašava Štiks.

Karolina Leaković iz SDP-a još je optimističnija pa poraz laburista tumači prije svega kao crveni karton liberalima u njihovim redovima, a onda i mnogima koji su u drugim europskim socijaldemokratskim strankama razdragano dočekali navodni Corbynov poraz.

Otkada je pod Corbynovim vodstvom Laburistička stranka započela transformaciju u socijalističku organizaciju s više od pola milijuna članica i članova, ona predvodi društveni pokret koji kontinuirano raste – kaže Karolina Leaković

- Od 2015. godine, kada je pod Corbynovim vodstvom započela transformaciju u socijalističku organizaciju s više od pola milijuna članica i članova, ta najbrojnija zapadnoeuropska stranka predvodi društveni pokret koji kontinuirano raste. Za razliku od političkih stranaka kojima su parlament i izbori jedino područje djelovanja, jer ne predstavljaju nikoga osim dvjestotinjak ili možda dvije tisuće osoba karijerno ovisnih o njima, Laburistička stranka u posljednjih nekoliko godina predstavlja nadu i opipljivu šansu za milijune ne samo radnika i mladih, nego i svih depriviranih, marginaliziranih, LGBTI, osoba s invaliditetom, migranata… da još za njihovih života hejterski svijet kapitalističke eksploatacije ne ostane jedini mogući svijet. Izborni rezultat je važan, ali ni izbliza nije jedino mjerilo uspješnosti takvog pokreta - kaže Leaković.

Prema njezinim riječima, laburisti su ponudili jedan od najkoherentnijih, najambicioznijih i najinspirativnijih lijevih političkih programa ikad. Usprkos tome, nisu uspjeli doprijeti do svojih tradicionalnih birača, onih u tzv. crvenom pojasu, za što je zaslužno i najavljivanje drugog referenduma o izlasku iz EU-a u nadi da će to zadovoljiti i pristalice i protivnike Brexita.

- Danas i Corbynovi protivnici priznaju kako je u svega četiri godine uspio na dnevni red staviti pitanja kvalitete javnih usluga, od nacionalnog zdravstvenog servisa do javnog stanovanja, koje si mladi mogu priuštiti. Ne treba smetnuti s uma da su laburisti uvjerljivo pobijedili upravo među biračima od 18 do 24 godine, a mnogi od njih su i aktivno sudjelovali u kampanji. Ta radikalna transformacija laburističke politike i razumijevanje da će generacije koje dolaze živjeti lošije od svojih roditelja, ta otvorenost za donedavno anatemizirane ideje poput besplatnog visokog obrazovanja ili željeznica u javnome vlasništvu, meni ne zvuče kao da im je rok trajanja istekao prošloga četvrtka. Štoviše, priklanjam se ocjenama aktivista Momentuma: prava kampanja tek započinje. Široka fronta koju je iznjedrio dosadašnji rad, a koja uključuje i studente i sindikate i civilno društvo, i izgradnju medijske koliko i aktivističke infrastrukture na lokalnoj razini, mora se sada mnogo snažnije fokusirati na tradicionalno radništvo. Sjećam se kako su nas na to da su laburisti izgubili radničku bazu i da se radnici okreću nacionalistima, tj. BNP-u, još 2006. godine upozoravali prijatelji iz te stranke s kojima smo blisko surađivali. Zato sada sve nekada tvrde laburističke glasače, koje je pretvaranje u uslužni prekarijat na granici siromaštva dovelo do toga da su glasali za torijevski ‘ne’ Europskoj uniji, treba povezati s mladom urbanom ljevicom iz sveučilišnih središta. U uvjetima medijskog monopola desnice to nije nimalo lako učiniti, posebno ne brzo, ali moguće je jedino na socijalističkoj platformi. Pred budućom je lidericom laburista zato svakako zadaća očuvanja lijevoga kursa. Tamo gdje jučerašnja socijaldemokracija odustaje, prepuštajući obespravljene desnici i, u osnovi, beznađu, Laburistička stranka nastavlja borbu. Uspije li, ima nade i za nas - smatra Karolina Leaković.

Na probleme (nemanja) stava oko Brexita upozorava i predsjednik Nove ljevice Dragan Markovina.

