‘Neoliberalizam je rođen u Čileu i umrijet će u Čileu’, ‘Ne radi se o 30 pezosa nego o 30 godina’, neke su od parola koje su se mogle pročitati na najvećim masovnim prosvjedima koji su se u toj zemlji dogodili od kraja vojne diktature Augusta Pinocheta 1990. godine. Njima su prosvjednici, ako je i bilo dvojbi, pokazali da je neoliberalni ekonomski poredak već debelo zagazio u fazu pucanja po šavovima, jer protiv njega su posljednjih tjedana milijuni ljudi protestirali još i u Ekvadoru, Haitiju, Francuskoj, Libanonu i Iraku. I protesti protiv klimatskih promjena u Americi, Velikoj Britaniji i drugim zemljama mogu se smatrati takvima, jer i oni se protive nemilosrdnoj eksploataciji prirodnih resursa u svrhu stjecanja profita bogate manjine, načela koje je usađeno u same temelje te ekonomske filozofije.

Čile je u drugoj polovici 20. stoljeća bio poprište brutalnog neoliberalnog eksperimenta u režiji cia-e, koja je podržala svrgavanje socijalističke Allendeove vlade, a nakon toga i američkih neoliberalnih ekonomista na čelu s Miltonom Friedmanom

Slično kao i u Francuskoj prije godinu dana, gdje je ljude revoltiralo povećanje cijene goriva, u Čileu je okidač za proteste bila naoko banalna sitnica, najava poskupljenja karte za podzemnu željeznicu. No upravo činjenica da se radi o sitnici pokazuje da je cijena metroa samo vrh ledenog brijega ispod kojeg se krije cijeli arhipelag nemogućnosti održavanja minimalnog standarda urbanog života u postojećim ekonomskim uvjetima.

Kako na portalu Brasil Wire piše brazilski ekonomist Marcio Pochmann, u cijeloj Latinskoj Americi odgovor na ekonomsku krizu koja je nastupila 2008. godine bilo je konsolidiranje neoliberalne ekonomske politike i daljnje podčinjavanje tamošnjih ekonomija onoj SAD-a. Masovna urbanizacija koja se u tim zemljama dogodila u prethodnim desetljećima dovela je do omasovljenja siromaštva uzrokovanog prekarnim radom i visokom nezaposlenošću, pa danas dvije petine stanovništva Latinske Amerike zarađuje manje od minimalne plaće, naročito mladi i žene. U uvjetima politike štednje koja je desetkovala javne usluge i mogućnosti zapošljavanja, za mase ljudi taj je život postao neodrživ. Upravo to dogodilo se i u Čileu, zemlji koja je u drugoj polovici 20. stoljeća bila poprište brutalnog neoliberalnog eksperimenta u režiji CIA-e, koja je podržala svrgavanje socijalističke vlade Salvadora Allendea, a nakon toga i američkih neoliberalnih ekonomista na čelu s Miltonom Friedmanom, koji su putem Pinocheta transformirali tamošnju ekonomiju.

Na američkom portalu Fair, koji se bavi analizom pristranosti u tamošnjim medijima, Lucas Koerner piše da je ono što se dogodilo u Čileu svojevrsna ‘erupcija radikalizirane sirotinje u tijelo tehnokratske politike buržoaskog društva, sirotinje koja je organski nasilna prema lokalnim elitama i njihovim zapadnih sponzorima’. A kako se moglo vidjeti iz reakcije represivnog aparata vlade predsjednika Sebastiána Piñere, došlo je i do erupcije Pinochetovog režima u tijelo naroda, režima koji je i nakon 1990. nastavio živjeti u uvjetima ‘demokracije niskog intenziteta’ uspostavljene u svrhu održavanja neoliberalnog poretka.

