>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Nedjelo od mesa

Njemačka klaonica Tönnies, privremeno zatvorena nakon što je postala najveće žarište koronavirusa u Evropi, samo je jedno u nizu postrojenja za preradu mesa koja su postala rasadišta epidemije u svim zemljama s masovnom industrijom mesa i time pokazni primjeri malignosti te industrije u kapitalizmu koja se oslanja na bezobzirnu eksploataciju radnika

Sredinom lipnja lokalne vlasti u njemačkoj saveznoj državi Sjevernoj Rajni-Vestfaliji najavile su privremeno zatvaranje klaonice Tönnies Holdinga smještene blizu Rheda-Wiedenbrücka, nakon što je ta tvornica svinjetine s oko 1400 zaraženih radnika postala najveće žarište koronavirusa u Evropi. Bio je to tko zna koji po redu pokušaj dijela lokalnih dužnosnika od početka pandemije da interveniraju, no zbog otpora ekonomskog krila konzervativnog CDU-a, koji je veći partner u saveznoj koalicijskog vladi sa socijaldemokratima SPD-a, intervencija se dogodila tek nakon što je cijeli distrikt Gütersloh s oko 365 tisuća stanovnika ponovno stavljen u strogu karantenu.

Radni uvjeti u ovim tvornicama najgori su mogući, hladnoća, fizička blizina radnika, rad velikom brzinom. A smještaj kao u doba ropstva, ljudi moraju dijeliti čak i krevete – izjavio je Peter Schmidt, dužnosnik u prehrambenom sindikatu NGG

Slučaj tvornice u vlasništvu kompanije Tönnies najveći je u Evropi kada je u pitanju širenje zaraze u pogonima mesne industrije, no nipošto jedini, jer upravo je mesna industrija zbog niza razloga postala najveće rasadište koronavirusa u svim zemljama svijeta s masovnom industrijom mesa. Tako je, prema podacima koje je objavila organizacija Food and Environment Reporting Network (FERN), u SAD-u do 29. lipnja infekcija koronavirusom zabilježena u najmanje 357 postrojenja za pakiranje i preradu mesa, s najmanje 36.500 zaraženih radnika i 116 umrlih. Razmjeri zaraze u mesnoj industriji postali su tako pokazni primjer malignosti industrijske proizvodnje mesa u kapitalističkom sistemu, bilo da se radi o zdravstvenoj i ekološkoj ili o dimenziji koja se odnosi na masovnu eksploataciju radnika. Riječima Petera Schmidta, dužnosnika u njemačkom prehrambenom sindikatu NGG, cijeli sektor mesne industrije ‘katastrofalna je utrka prema dnu, pogonjena tržištem i potražnjom potrošača za što jeftinijim mesom’. ‘Radni uvjeti u ovim tvornicama najgori su mogući’, rekao je Schmidt britanskom ‘Guardianu’, ‘hladnoća, fizička blizina radnika, rad velikom brzinom. A smještaj kao u doba ropstva, ljudi moraju dijeliti čak i krevete, a radi se u smjenama od po 12 sati.’

Njemački ‘Der Spiegel’ objavio je nakon zatvaranja postrojenja u Rheda-Wiedenbrücku reportažu o Tönnies Holdingu, kompaniji na koju otpada čak 30 posto ukupnog tržišta svinjetine u Njemačkoj, gdje prosječni stanovnik godišnje pojede 60 kilograma mesa, najviše upravo svinjetine. Mesna industrija u Njemačkoj godišnje generira 42 milijarde eura prihoda, a svake se godine zakolje 55 milijuna svinja, više nego što sami Nijemci mogu pojesti, pa se višak izvozi na neprekidno rastuće tržište Kine.

Tönnies Holding jedna je od četiri najveće mesne industrije u Evropi, uz također njemački Westfleisch, te danski Danish Crown i nizozemski Vion Food, a najveća tvornica ove kompanije dnevno preradi čak 30 tisuća svinja. Kompanija ima 28 podružnica diljem svijeta, uključujući i one u Danskoj i Velikoj Britaniji, tovilišta u Rusiji i postrojenje u izgradnji u Kini, te 16.500 zaposlenih i lanjske prihode od sedam milijardi eura.

