Tri toponima na području bivše Jugoslavije nose isti naziv, Javornik. To su bosanska planina kraj Tuzle, jedna planina u Sloveniji i jedno banijsko selo kraj hrvatskoga Dvora. No, za razliku od svojih visokih imenjakinja, banijski je Javornik položen tik uz rijeku – i to ne uz bilo kakvu, nego uz čuvenu ljepoticu Unu, čijoj su se čistoj vodi smaragdnozelene boje divili još stari Rimljani, koji je radi tih odlika i prozvaše Prvom.

Javornik je najviše žitelja imao tik pred Drugi svjetski rat, kada je uz obalu Une obitavalo četiristotinjak duša. Danas, tridesetak vremešnih stanovnika ne pamti ni pirove ni rođenja; većinu kuća poodavno progutaše korov i drača, a od ljudskih obreda zaredale su tek sahrane. Svejedno, za rijetke preostale Javorničane njihovo je selo najljepše na svijetu, pa takvo mišljenje dijele i supružnici Davidović, 74- godišnji Rade i 67-godišnja Mara. Popiti jutarnju kavu na njihovoj terasi s pogledom na svega stotinjak metara udaljenu Unu nešto je što te zanavijek veže uz ovaj kraj. Zanimljivo, ta njihova povezanost s Javornikom nije stvar porijekla i normalne naklonosti prema svom zavičaju.

- Nismo mi ovdje rođeni, živjeli smo prije u stanu u Bosanskom Novom. No potkraj 1980-ih naš nam je prijatelj Pero Kovačević toliko nahvalio ovo selo uz Unu, da nas je bilo jednostavno nagovoriti da upravo ovdje sagradimo kuću. Pala je takva odluka čim smo došli u izvidnicu, kad nam je dah zastao od ljepote. Općina Dvor darovala nam je teren, pod uvjetom da za dvanaest mjeseci bar temelji kuće budu dovršeni, pa smo supruga i ja odmah podigli kredite i bacili se na posao. I, eto, za par godina uselismo u svoj novi dom – uvodi nas Rade u svoju ljubavnu priču s banijskim selom i prelijepom Unom.

Naš je sugovornik izučeni kovinotokar, pa je po dolasku u novo obitavalište brzo pronašao novo radno mjesto u dvorskom pogonu Željezare Sisak. U selu i na poslu prihvaćen je odmah kao dobar, vrijedan i pošten čovjek. Da nije bilo nesretno rata, ta bi idilična svakodnevnica potrajala tko zna do kada, no... Poput ostalih svojih sumještana, Rade i Mara natjerani su 1995. s grmljavinom topova HV-a u bijeg, ali za razliku od većine drugih komšija njima nije trebalo daleko ići: mostom su prešli Unu, pa ostali u Bosanskom Novom motriti kako će se sukob zaraćenih strana odvijati. Budući da je Rade nedugo nakon bijega iz Javornika ozlijedio kralješnicu, neko se vrijeme oporavljao u prijedorskoj bolnici, snatreći svakodnevno o povratku na svoje. No spletom niza drugih okolnosti, izbjeglištvo Davidovićevih u novom/starom prebivalištu protegnulo se na dugih devet godina, provedenih u jednom napuštenom stanu Bosanskog Novog.

- Živjeli smo vrlo teško. Po pijacama smo prodavali jeftinu bižuteriju i druge sitnice, jedva preživljavajući. Kasnije je supruga zakupila štand za voće i povrće na gradskoj tržnici, a naša kći Snježana otvorila je mali dućan s tekstilnom robom, pa je bilo nešto lakše. Kći se za par godina udala za svog Ivicu, kojeg prihvatismo kao vlastito dijete jer ljude nikada nismo dijelili po nacionalnosti. Važno nam je bilo jedino da je netko dobar čovjek, a naš zet je to bio i ostao. Danas oboje žive u Njemačkoj – nastavlja naš sugovornik sa svojim prisjećanjem na prošlost.

Kuću u Javorniku posjetili su nakon rata, na vlastite se oči uvjerivši koliko je oštećena; podnijeli su brzo zahtjev za obnovom, no useljenje u djelomično obnovljen objekt morali su čekati sve do 2004., kad ponovno dolaze na svoje. Ipak, u potpunu obnovu doma valjalo je uložiti još puno vlastitog novca, kao i u njegovo opremanje. Nasreću, ono najnužnije za novi početak dobili su kroz donacije: krevete, frižider, stol i stolce.

- I supruga i ja odgojeni smo u duhu da svakome u nevolji treba pomoći, pa su se valjda i drugi prema nama tako odnosili. U Javorniku nemamo rodbine, ali su nam mještani pomagali od prvoga dana: jedan nam je susjed dovezao puno prikolicu kukuruza za svinje, a i svi ostali su nas podržavali kolikogod su mogli, kao da smo tu s njima od rođenja - kaže Rade.

Davidovići danas žive od dviju mirovina, čiji zbroj ne premašuje 450 eura mjesečno. Novac pomno raspoređuju da nekako skrpaju kraj s krajem, pa nikome ništa ne duguju. Veliko im je olakšanje što imaju vrt u kojem uzgajaju povrće za zimnicu, a štednju svakog centa na svakom koraku ne smatraju preteškim bremenom jer nisu, kako Mara kaže, zahtjevni: i s ono malo što imaju zadovoljni su, a najvažnije im je da nisu gladni. Kad se ukaže prilika, Rade rado ženu povede do svog rodnoga kraja, brdovitih Prusaca kraj Prijedora. Obiđu ondje, s onu stranu Une, staze njegova djetinjstva, a ponekad popričaju s ono malo ljudi koji ga se još sjećaju i još žive među svim tim praznim kućama. I s one strane Une sve je manje ljudi.

- To je moje djetinjstvo bilo baš pravo, poput onih iz Ćopićevih priča. Kažu da je tada bila oskudica, ali je mi djeca nismo osjećali: namažu nam masti na kruh, pa svi na čuvanje krava i poslije u igru... Kad danas prošećem tim našim šumarcima, učini mi se da će svakog treba pred mene banuti poljar Lijan ili ona Baba Roga s kojom su nas stariji plašili. No s polaskom u srednju školu, gdje ću završiti za kovinotokara, i Prijedor i moji Prusci ostadoše tek slike u starom spomenaru – s vidnom nam nostalgijom govori Rade.

U javorničkoj kući Davidovićevih supruga je "ministrica za financije", ali i za mnoge druge resore svakodnevnog obiteljskog života.

- Punih 15 godina nakon povratka iz Bosanskog Novog, naša Snježana i ja odlazile bismo sezonski raditi na obalu kao sobarice: bile smo tako u Puli, na Velom Lošinju, čak i na Brijunima. Suprug je radi bolesne kičme ostajao u Javorniku, brinući o kući i domaćinstvu, a mi bismo od zarađenog ljeti uspjeli lakše prebroditi ostatak godine. Te su me godine sezonske radnice naučile štednji i pravilnom raspolaganju novcem, pa mi ni danas nijedan trošak i nijedna obaveza ne promaknu – tumači Mara kako se i zašto navikla na nemale odgovornosti svoje obiteljske funkcije.

Svejedno, popivši s Davidovićima kavu na terasi njihove kuće u Javorniku, shvatismo i mi da sam pogled na čarobnu Unu i najcrnjem napitku dodaje onu posebnu notu idilične ljepote, nekakav nadvremenski okus mira i spokoja miljama udaljenih od svih ljudskih nesreća, ratova i sukoba.