Zbog toga je i bilo moguće da vlada već drugog dana protesta – koji su počeli bojkotom plaćanja metroa i protestom srednjoškolskih učenika, a zatim i generalnim štrajkom – proglasi izvanredno stanje, uvede policijski sat i na ulice izvede vojsku. U samo pet dana ono što je počelo kao mirni prosvjed eskaliralo je u punokrvnu državnu represiju protiv civilnog stanovništva, s tenkovima na ulicama i Piñerom koji je iz sjedišta vojske u Santiagu objavio ‘rat moćnom neprijatelju koji je voljan koristiti nasilje bez ikakvih ograničenja’ i ‘počiniteljima koji pokazuju stupanj organiziranosti i logistike tipičan za kriminalnu organizaciju’. No ni deset tisuća vojnika na ulicama Santiaga ni obećanja o suspenziji povećanja cijene metroa, garantiranoj minimalnoj plaći i povećanju penzije, pa čak i smjeni čitavog kabineta, više nisu mogli zaustaviti prosvjednike. Tisuće ljudi ostalo je na ulicama unatoč policijskom satu, podizali su barikade i lupali loncima, kao što su to činili 1980-ih protiv Pinocheta, mnogi od njih spremni i poginuti ili biti izloženi brutalnom nasilju kakvog se neki sjećaju još iz tog doba.

Do petog dana prosvjeda čileanski Nacionalni institut za ljudska prava (INDH) zabilježio je 180 slučajeva pucanja na civile iz vatrenog oružja, zbog čega je 20 ljudi poginulo. Uhapšeno je gotovo tri tisuće ljudi, a INDH je pokrenuo 26 tužbi u ime 129 osoba koje su ubijene ili su pretrpjele policijsko nasilje. Među žrtvama fizičkog i seksualnog zlostavljanja naročito je velik broj žena i tinejdžera, koji su podvrgnuti višesatnom držanju u policijskim vozilima bez zraka, skidanju do gola u policijskim stanicama, prijetnji silovanjem i batinanju teleskopskim palicama.

Vlada čileanskog predsjednika Piñere tijesno je povezana s Pinochetovim režimom. Sam Piñera na američkom je sveučilištu Harvard obrazovan ekonomist, a prema magazinu ‘Forbes’, težak je skoro tri milijarde dolara, što ga čini jednim od najbogatijih Čileanaca

Nakon Francuske, Haitija i Ekvadora, čije su vlade također na proteste reagirale sistemskim nasiljem, i situacija u Čileu potvrđuje da su te vlade sad već bez ikakve zadrške spremne na socijalno nezadovoljstvo građana reagirati jačanjem represije, poprimajući tako sve više obilježja policijske države u cilju održavanja na životu postojećeg ekonomskog sistema. Čile je u toj konstelaciji od presudne važnosti jer on kao svojevrsni pionir neoliberalne transformacije ekonomije i društva ne predstavlja samo ključnog saveznika Zapada u pohodu na socijalnu državu, već i simbolički bremenit slučaj nužan za opstanak ideološkog narativa o zemlji koja ja uspješan primjer te transformacije. Koliki je ulog na kocki može se razlučiti i iz medijskih prikaza latinskoameričkih minirevolucija u zapadnim medijima, čijom se analizom pozabavio spomenuti američki portal Fair.

Uspoređujući izvještavanje o krizi u Venezueli, gdje je socijalistička vlada predsjednika Nicolasa Madura već pune dvije godine pod opsadom korporativnim novcem pogonjene desničarske opozicije, Fair je utvrdio da postoje vulgarno evidentni dvostruki standardi u opisivanju tih događaja. Tako se, tvrde autori, u vodećim zapadnim medijima Madura naziva ‘autoritarnim diktatorom bez demokratskog pokrića’, unatoč izbornoj pobjedi koju u pitanje nije dovela ni UN-ova promatračka misija. S druge strane, opozicijskog vođu Juana Guaidóa smatra se ‘privremenim predsjednikom’, iako mu ‘legitimitet’ proizlazi iz činjenice da se na ulici samoproglasio predsjednikom zemlje. Opozicijsko djelovanje u Venezueli kontinuirano se opisuje kao ‘pokušaj ponovne uspostave demokracije’ i ‘ustanak protiv autoritarne vlade’, a sve smrti prilikom nemira pripisuju se Madurovoj vladi. Za razliku od toga, protesti u Ekvadoru i Čileu proglašavaju se ‘neredima’, ‘nasilnim nemirima’ i ‘kaosom’, a tamošnje predsjednike Lenina Morena i Sebastiána Piñeru ne poziva se na ‘poštivanje demokratskih standarda’ unatoč tome što su i jedan i drugi suspendirali civilnu vlast, a na nenaoružane radnike, pripadnike sjedilačkih naroda, žene i djecu poslali vojsku s vatrenim oružjem. Također za razliku od Venezuele, gdje se praktički cijela Evropska unija postrojila iza američkog uvođenja ekonomskih sankcija koje su nedostatkom lijekova već uzele pozamašan danak među stanovništvom, Evropski je parlament prošlog tjedna odbio prijedlog parlamentarne ljevice da se u tom tijelu raspravlja o represiji koja se provodi nad građanima Katalonije i Ekvadora.