Vlasnik kompanije Clemens Tönnies, ‘Princ svinjskih odrezaka’, težak je prema Forbesu dvije milijarde eura, a svojevrsna revolucija u mesnoj industriji u Njemačkoj, a zatim i šire, dogodila se prije nekoliko desetljeća, kada su potomci ove mesarske obitelji osmislili novi model za distribuciju kojim se eliminira prodaja kod tradicionalnih mesara, a opskrba centralizira tako što se bitno jeftinije meso dostavlja već prerađeno i zapakirano u frižiderima jeftinih trgovačkih lanaca poput Lidla i Aldija.

U Clemensovoj tvornici danas se deset svinja obradi za manje od jedne minute, dok je njegovom ocu za taj posao trebao tjedan dana. Prema riječima Thomasa Bernharda iz NGG-a, u velikim suvremenim klaonicama cijeli proces obrade jedne životinje kompaniju košta tek pet ili šest eura. No dampinška cijena mesa koju je Tönnies postigao svojom poslovnom strategijom nije osovljena isključivo na smanjenju prodajnog lanca, već i na eksploataciji i substandardnim radnim uvjetima. Više od polovice radnika u toj kompaniji su Rumunji koji su onamo došli preko rumunjske kontraktorske kompanije za zapošljavanje. Uz proviziju, kompanija radnicima naplaćuje i putovanje u Njemačku, a njemačkim vlastima nije poznato plaća li im 9,35 eura na sat, koliko je zakonski minimum u toj zemlji, ili možda manje od toga. Druga kontraktorska kompanija stranim radnicima iznajmljuje stanove po cijenama višestruko većim od realnih tržišnih cijena, primjerice 350 eura po osobi u stanu u kojem živi više osoba, a koji bi se inače cijeli iznajmljivao za 500 eura. Radnici sto eura plaćaju i svakodnevni prijevoz autobusima do tvornice, a ‘Der Spiegel’ je razgovarao i s jednom poljskom radnicom koja je zbog trudnoće prestala raditi pa joj je naplaćena dvostruka stanarina jer je ‘više boravila u stanu’. Unatoč tome, Tönniesu je morala nastaviti plaćati najam radnih cipela od 22 eura, iako ih nije koristila.

Dok zapadnoevropska mesna industrija za radnike uglavnom uzima nadničare iz siromašnih istočnoevropskih zemalja, kompanije u Americi proizvodnju oslanjanju na imigrante

Prosječna plaća radnika u Tönniesu iznosi 1600 eura za 190 sati rada mjesečno, pri čemu smjena traje od tri sata ujutro do jedan popodne, s pauzama od po 30 minuta svakih tri sata. Radnici su na proizvodnim trakama udaljeni jedan od drugoga najviše 30 centimetara, što se uz nisku temperaturu u pogonima, obilje metalnih površina na kojima virus dulje preživljava i ventilaciju kojom cirkulira kontaminirani zrak smatra vodećim uzrokom širenja koronavirusa. Drugim riječima, radni i higijenski uvjeti u tvornicama mesa nespojivi su s imperativom ‘socijalnog distanciranja’ i učestalog pranja i dezinficiranja prostora u kojima se radi i živi.

Ove pretpostavke o povoljnim uvjetima za preživljavanje virusa potvrđene su znanstvenim istraživanjima, no kako navode sindikalisti, one su ujedno i izlike koje kompanije i političari koriste kako bi opravdali svoje nepoduzimanje mjera za sprječavanje širenja zaraze. Tako su u Tönniesovoj tvornici zaraženi radnici stavljeni u karantenu tek nekoliko dana nakon što se saznalo da je ta tvornica najveće žarište u Evropi i nakon što je već nekoliko radnika umrlo. Ranije postavljeni punktovi za mjerenje temperature tjednima uopće nisu korišteni, a prema izvještaju ‘Der Spiegela’, radnici koji zbog egzistencijalnih razloga nisu htjeli mjeriti temperaturu kako bi mogli nastaviti raditi mogli su to jednostavno izbjeći ulaskom u tvornicu na drugi ulaz.

