>

novosti logo

Na vratima Levanta

Bejrut je grad bogatih, grad pokazivanja i biznisa, svojevrsni balon udaljen od slamova i ostatka zemlje. Elitniji kvartovi ograđeni su žicom i zidovima; u tom svijetu siromašni se mogu vidjeti samo ponekad, dok se kupaju na prljavoj obali koju bodljikava žica dijeli od bogataških bazena ili navečer u šetnji, kad se izmiješaju pokrivene žene i nabildani dečki…

Nakon 25-minutnog leta s obližnjeg Cipra, malo iza ponoći sjedim u taksiju koji juri kroz južni Bejrut: kroz otvoren prozor gledam u javnom rasvjetom neosvijetljene kvartove zbijenih zgrada, dok mi se težak miris spaljenog smeća neugodno zavlači u nosnice. Taksist vozi prosječno libanonski – u praksi to znači da se ne zaustavljamo pred crvenim svjetlom, da zamalo rušimo jedan motor i u posljednji tren izbjegavamo automobil iz drugog smjera… Sljedećih će mi dana sve to postati užasno zabavno, unatoč tome što je upravo promet prva od opasnih stvari u Libanonu.

Kad već spomenuh smeće kojim je grad uobičajeno zatrpan, valja mu pridodati i svakodnevne nestanke struje i vode. Zajednički uzrok svim tim pojavama je korupcija; stranac odmah nauči najvažniju libanonsku riječ – wasta ili po naški veza. Ona danas bolje od ičega drugog oslikava političku situaciju u državi izjedenoj korupcijom, 15-godišnjim građanskim ratom, sukobom s Izraelom i partikularnim interesima kršćana, šijita, sunita i Druza. Građanska inicijativa You Stink!, koja je izrasla na tim hrpama smeća i započela za mog boravka u Bejrutu, prvi je put okupila različite vjere i prerasla u pravi grassroot pokret, da bi vlast potom na nju krenula represivnim sredstvima: batinama, suzavcem, vodenim topovima i gumenim mecima. Posljedica te represije je da moji prijatelji Libanonci složno govore: ‘Smrdi, jako smrdi. Miris ove države nije ništa drugo nego neopisiv smrad.’

Najvažnija libanonska riječ, ‘wasta’ ili po naški ‘veza’, bolje od ičega drugog oslikava političku situaciju u državi izjedenoj korupcijom, 15-godišnjim građanskim ratom, sukobom s Izraelom i partikularnim interesima kršćana, šijita, sunita i Druza

U Bejrutu opet slike protesta i nasilja, s tom razlikom da sada nije Arapsko proljeće, nego nešto iza čega se još ne naziru skriveni financijeri i različiti kolonijalni interesi. Grad užurbanog prometa u oblaku je dima tjeranog toplim mediteranskim vjetrom; Libanonci su, kao i sav arapski svijet, topli, gostoljubivi, srdačni i otvoreni, nekako su slični nama, razumljivi nam kao da smo u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da smo i jedni i drugi svojedobno pripadali Otomanskom Carstvu, i nije toliko čudno što se volimo osjećati posebnima i autentičnima, ljudima s razmeđe Istoka i Zapada (što, zapravo, i jesmo). Narod koji te dočekuje s nezamislivom toplinom, da bi ti već sljedećeg trena, potiho i iza leđa, opalio psovku i iznevjerio te; narod među kojim je 1975. započeo 15-godišnji građanski rat u kojem je bilo više od 200.000 poginulih; narod prepun različitosti i kontradikcija, uvijek nekome na putu, no nikad osvojen…

Libanon je ulaz na Bliski istok, u njemu se može popiti dobra talijanska kava i pojesti kvalitetni francuski specijaliteti. Njegova glazbena i umjetnička scena jedne su od boljih na svijetu. Ovdašnji građanski rat započeo je kao borba bogatih protiv siromašnih, kršćana protiv muslimana, da bi se nakraju pretvorio u nešto potpuno drugačije, proizvevši lidere i elite bogatih što i danas upravljaju tripartitnom zemljom. Bejrut je Orijent, okusi su puni, ljudi lijepi a prostor zavodljiv, pa mu je teško odoljeti i ne postati svojevrsnim narkomanom.