Malo se danas u vodećim medijima spominje i činjenica da je vlada čileanskog predsjednika Piñere tijesnim vezama povezana s Pinochetovim režimom. Sam Piñera na američkom je sveučilištu Harvard obrazovan ekonomist, a prema magazinu ‘Forbes’, težak je skoro tri milijarde dolara, što ga čini jednim od najbogatijih Čileanaca. Ovo mu je drugi predsjednički mandat, nakon prvoga koji je osvojio 2010. godine i koji je također bio obilježen masovnim protestima zbog privatizacijskih reformi u obrazovanju.

Kada je čuveni španjolski sudac Baltasar Garzón 1998. započeo pravosudni progon Pinocheta, Piñera se tome javno protivio, a u sadašnjem kabinetu među prominentnijim pristašama preminulog diktatora ističe se ministar unutarnjih poslova Andrés Chadwick, kojega je Pinochetov režim bio imenovao predsjednikom studentske federacije Katoličkog sveučilišta. Kako je britanski ‘Guardian’ objavio početkom 2018., Chadwick i sadašnji ministar pravosuđa Hernán Larrain povezani su i s nekadašnjom tajnom enklavom u južnom Čileu pod imenom Colonia Dignidad, koju je nakon Drugog svjetskog rata osnovao nacistički bjegunac Paul Schäfer. On je kasnije osuđen zbog seksualnog zlostavljanja djece, a farma je u vrijeme Pinocheta služila i za otmice i torturu koju je nad protivnicima režima provodila zloglasna Pinochetova tajna policija DINA.

U Piñerinom kabinetu sjedi i značajan broj tvrdih konzervativaca s agendom ukidanja liberalizacije zakona o pobačaju, koju je provela Piñerina prethodnica Michelle Bachelet, dok je sadašnji ministar vanjskih poslova Alfredo Moreno Charme bio jedan od dužnosnika banke Banco de Chile sredinom 1980-ih, u vrijeme Pinochetovog provođenja neoliberalnih reformi. Kada je drugog dana protesta predsjednik Piñera proglasio izvanredno stanje, na mjesto nacionalnog šefa sigurnosti imenovao je pak vojnog oficira Javiera Iturriagu, izdanka obitelji također povezane s kršenjima ljudskih prava u vrijeme vojne diktature. Iturriagin otac Dante optužen je za dovođenje zarobljenika na ‘farmu strave’ Colonia Dignidad, a ujak Pablo da je kao pripadnik DINA-e odgovoran za prisilne nestanke političkih zatvorenika i teror provođen na područjima nastanjenima indijanskim narodom Mapuche.

U pitanju je najbrojniji sjedilački narod u Čileu, koji se od kraja diktature bori za autonomiju i očuvanje okoliša, a protiv privatizacije zemlje u interesu drvne i poljoprivredne industrije. Od početka 1990-ih Mapuche na svojim područjima vode svojevrsni gerilski rat niskog intenziteta, a jedan od najvidljivijih simbola koji se mogao vidjeti na protestima u Santiagu upravo je zastava tog naroda.