Tada se zvala Kraljevski i zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu. Njezin dugogodišnji ravnatelj Ivo Žirovčić jednom je napisao da je naziv osobito nepogodan jer asocira na stenjanje, a bio je neprikladan jer sama bolnica nije zapravo bila u naselju Stenjevec, nego je tako nazvana zbog blizine istoimene željezničke stanice. Nalazila se u izoliranu ruralnom kraju, okružena poljima i vinogradima. Tlo je bio močvarno, nije bilo učinkovitog načina odvođenja kanalizacijskih voda, a zadah koji se tijekom ljeta širio oko prostora bolnice bio je neizdrživ. Izolacija mjesta bila je tolika da su ravnatelj, kućni liječnici i osoblje morali živjeti u samom krugu bolnice, a umrle, kojih je zbog općenite onemoćalosti štićenika, kao i epidemija, bio nemali broj, sahranjivalo se na obližnjem bolničkom groblju. (...) Kao prva i najveća psihijatrijska institucija, Stenjevec je bio mjesto na kojem se formirala hrvatska psihijatrija."
Kontrastom između nekadašnjeg stenjevečkog zavoda i suvremene Klinike za psihijatriju Vrapče započinje knjiga "Glasovi iz tame" Vinka Korotaja Drače, podnaslovljena "Psihijatrijski diskurs u hrvatskom društvu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće" (Durieux). Uknjižena doktorska disertacija pisana u sklopu studija moderne i suvremene povijesti na FFZG-u čitka je i pažljiva studija prvih desetljeća institucionalne hrvatske psihijatrije, koja je pratila tada aktualne trendove u centrima centralne Europe. Razmatra se arhitektura, organizacija rada unutar institucije, klasna stratifikacija među štićenicima, osnovna terminologija i referentni glasovi struke vremena.
"U knjizi pokazujemo kako je od samih početaka psihijatrijski diskurs u Banskoj Hrvatskoj svoju legitimnost pokušavao postići, osim kao sastavnica (subdiskurs) medicinskog diskursa zadužena za fenomen ludila, povezujući se s kazneno-pravnim diskursom, ali i s područjem eugenike i arhitekture. Isto tako pokazujemo kako je zauzeo javno područje, ali i zadro u privatne sfere svakodnevnog života stanovništva. Utoliko je njegov utjecaj na semiosferu bio sveobuhvatan."
Čini se da Drača ostavlja više prostora suosjećanju i želji (barem nekih) liječnika da pomognu svojim štićenicima i štićenicama, koliko god im taktike bile dubiozne, dok Bertoša i Buković kritičku britkost ne niveliraju nikakvom afirmativnom protutežom
Baveći se približno istom temom, ali polazeći iz akademskih polja lingvistike i književnosti, Mislava Bertoša i Tvrtko Vuković objavili su u približno isto vrijeme knjigu "Lov na degenerike: O nekim vidovima uspostave psihijatrijskog diskursa u Banskoj Hrvatskoj i njegovoj ulozi u izgradnji građanskog društva" (MeandarMedia). Obje knjige polaze od građe koja se uvelike preklapa i ne razilaze se ni u svjetonazorskim postavkama ni u okvirnim zaključcima. No bitna je i sveprisutna razlika u metodološkoj teorijskoj osovini, koja je u "Lovu na degenerike" posve i eksplicitno uronjena u Foucaultovu misaonu mrežu s pripadajućim kritičkim spektaklom, dok "Glasovi iz tame" imaju interpretativno nježniji interdisciplinarni pristup svom predmetu istraživanja. Čitajući "Lov na degenerike", pitam se koliko je Foucaultova diskurzivna arheologija kao prizma teorijske refleksije i angažirane analize psihijatrijskog diskursa još uvijek potentna, ne zato što nisu vrijedne i (još uvijek) točne Foucaultove misli o psihijatriji kao kontrolnom i punitivnom sustavu bitno vezanom za biopolitičke mehanizme dominantnog društvenog poretka uvijek jednom nogom onkraj perceptivnog polja promatrača. Ali danas je više od pola stoljeća prošlo otkako su se Foucaultove studije pojavile na humanističkoj pozornici, a gotovo su jednako toliko dugo podvrgavane ozbiljnoj kritici zbog nepažnje i površnosti u sakupljanju građe, pretjerane interpretativne slobode i sklonosti da modelira materiju unaprijed postavljenim teorijskim kalupima. Taj tunelski vid ograničava i potencijale "Lova na degenerike" koji vjernost Foucaultu više sputava nego što mu pruža humanističko gorivo za inovativno i provokativno promišljanje. Čini se da Drača ostavlja više prostora suosjećanju i želji (barem nekih, barem ponekad) liječnika da pomognu svojim štićenicima i štićenicama, koliko god im taktike bile dubiozne, manjkave i obojene eugeničkim, duboko homofobnim i ponekad rubno sadističkim propozicijama tada dominantne (para)medicinske znanosti ljudskog uma i njegovih potresa.