Zbog svega ovoga savezne vlasti ipak su na koncu odlučile reagirati, ponajprije zahvaljujući zalaganju SPD-ovog ministra rada i socijalnih pitanja Hubertusa Heila, kojega je kancelarka Angela Merkel zadužila da izradi novi nacrt zakona kojim će se regulirati uvjeti zapošljavanja i rada u mesnoj industriji. Prema zasad dostupnim podacima nacrta, koji će biti predstavljen krajem srpnja, Heil će u njemu tražiti da se u potpunosti zabrani zapošljavanje radnika preko posrednika te da se donesu novi standardi za boravak radnika u iznajmljenim stanovima i dormitorijima. Pravila bi se u budućnosti trebala odnositi i na sezonske radnike, naročito zato što kompanije kao što je Tönnies strane radnike obično prijavljuju kao sezonske, iako rade tijekom cijele godine.

Dok zapadnoevropska mesna industrija za radnike uglavnom uzima nadničare iz siromašnih istočnoevropskih zemalja, kompanije u Americi proizvodnju oslanjanju na imigrante. Mesna industrija u SAD-a zapošljava nešto manje od pola milijuna radnika, od kojih polovica njih radi direktno s mesom, u klaonicama i tvornicama za preradu. Prema podacima Centra za ekonomska i politička istraživanja u Washingtonu, više od 44 posto tih radnika latinskoameričkog je porijekla, a 25,2 posto su Afroamerikanci. Njih ukupno 51,5 posto su imigranti, dok je udio imigranata u ukupnoj američkoj radnoj snazi 17 posto.

Smithfield Foods, deveta po veličini tvornica svinjetine u SAD-u smještena u Južnoj Dakoti, ima primjerice 3700 zaposlenika, većinom imigranata iz Mijanmara, Etiopije, Nepala, Konga i Salvadora. U pogonima se, kako piše BBC, govori 80 jezika, a plaća radnika iznosi između 12 i 14 dolara po satu. Kompanija je krajem travnja imala oko 650 koronavirusom zaraženih radnika i u tom je trenutku bila najveće žarište u Americi, no republikanska vlast u Južnoj Dakoti opetovano je odbijala prisiliti kompaniju da uvede karantenu za zaražene radnike. Smithfield Foods je pak odbijao apele sindikata da nabavi zaštitnu opremu i umjesto toga radnicima nudio ‘bonus’ od 500 dolara da rade unatoč proboju zaraze. Velika većina njih to je i prihvatila kako bi mogli preživjeti, kao i zbog toga što radnici imigranti koji daju otkaz ne mogu dobiti pomoć za nezaposlene.

Krajem travnja, kada je koronavirus već bio ušao u stotinjak tvornica mesa u otprilike polovici saveznih država i zarazio oko tri posto ukupne radne snage u mesnoj industriji, predsjednik Donald Trump donio je dekret kojim se zabranjuje zatvaranje pogona mesne industrije, a ona je proglašena ‘esencijalnom’ u situaciji pandemije. Neposredno prije toga, pod pritiskom lokalnih vlasti bili su se privremeno zatvorili pogoni najvećih tvornica kao što su JBS, Tyson Foods i Smithfield Foods, zbog čega su šefovi ovih kompanija počeli uzbunjivati javnost tvrdnjama da će doći do masovne nestašice mesa zbog ‘prekida opskrbnog lanca’. Trump je dekretom zabranio zatvaranje tvornica, ali pritom nije naredio uvođenje zaštitnih mjera pa je, kako je već spomenuto, krajem lipnja virus SARS-CoV-2 harao u najmanje 357 američkih tvornica za preradu mesa.

Sredinom lipnja privremeno je bila zatvorena i tvornica Cleckheaton u Engleskoj, inače u vlasništvu supermarketa Asda, kada je ustanovljeno da je 165 radnika pozitivno na koronavirus. Tvornice su zatvarane i u Kanadi, Australiji i Francuskoj, a u Brazilu, najvećem svjetskom izvozniku govedine i piletine i drugoj zemlji svijeta po broju zaraženih, početkom lipnja samo u državi Rio Grande do Sul bilo je zaraženo 2400 od ukupno 50.000 radnika u tamošnjoj mesnoj industriji. Klaonice i postrojenja za preradu mesa, drugim riječima, uz staračke domove i zatvore, postali su najveća institucionalna žarišta epidemije Covida-19, mjesta skrivena od očiju javnosti u kojima se i ljudi i životinje najčešće drže u nehumanim uvjetima.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/3