Pored uske asfaltirane ceste što prolazi Podgorjem Krnjačkim, selom kraj Krnjaka u koje novinarska noga zasigurno desetljećima nije stupila, zatičemo vitalnog i preplanulog 69-godišnjeg Miloša Padežanina dok vilama spretno i okretno na hrpu skuplja pokošenu travu, već sasušenu u sijeno.

- Novinar ste, kažete? E ta sorta rijetko zalazi ovamo! Pitajte što vas zanima, ali ja posao prekidati neću: udarila je vrućina i sijeno se brzo suši, no nebo je ovih dana prevrtljivo, pa kiša svakog časa može udariti. Ako ga ne razgrnem navrijeme, ode sve k vragu – izgovara Miloš u jednom dahu, ne svrćući pogleda prema nama.

Doznajemo da živi nedaleko, sa suprugom i sinom, da se bavi poljoprivredom otkako zna za sebe i da osim njegove obitelji danas u selu živi još svega pet-šest osoba, uglavnom vremešnijih povratnika. Brojne napuštene i zapuštene kuće svjedoče da tome nije oduvijek bilo tako.

Rat je sve promijenio, vrativši stoljeće unazad naše živote. Da ima djece, još bi i bilo neke nade. Gdje nema dječje cike i nestašluka, sve zamire

- Ako ste došli s namjerom da istinski upoznate ovo selo, moram vam kazati da ste zakasnili trideset i kusur godina. Tada je ovdje bilo barem 150 stanovnika i sve su okolne njive bile obrađene, nije se vidjelo ni drače ni korova. Rat je sve promijenio, vrativši stoljeće unazad naše njive i naše živote. Da ima djece, još bi bilo neke nade. Sad je ovdje tek starac do starca, sve jedan bolesniji i nemoćniji od drugoga. Gdje nema dječje cike i nestašluka, sve zamire; polako i natenane da jedva primijetiš, ali neumitno, baš kao i ovo Podgorje Krnjačko koje naočigled nestaje – rezigniranim će riječima Miloš opisati seosku svakodnevnicu, pa u nekom prkosu još jače zamahnuti vilama, da bar sijeno u visokom luku poleti na sve strane.

Prije rata je bio zaposlen u Vrpci, tekstilnoj tvornici koja je 1974. pripojena čuvenom karlovačkom proizvođaču sanitetskog materijala, Tvornici Ivo Lola Ribar. Odradio je ondje 15 godina, sakupivši dovoljno staža za penziju. Doduše, kad se nakon turbulencija 1990-ih vratio u zavičaj, neko je vrijeme primao socijalnu pomoć, nestrpljivo iščekujući da ostvari zasluženu mirovinu.

- Nije ta socijala zapravo bila tako loša. Plaćali su mi povrh nje i neke račune, ali sam teško u svojoj glavi prihvaćao da sam socijalni slučaj. Tako sam počeo ganjati penziju čim sam navršio šezdeset i petu: i evo, izganjah je, nije baš visoka, ni punih dvjesto eura, ali sam je bar pošteno zaradio – objašnjava nam naš sugovornik.

Miloševa supruga Zlatka još prima socijalnu pomoć, ali također jedva čeka dob da može ostvariti pravo na, u njenom slučaju, poljoprivrednu mirovinu, pa da za mužem i ona ode u penzionere. O Oluji i nesretnim događajima koji su uslijedili nakon te oslobodilačke akcije HV-a oboje nerado pričaju.

- Bolje bi bilo da mi se taj dan i događaji iza njega izbrišu iz sjećanja. Muka i strah od neizvjesnosti još mi trepere negdje u glavi i grudima. Krenuli smo u bježaniju navrat-nanos, u društvu i na traktoru komšije Gojka, znajući tek da treba što prije odmaknuti što dalje od paljbe i grmljavine topova. S nama su bila naša djeca, sedmogodišnji Marko i petnaestogodišnja Vesna. O peripetijama po putu bolje da ne pričam. Nakon niza njih završismo prvo kod mog strica u Zemunu, a odatle nas vagonima otpremiše prema Kosovu, do prihvatnog centra u Leposaviću. Pobjegli smo odonud u Kragujevac, no ni tamo ne nađosmo mira, pa smo se nakon tri godine potucanja vratili na ovo ognjište, tu u svoje Podgorje – zgusnuo je Miloš teškoće koje su im zauvijek izmijenile živote.

Trebalo im je dosta truda da opljačkanu i devastiranu kuću privedu do stanja prikladnog za kakav-takav život. Usporedno s obnovom imanja, nabavili su jedno prase i nekoliko ovaca, pa su doskora mogli poslovati sa slunjskim, rakovičkim i bosiljevačkim restoranima u kojima se janjetina još naveliko pekla. Osim toga, koke su im uredno nesle jaja, a povelika bi bašta svake godine bogato urodila povrćem. Starija Vesna sa svojom obitelji i danas živi nedaleko njih, a Marko je kao samac odlučio ostati u roditeljskoj kući. No skromne mirovine mame i tate nisu dostatne za život, pa svo troje još uvijek svakodnevno rade u polju. Tu je desetak ovaca te jedno svinjče koje dohranjuju za kolinje pa o njima valja brinuti. Kiselog kupusa, krumpira i graha u podrumu se dade naći u svako doba, a i na tavanu zaostane pokoja kobasica ili drugo suho meso za 'mezetluk' ili varivo.

- Kad sve ovako natenane pričam, čini se kao da nikakvih briga nemam. Uostalom, zdravi smo, hvala Bogu, pa još možemo raditi i ne bih se uopće trebao žaliti. Ipak, ima nešto što me mori i proganja, čineći me iz godine u godinu sve nezadovoljnijim. Rekao sam vam već da je ovo nekad bilo puno selo, koje je danas palo na svega par stanovnika, ali netko će možda pomisliti da sam lud kad kažem da mi, pored normalnih druženja i ljudovanja, nedostaju čak i svađe s komšijama. Nisu to nikad bile neke ljute kavge i strašni sukobi, ali mi se nakon tolikih nevolja i upoznavanja teških sudbina i te komšijske svađe čine lijepim dijelovima časnog i čistog života, kad smo svi bili ljudi. Ni Srbi ni Hrvati, samo ljudi. Kako je i zašto sve to nestalo, pojma nemam – završio je naš susret Miloš Padežanin.