>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Na morskome šporkom žalu

Dok sada u čudu dijelimo snimke živnulih kitova, podsjetimo se o kakvome je neodrživom parazitiranju bila riječ sve do ove sezone: more i obalu zagadili smo fekalijama, pesticidima i smećem, a umjesto obnovljivim izvorima okrenuli smo se fosilnima

Ako je ovisnost Hrvatske o turizmu već evidentno ugrozila domaću ekonomiju i prirodu, kakav bi on točno morao biti jednom kad ga iznova oživimo? Što se tiče ekonomije, to smo ovdje već malo podrobnije i razmotrili proteklih tjedana. Zaključak se najkraće dade svesti na ranije ionako poznatu primjedbu da nije uputno metati sva jaja u istu košaru, pa ni npr. BDP ne bi smio biti u tolikoj mjeri kao dosad određen samo jednim ekonomskim sektorom.

Nije ekonomski rezon, međutim, jedini bitan kad govorimo o turizmu. Ekološki prioriteti sve više dolaze u prvi plan, a i postaju neraskidivo povezani s ekonomskima. Došli smo do očite izvjesnosti da turistička djelatnost ne mora biti fatalno ugrožena samo naizgled izvanjskim faktorom poput globalne pandemije. Nego već i suicidalnim forsiranjem te industrije po svaku cijenu, ona samu sebe uz tek malo duži rok osuđuje na propast uslijed kraha ekološke osnove koju zloupotrebljava. Pored tog i takvog pilanja grane na kojoj se rentijerski planduje, treba ponoviti noviji nalaz da ni Covid-19 uopće nije samonikla pojava, nastala bez obzira na obimne ljudske zahvate u prirodu, naprotiv.

Znači, kakav turizam u odnosu na prirodu i okoliš generalno? Dok u vrijeme obustave većine ekonomskih aktivnosti u čudu jedni drugima dijelimo snimke živnulih kitova, bistrih plićaka i čistog neba, podsjetimo se i o kakvome je neodrživom parazitiranju bila riječ sve do ove burno abortirane sezone. Dovoljno je sjetiti se prošle, one lanjske, kad se duž Jadrana iznenada sve češće stalo bilježiti ozbiljna fekalna zagađenja.

Zaredala su tad isticanja crvenih zastavica po plažama, radi upozoravanja kupača da more više nije sigurno u mikrobiološkom pogledu. Štoviše, najednom se pojavila dodatna prijetnja, ali kao da je ispala iz nekog drevnog bestijarija: jedna vrsta morskoga tzv. vatrenog crva, Hermodice carunculata, na samom vrhuncu ljeta uzela je nemilo terorizirati kupače ubodima svojih žarećih četina, a mediji su tom neočekivanom atrakcijom rado nadopunili mršavu sezonsku ponudu. No dotični je tropski mnogočetinaš posvjedočio o dugoročnoj promjeni, ostavljajući nas da u podsezoni malo porazmislimo o svemu.

Nije baš da smo se umorili od razmišljanja u međuvremenu, ali globalna pandemija daje nam novu priliku za to. Iznimno visoka koncentracija vatrenog crva u Jadranskome moru nije slučajna anomalija, znamo li da taj kolutićavac voli toplija mora i da se hrani zvjezdačama te – organskim ostacima. O temperaturi mora i zraka u porastu znamo već dovoljno, ali manje se govori o rastućem opterećenju primorja individualnim kanalizacijskim ispustima. Nagla apartmanizacija jadranske Hrvatske u ovom stoljeću, osobito prošlom desetljeću, podvukla je kritično pitanje manjkave infrastrukture, mada se do danas nije ukazao nitko ovlašten i voljan da na nj aktivno odgovori.

Ako postoji dojam da tu nešto opako smrdi, dakle, nije nimalo slučajan. Zagovnali smo more doslovno, tolikim turizmom bez komunalne i ekološke osnove, jer se tržište možda i jest pobrinulo za buking gostiju, ali nije za višak septičkih jama. Nadalje, vezan tik uz fekalnu pošast, problem je zbrinjavanja otpada i smeća, a koji se također tiče šire slike očajnih nam javnih politika. U tom je sektoru najveći dio Hrvatske još uvijek odan zastarjelom modelu regionalnih centara za otpad.

Osim što je takav način zbrinjavanja otpada i smeća skuplji za pojedinačna domaćinstva, iza njega ostaju brda netretiranih otpadaka koji se gomilaju pokraj urbanih sredina, turističkih naselja i poljoprivrednih površina. Marišćina i Kaštijun su dva takva primjera na sjeveru, a na jugu se odnedavno sprema pokretanje centra kod Stona. Treće, pored navedene dvije vrste kontaminacije mora i obale – a recimo pritom da turizam u RH jedva da postoji u zaleđu – tu je i prekomjerna upotreba pesticida. Najizrazitiji slučaj jest onaj doline Neretve, točnije njezine delte, dugo već i teško kompromitirane sintetskim otrovima.