Ali tu prestaje svaka sličnost s nama: sljedećih će mi se dana pokazati zašto stranci ni nakon niza godina provedenih u ovoj zemlji ne mogu razumjeti njezine ljude. To je, naprosto, izgubljena bitka, koju nisu uspjeli izvojevati brojni osvajači: križari, Britanci, Francuzi, Amerikanci, Turci, Sirijci… Koliko god bili razjedinjeni, libanonski suniti, šijiti, Palestinci, pravoslavci, katolici, Druzi i Sirijci čuvat će si međusobno i leđa i tajne koje mogu dijeliti samo oni koji se istinski razumiju. Ostali će tu uvijek biti stranci, poput onih koji dolaze k nama s pričom da razumiju nas i ono ‘naše’.

Bejrut je ponajprije grad bogatih, grad pokazivanja i biznisa, svojevrsni balon udaljen od svojih slamova i ostatka zemlje. Elitniji kvartovi ograđeni su žicom i zidovima, alkohol se pije na ulici, a žene i muškarci u toaletima plesnih klubova (u koje ulaz stoji najmanje 20 dolara, a provod je možda najbolji na svijetu) šmrču linije ‘bijelog’; u tom svijetu nema siromašnih, u njemu caruju ljepota i zabava. Oni drugi u tom svijetu mogu se vidjeti samo ponekad – preko dana, dok se kupaju na prljavoj obali koju tek bodljikava žica dijeli od bogataških bazena ili navečer, kad se u šetnji Cornicheom izmiješaju pokrivene žene i nabildani dečki goli do pojasa… Nad tom šetnicom i danas stoji izrešetani hotel Holiday Inn, nekoć najviša gradska zgrada, tužna kao i ona istoga hotelskog lanca u Sarajevu. Nekadašnja linija koja je razdvajala Bejrut na istočni i zapadni dio danas je zamijenjena onom koju je podigao beskrupulozni kapitalizam: nema više onih koji su tu nekoć živjeli, na mjestu njihovih domova sada su visoki neboderi s velikim stanovima, koji većinom zjape prazni. Takva surova klasna podjela lako navede čovjeka da se zastidi svoga porijekla, pogotovu kad, radi svoga izgleda i nepoznavanja arapskog jezika, ne može objasniti domaćima da nije bogati zapadnjak, nego siromašni putnik iz periferne europske zemlje, uništene ratom i tranzicijom, a bogate različitim vjeroispovijestima… Zastidi se čovjek i pitanja svojih sugrađana koji, puni predrasuda, zamišljaju cijeli Levant kao mjesto prepuno fanatika i nepismenih ljudi koji jedva čekaju priliku raznijeti se u automobilu i kad spozna da oni, u nerazumijevanju vlastite periferne pozicije, misle da su bolji samo zato što imaju još nešto javnih dobara koja mogu iskoristiti…

Sjedim u malom autobusu, neki putnici promatraju me znatiželjno, drugi podozrivo. Kako biti bijelac a ne biti bijel, pitanje je koje je mučilo i Oskara Daviča, dok je svojedobno putovao Afrikom: ‘Da, ali ja sam beo, to je sve što prolaznici vide. Kad bih na reveru mogao da nosim sažetu istoriju svoje zemlje! Ali, 94 odsto tu je nepismeno. Posledica kulturne politike kolonijalaca! Ostala bi za većinu tajna odakle sam. Za njih izgledam kao Francuz, Englez, Belgijanac, Portugalac, Bur, segregacionista i linčer iz Litl Roka. A sramota me od pomisli da u očima jednog Afrikanca mogu biti izjednačen sa onima, takvima. Kada bih mogao da promenim boju kože, učinio bih to bez oklevanja. Pod tim suncem boja mog lica boja je svih nepravdi i svih surovosti koje su ljudi ovog kontinenta doživeli, boja gramzivosti i sebičnjaštva, boja nesreće i smrti, boja misionarskih laži.’ Iako postoji razlika u izgledu nas i Libanonaca (oni su, po mome sudu, zgodniji), svi mi danas zapravo izgledamo kao tipični Europljani, pa ne čudi što bi svaki sirijski dječak na ulici zaustavljao i mene i Libanonce, pokazujući prema svojim ustima i govoreći: ‘Hungry, mister, hungry.’

