Staro planinarsko i izviđačko pravilo ‘Kartu čitaj, al’ seljaka pitaj’ danas je nerijetko nemoguće primijeniti u mnogim dijelovima Banije i Korduna: mapu u fizičkom obliku malotko nosi sa sobom, navigacija na pametnim telefonima ‘šteka’ uslijed nedostatka internetskog signala, a seljaka koji bi vas možda mogli usmjeriti - ondje jednostavno nema. Tako je i nama donačelnik Dvora Milan Rudić u svom uredu uzalud tumačio kako ćemo doći do Nade i Dragane Boromisa koje žive u zabačenom selu Kosna. Jer, čim smo napustili glavnu prometnicu Glina –Dvor, zapuštene šumske staze, neasfaltirani puteljci i neoznačena, blatnjava raskrižja uzeše svoj danak, pa se zagubismo usred brojnih napuštenih kuća i ruševina obraslih u korov i draču. Na nakrivljeni drveni kućerak majke i kćeri tako smo nabasali tek pukom srećom.

U opustjeloj Kosni 82-godišnja Nada i 48-godišnja Dragana dočekuju nas srdačno, kako to odvajkada čine ljudi u brdskim predjelima, kao da se dugo i dobro znamo i kao da smo kol’ko jučer zajedno ‘kafenisali’.

- Nije naš život bio loš prije rata, a nije ni sada, iako nam je puno teže. Taj je prokleti i besmisleni sukob svima promijenio sudbine, uglavnom nagore. Onih nesretnih kolovoških dana 1995. godine cijelo je selo bezglavo krenulo u nepoznato, pa tako i mi: brat Dragan je još prije Oluje naslutio da vrag dolazi po svoje pa otišao od kuće, a mama, tata Đuro i ja čekali smo do posljednjeg trenutka, nadajući se da nećemo morati bježati. Nažalost jesmo, pa smo u koloni krenuli prema Bosni, zajedno s mnoštvom prešli Unu te nakon par dana neželjene putešestvije završili u Vojvodini, blizu granice s Mađarskom – uvodi nas Dragana u priču o sudbini svoje obitelji što je započela tih nesretnih 1990-ih.

Boromise završavaju u Padelju kraj Kikinde, u nepoznatom kraju i među nepoznatim ljudima. Smještaju ih u neki improvizirani prihvatni centar, u kojem dobivaju nešto hrane i nalaze kakav-takav krov nad glavom. Unatoč tome, valjalo im je što prije početi raditi, kako bi mogli priuštiti najnužnije. Dragana se tako zapošljava u tvrtki za proizvodnju biljnih čajeva, njezina mama nadničari po poljima, a tata radi u lokalnoj pilani, iako je još na putu do Vojvodine pretrpio lakši moždani udar. Premda ga je prehodao i u onoj gunguli jedva uočio, posljedice će ga skupo koštati: kad je napokon, radi toga što mu je zdravlje postajalo sve gore i gore, posjetio liječnika, rečeno mu je da je stanje takvo da uopće ne bi smio obavljati neki posao želi li preživjeti.

- Kako je vrijeme prolazilo, Đuro se sve lošije osjećao, da bi ga naposljetku zadesila još dva lakša udara. Unatoč tome, sve je više žalio za našom Banijom, pa smo se nakon pet godina izbjeglištva u Vojvodini zaputili u Kosnu: naša nas je kuća dočekala razvaljenih vrata, ali cijela, pa smo još jednom započeli život ispočetka. Nažalost, muževljevo se zdravstveno stanje pogoršavalo iz dana u dan, pa je tri godine nakon našeg povratka umro. Tako da već punih 17 godina Dragana i ja živimo ovdje same – kaže Nada.

Kako je njezin suprug prije rata radio u Željezari Sisak, ostvarila je pravo na obiteljsku mirovinu, pa sada majka i kći žive s 1.600 kuna iz mjeseca u mjesec. Navikle su one na neimaštinu i nevolju bez pretjeranih žalopojki, no sada su suočene s problemom koji ne mogu same riješiti. Naime, njihov je drveni kućerak prije više od stotinu godina, kad je građen, oblijepljen blatom, kako su već u to davno doba izolirani skromni seoski objekti. Danas kuća ne samo da je naherena od starosti nego su ta izolacija i samo drvo toliko pohabani da vjetar, oborine i hladnoća ulaze u unutrašnjost na sve strane, a ni istrošeni krov nije u stanju podnijeti žešći prolom oblaka.

- S očevom mirovinom jedva spajamo kraj s krajem, pa na bilo kakve popravke kuće ne smijemo ni pomišljati. Ja još mogu raditi, ali posla ni za lijek, iako sam prijavljena na Zavodu za zapošljavanje i imam bar zdravstveno osiguranje. A da dobijem kakav posao, ne znam kako bih boležljivu majku, kojoj je nužna cjelodnevna njega, ostavila samu. Sve bi bilo drugačije kada bi nam država ustupila na korištenje nekakav stančić u Dvoru: ne mora biti prostran i ne znam kako opremljen, samo da je mami blizu ambulanta i ljekarna, dućan. Tada bih i ja mogla prihvatiti svaki posao bez straha da ću je ostaviti samu u ovoj pustopoljini – kaže Dragana, koja je općinskim vlastima još prije godinu dana dostavila zahtjev za dodjelu stana. Dvorski donačelnik Milan Rudić dobro je upoznat s Nadinim i Draganinim problemom.

- Poduzet ću sve što mogu da ih se zbrine kroz međunarodni, odnosno regionalni program stambenog zbrinjavanja, unatoč tome što nisu nositeljice stambenog prava. Vjerujem ipak da bi na temelju svoga povratničkog statusa mogle tim putem ostvariti pravo na 45 koliko-toliko komfornih stambenih kvadrata, što bi njima dvjema puno značilo i bilo sasvim dovoljno. Te žene zaista žive u ekstremno teškim uvjetima: njihova kuća nije više za stanovanje, u njoj ni vode nema, a osam su godina živjele bez struje. Povrh svega, odsječene su od svijeta, najbliži su im susjedi divlje svinje i lisice. To vremešna i bolešću načeta Nada ne može više podnositi, pa su lani podnijele zahtjev za stambenim zbrinjavanjem – objašnjava Rudić.

Čini se pak da je država na Boromise potpuno zaboravila: doduše, dok je Đuro bio živ znali bi ponekad dobiti pomoć u hrani preko Crvenog križa, a jednom su im dali tačke i sjekiru. Dragana je nastojala ishoditi koju kunu pomoći za njegu bolesne majke, ali je glatko odbijena s obrazloženjem da joj majka nakon suprugove smrti prima obiteljsku mirovinu te da joj nikakva dodatna pomoć nije potrebna.