Pesticidi su nalik npr. mikroplastici, obično posve nevidljivi dok im se koncentracija ne poveća do mjere gdje fatalno utječu na čitave biocenoze i samog čovjeka. Nosom ih ne registriramo, i ne vidimo ih golim okom kao što uočavamo plutajuću ambalažu ili masne mrlje. A kad smo već kod masnoća, na četvrto mjesto bez oklijevanja možemo staviti najavu proširenog istraživanja i potencijalne eksploatacije plina i nafte iz podmorja.

Ne samo da uporno nastavljamo ekološki prijetiti Jadranu, dakle, nego to činimo i pomoću klasičnih sredstava koja su već izazvala globalne klimatske promjene – fosilnih goriva. Umjesto da se energetski izlaz traži u obnovljivim izvorima, okrećemo se ponovno istoj ugljikovodičnoj perspektivi. A nije više riječ samo o tome što bi se zbilo s turističkom sezonom, jednom kad pobijedimo ovaj koronavirus, ako iscuri neki tanker u našemu moru, poznatom i po zatvorenosti te inertnosti. Ono je naime povišeno osjetljivo zbog toga što treba relativno puno vremena da mu se prirodnim strujama izmijeni sva voda, da procirkulira s ostatkom Mediteranskog mora.

Na peto mjesto mogli bismo staviti problem otežane regulacije brodskih balastnih voda pri današnjem intenzivnom prometovanju svjetskim morima. U kombinaciji s porastom temperature, te vode iz tankova šire Jadranom poneke invazivne strane vrste riba i algi i rakova, izbacujući postojeću biološku zajednicu iz dotadašnje ravnoteže, evolucijski razvijane kroz stotine tisuća godina. Ali moguće je ovako nabrajati i dalje, jer lakše bismo pobrojali što danas od ljudske aktivnosti ne ugrožava more kao središnji objekt turizma u Hrvatskoj, nego što ga sve onečišćuje kemijski ili biološki.

Sam turizam prijeti mu u svakom slučaju ponajviše, baš kao što prijeti i održivosti lokalnih ljudskih zajednica. Ipak, čini se da smo propustili bolju priliku za primjereni razvoj i orijentiranje turističkog sektora. Naredni se potezi neće vući u ambijentu ležernom kao ranije, nego pod pritiskom životne potrebe da najprije aktiviramo isti onaj ekonomski zamašnjak na koji smo se navikli.

Bez obzira na to, najvjerojatnije nećemo promijeniti ništa – stihija bila, stihija ostala. Kad bismo imali realni politički kapacitet za suštinsku promjenu, već bi se o njoj naveliko pričalo, onako kako se znatnim dijelom svijeta ozbiljno priča godinama, u paketu s raznim drugim mjerama za generalni spas planete kakvu poznajemo. Pričalo bi se o suzbijanju turizma, o svođenju na ekološki podnošljivu mjeru, ne samo o smanjivanju ekonomskog rizika od prevelikog turističkog udjela u ukupnoj proizvodnji i razmjeni vrijednosti. Na red bi došao i problem prevelikog broja avionskih letova u svijetu, a koji generiraju veliki postotak stakleničkih plinova.

No kako objektivnu nemogućnost bavljenja turizmom danas pretvoriti u subjektivni izbor drukčijeg ekonomskog modela? Nikako, sve dok igru uglavnom vode izdvojeni privatni nositelji grandioznog turističkog biznisa, a ostalima je ta djelatnost naturena kao jedina preživjela opcija za spajanje kraja s krajem, ne računajući emigriranje. Uostalom, danas i o tobožnjem budućem oživljavanju domaćeg agrara naklapamo kampanjski površno, unatoč netom probuđenom strahu od gladi.

Da se nije prvo narod opteretilo sektorski tako isključivim egzistencijalnim imperativom, i da smo dospjeli u poziciju odlučivanja – da smo se možda izborili za nju – govorili bismo o drukčijim šansama za nastavak hrvatske ekonomije nakon korone. Ovako pak, vidjet ćemo što biva kad se lokalne zajednice pod opasnošću ne samoorganiziraju i ne udruže oko temeljite izmjene paradigme svog opstanka i razvoja. Jer sva je prilika da ćemo ogreznuti u još težoj ovisnosti o turizmu koji nas uvjerljivo i temeljito uništava.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.

1/1