- Neozbiljno je biti predsjednik snažne stranke i kandidat za premijera, a ne imati jasan stav o najbitnijem pitanju vezanom uz krizu koja potresa društvo i zemlju. Međutim, o jednom fenomenu izbora se jako malo govori, a to je snažan porast glasova za laburiste među biračima mlađima od 25 godina koji vrlo vjerojatno ne bi ni glasali da nisu u novom lijevom programu vidjeli nadu - komentira Markovina.

Dio lijevih analitičara smatra da se ljevica i inače treba odmaknuti od svog starog neprijatelja – salonašenja, intelektualizma i elitizma te početi ugrađivati elemente populizma u svoj program, s čime se Štiks nikako ne slaže.

- Lijevi populizam se pokušao afirmirati kao odgovor masa na oligarhijsku vladavinu elita. Široki narodni pokret, koji bi u sebi objedinio različite interese, mogao bi po toj ideji dovesti u pitanje vladavinu elita. No nije tako lako objediniti sve te interese pod zajedničku zastavu. Osim toga, naši su politički sistemi određeni nacionalno i često sa sobom povlače upadanje u zaštitničku patriotsku retoriku. Corbyn je ostao dostojanstven u svojim internacionalističkim stavovima i nije podlegao nacionalizmu, a ni ljevica mu ne smije podleći. U tom smislu bolje je izgubiti nego podleći jeftinim sloganima i ksenofobnim sentimentima koji doista postoje kod tzv. širih narodnih masa. Ne smijemo nuditi simplificirane odgovore na komplicirana pitanja tako što ćemo se predstaviti kao bolji zaštitnici nacije od desničara. U povijesti su takve politike dovodile do sloma ljevice, poput Prvog svjetskog rata i utjecaja nacionalizma na lijeve politike u Jugoslaviji. Corbyn nije pogriješio oko toga. On možda nije bio čovjek za ovaj trenutak, ali ideje koje je zastupao žive dalje - smatra Štiks.

Prema njegovim riječima, engleski i drugi zapadnoeuropski modeli ne mogu se jednostavno kopirati u uvjetima balkanske periferije.

- Ne možemo obećati da ćemo preuzimanjem vlasti na izborima promijeniti industrijsku politiku jer su nam industriju uništili, niti smo u poziciji da poput velikih sila utječemo na globalne konflikte. Oko toga ne treba imati iluzija. Svaka od ljevica na području bivše Jugoslavije ima svoju partikularnu poziciju, uz mnoge zajedničke karakteristike. Deset godina smo probali različite stvari i postigli određene uspjehe – od studentskih pokreta do novih generacija koje su dovoljno teorijski potkovane da razumiju svijet oko sebe. Pojavljuju se ljudi koji prepoznaju da ljevica daje potrebne odgovore na pitanja poput nejednakosti ili klimatskih promjena. Činjenica je, međutim, da nismo pronašli formulu kako tu energiju, koja doista postoji, politički artikulirati i kako je pretvoriti ne samo u kulturnu i intelektualnu snagu, već i u širi društveni i politički pokret - naglašava Štiks.

Danijela Dolenec smatra da je program s kojim su laburisti izašli na izbore ciljao promijeniti parametre rasprave i utjecati na oblikovanje stavova birača na duži rok.

- Upravo takva ambicija, koja izaziva status quo, utire put obnovi ljevice i to bih istaknula kao najvažniju lekciju ovih izbora za ljevicu, i globalno i kod nas. Ako se damo zarobiti logikom anketa i odgovaranja na trenutne stavove birača, predali smo se logici tapkanja unutar zadanog, odnosno predali smo se bez borbe - objašnjava Dolenec.

Da se unatoč žestokom porazu probudila i nada, tvrdi i Markovina citirajući Masona koji je kazao da će put biti dug, ali da se mora sačuvati ekonomski radikalizam, otkačiti politika koja je potaknula strah birača zbog nacionalne sigurnosti i transformirati Laburističku partiju u nešto što misli i radi više kao društveni pokret.

- A da bi sve to uspjelo, nužan je savez istinske ljevice s onom mekom i s laburističkim centrom. Isto vrijedi i za Hrvatsku. SDP bi konačno morao doći na socijalističke pozicije, napraviti savez sa svim progresivnim strankama i pokretima te lijevim partijama, uz pronalazak čelnog čovjeka koji će biti uvjerljiva personifikacija te promjene - smatra Markovina.