"Lov" je možda manje čitak, ali stilski rafiniraniji, no frustrirajuće je što kritičku britkost prema povijesnom nasljeđu psihijatrijske prakse, diskurzivne podjednako u značenjima dominantno verbalnog i tekstualnog, kao i djelatne u smislu biopolitički konstruktivnog/destruktivnog, ne nivelira nikakvom afirmativnom protutežom, bilo unutar ili izvan psihijatrijskog polja. Zauzimajući poziciju koja je etički superiorna i nepomična, Bertoša & Vuković efektivno se drže na sigurnoj distanci od stvarne musave složenosti svoje teme. S druge strane, vrijednost je "Lova na degenerike" posvećenost velikog segmenta studije patologizaciji-kriminalizaciji neheteroseksualnih žudnji, iskustava, odabira, znatiželja ili životnih obrazaca. No i ovdje bi čitateljica mogla poželjeti da studija svojoj temi pristupa mekše i poseže šire, jer je prizor koji tekst ocrtava štur i nefokusiran, odnosno ilustrira ponajviše nespretnu zbunjenost psihijatrije pred življenim slučajevima nego monolitan medicinski ili svjetonazorski stav u vremenu u kojem je ta tema prolazila intenzivne transformacije i račvanja. Dok dvojac drži monološku naraciju jasnog smjera, Drača se drži naslovnog obećanja da će riječ prepuštati glasovima koji su dotad samo mrmorili u ex-stenjevečkom arhivu. Jest da je to uvijek kurirani prostor za probrane i iz konteksta ekstrahirane fragmente već psihijatrijski posredovanog i samim time preoblikovanog iskaza, uokviren akademskim, pride historiografskim diskursom, ali te nîti ipak sukreiraju tkanje disertacije i toj njihovoj ulozi autor odaje poštovanje.
Ludila su zastrašujuća jer ne pristaju na sedativna pravila i izmiču predvidljivosti koja svakodnevicu čini probavljivijom nego što bi bila da je gola onako kako ludilo umije ogoliti ne samo luđakinje nego i sve s čime dođu u dodir. Ludila su zavodljiva jer nikada nisu predaleko od norme od koje se otklanjaju, a bitno su slobodna od dominantno pounutrenih društvenih spona. Prisutnost i reprezentabilnost ludila u širem perceptivnom polju igra na balansiranje između fascinacije i potrebe za sputavanjem te slobode, stoga je ludilo spektakularno, i kao spektakl je najprivlačnije; na sigurnoj impersonalnoj udaljenosti i pod reflektorima, dok publiku skriva anonimni mrak. O luđakinjama i luđacima, o bezumnima, mahnitima i degenericima gotovo se uvijek piše izvana, a čak i autorefleksivni tekstovi kojima luđaci promišljaju i bilježe vlastito ludilo dobivaju posrednički okvir ovog ili onog autoriteta. No diskurs psihijatrije sukreirali su i uvelike sukreirale luđakinje, tražeći jezik za doživljaje koje okolina nije prepoznavala i pitam se postoje li danas zanimljiviji načini da se piše o ludilima, gdje su i gdje bi mogli biti, odakle bi mogli nicati.
"Klinika za psihijatriju Vrapče danas se proteže kroz golem kompleks i obuhvaća raznovrsne medicinske i pomoćne zgrade: od centralnog neoklasicističkog zdanja čiji 'dvokrilni' plan još odaje tragove devetnaestostoljetnog Kirkbrideova dizajna, do moderne bijele zgrade u kojoj je smješten arhiv bolnice."
Danas neuporedivo manja i svakako neuporedivno manje vidljiva izolacija ljudi koje duševne boli i boljke dovedu pod brigu psihijatrijske klinike ipak u svome tkivu zadržava turbulentnu dijakroniju, kao i davne zametke svojih humanističkih propozicija u svom sjaju i bijedi onoga što humanizam znači. Zainteresiranima za teme povijesti psihijatrije, društvene sklopove i mehanizme na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kao i suvremene primjene Foucaultova rada, obje su ovdje spominjane knjige iznimno vrijedni resursi i zanimljivi doprinosi. A ako ih pažljivo čitamo, razumjet ćemo kako ne govore samo o davnim vremenima u kojima se psihijatrija kalila zajedno s eugeničkim i političkim i homofobnim i pseudoznanstvenim pretpostavkama svog vremena. Uvidjet ćemo kako ta povijest nije daleka i kako lako razvedena društvena arhitektura može sakriti trulu infrastrukturu koja tiho vuče prema močvarnom tlu.