Kad uđe u Šatilu, gdje i danas na četvornom kilometru živi više od 40.000 ljudi, čovjek naprosto zanijemi… Samo rijetki čuvaju ključeve svojih nekadašnjih domova u Palestini, većina je pocijepala i vlasničke listove jer se ne nadaju povratku. Nitko se ne smije, pa ni djeca. ‘A zašto bi se smijali? Za to nemaju nikakvog razloga’, govori Fadi

Južni dio Bejruta, poznatiji kao Dahiyeh, većinski je šijitski dio koji kontrolira Hezbolah, danas najvjerojatnije najjača vojna snaga Libanona, politički zastupljena i u parlamentu. Taj je dio grada razrušen 2006., kad su izraelski avioni bombardirali civilne zgrade; izraelska vojska takvu je strategiju razaranja nazvala ‘doktrinom Dahiyeh’, upravo po predgrađu čiji su cijeli blokovi brutalno kažnjeni nakon što je Hezbolah ispalio prve rakete prema Izraelu. U njemu su i Sabra i Šatila, palestinski kampovi u kojima je 1982. pred očima izraelskih vojnika pobijeno više od 3.000 civila svih uzrasta. Bio je to masakr bez presedana, kršćanski falangisti ušli su u naselja i počeli ubijati sve koji su im se našli na putu (o čemu je snimljen i sjajan film ‘Valcer s Baširom’). U Šatilu danas dolaze samo nesretnici iz Sirije i migrantski radnici, a kriminalci i humanitarci navraćaju ‘poslovno’. Na mjestu masovne grobnice iz 1982. nema spomenika, samo prašina, purani i kokoši.

Ni danas, 33 godine nakon zločina, u Libanonu nema konsenzusa po pitanju Palestinaca: oni ne mogu dobiti državljanstvo i posao u javnoj službi te nemaju pravo na školovanje, imaju samo nikakvu perspektivu. Šatila ima neovisni status unutar libanonskog teritorija, pa je u drugačijem položaju od Sabre, koja se naslanja uz njezin sjeverni dio, od kojeg počinje Hay al-Gharbe, najveći i najopasniji bejrutski slam, i u kojoj su danas Palestinci pomiješani sa sirijskim izbjeglicama i ostalim migrantima.

Kad uđe u Šatilu, gdje i danas na četvornom kilometru živi više od 40.000 ljudi, čovjek naprosto zanijemi… Samo rijetki čuvaju ključeve svojih nekadašnjih domova u Palestini, većina je pocijepala i vlasničke listove jer su snovi o povratku uglavnom uništeni. Osim beznađa, ovdje vladaju nezaposlenost, droga, nasilje. Nitko se ne smije, pa ni djeca, kojoj osmijeh neće izmamiti nikakva čokolada ili bomboni, lica će im ostati bezizražajna, poput onih njihovih roditelja.

- A zašto bi se smijali? Za to nemaju baš nikakvog razloga - pogleda me simpatični Fadi.

- Ne znam, valjda zato što su djeca - uzvratih, već postiđen.

Dok pričam s grupom ogorčenih muškaraca, prilazi mi starija žena, za koju mi Fadi kaže da je prije manje od mjesec dana u oružanim sukobima unutar kampa izgubila sina: rukom mi pokazuje da želi otići, odletjeti negdje gore. Muškarci su bijesni, još ne znaju hoće li UNRWA (UN-ova agencija za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku) pronaći novac za financiranje sljedeće školske godine.

U zagušljivom hodniku jedine ambulante u Šatili sjedi ili stoji pedesetak osoba. Liječnik Abo Walied radi bez pauze, u njegovoj je ordinaciji već desetak pacijenata.

- Eto, situacija je takva da sami rješavamo sve probleme i pacijente samo po potrebi šaljemo u jedinu bejrutsku bolnicu koja ih prima. Ali nemamo sredstava. Što da vam kažem, naš mjesečni budžet trenutačno iznosi 33 dolara. To je to, s tim radimo - kaže.

Statistika neumoljivo potvrđuje njegove riječi: deset posto libanonske populacije danas čine palestinske izbjeglice, od čega dvije trećine njih živi s manje od šest dolara dnevno, a čak 56 posto nema nikakav posao. Unutar 12 palestinskih kampova podijeljeni su na čak 16 različitih frakcija, a tome treba pridodati i političku korupciju, drogu, kriminal i prostituciju.

Dok zalazi sunce nad Šatilom, s vrha jedne zgrade promatramo sve više naoružanih ljudi kako u labirintu zapletenih strujnih kabela ispod kojih curi kanalizacija kontroliraju svoj dio ulice. Očito, jedini konsenzus koji o njima danas u Libanonu postoji jest onaj da im se ne pruži i najmanja nada da bi jednom ovdje mogli dostojanstveno živjeti. Jedina alternativa im je neki kamp ili Palestina, slično kao i sirijskim izbjeglicama kojima reper Chyno, i sam izbjegao iz Damaska, nudi izbor ‘Odletjeti ili ratovati’; čini se da ovi suvremeni apatridi, poput spomenute palestinske gospođe, većinom žele odletjeti…

1/4