>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Hrvatska medijska perverzija

Malo je u nas istaknutih intelektualaca koji se tako disciplinirano svrstavaju na stranu moćnijih od sebe, birajući samo one bitke u kojima unaprijed slute pobjednike. Zato je Ivan Zvonimir Čičak danas pravi čovjek na pravom mjestu: zato ga je skoro jednoglasna saborska potpora dovela do medijskog Odbora, zato su za njegov izbor ruke digli i vlast i opozicija

Stigma i paradigma

Da bismo razumjeli nešto tako opsceno, poremećeno i bizarno kao što je izbor Ivana Zvonimira Čička na mjesto vanjskog člana saborskog Odbora za medije neophodna nam je pomoć čitave filozofske tradicije: trebamo oslonac čvrstih ideja, asistenciju jasnih pojmova. Evo, recimo: parezija. Provjeren je to i ozbiljan koncept, koji još od antičkih vremena označava neustrašivo javno govorenje istine, najčešće uz dlaku moćnima. ‘Ako govornik u političkoj debati riskira da izgubi popularnost zato što su njegovi stavovi suprotni stavovima većine’, objašnjavao je najglasniji suvremeni zagovornik parezije Michel Foucault, ‘ako njegovi stavovi mogu stvoriti politički skandal, tada on koristi pareziju. Parezija, dakle, zahtijeva hrabrost da se kaže istina usprkos opasnosti’. Sada je, vjerujemo, jasnije: potpuno je nemoguće, bez pomoći parezije, shvatiti sve ono što Ivan Zvonimir nije.

Kada je, primjerice, prije devet godina u Jutarnjem listu oklevetao pritvorenog dubrovačkog kapetana Krstu Laptala, Čičku je pošlo za rukom da samo jednom kolumnom kompletnu povijest časnog filozofskog pojma okrene doslovce naglavce: nije samo lagao, niti je to činio javno, niti je pritom bio lišen lične opasnosti, nego je – da konceptualni zaokret bude potpun – opasnom javnom linču izložio čovjeka koji mu, zatvoren, ni jednom riječju nije mogao odgovoriti. Naknadno će Općinski građanski sud u Zagrebu aktualnom predsjedniku HHO-a zbog te klevete, doduše, odrezati solidnu novčanu kaznu, ali poanta nije u tome da ga je konačno stigla zaslužena stigma: poanta je u tome da je slučaj Laptalo Čičkova paradigma. Malo je u nas, zaista, istaknutih intelektualaca koji se tako disciplinirano lažima svrstavaju na stranu moćnijih od sebe, birajući samo one bitke u kojima unaprijed slute pobjednike. Kao kada je javno podržavao ratne zločince Branimira Glavaša i Mirka Norca, ljude koji su se iživljavali na nenaoružanim civilima; kao kada je, u promijenjenim okolnostima, prije sedam godina objašnjavao da su ‘Hrvati ljubomorni na Ivicu Todorića’; kao kada danas strastveno brani gospodara hrvatskog nogometa Zdravka Mamića od navijačkih prosvjeda; kao kada se prononsiranim antikomunizmom prešutno sljubljuje s glasnom većinom, lijepih četvrt stoljeća otkako komunističkom poretku ne vidimo ni traga… Zato je on, uostalom, danas pravi čovjek na pravom mjestu: zato ga je skoro pa jednoglasna saborska potpora dovela do medijskog Odbora, zato su za njegov izbor ruke digli i vladajući i opozicija. Ivan Zvonimir Čičak, hodajuća negacija parezije, oličenje je hrvatske medijske perverzije.

Nick Cave i aparthejd

Još jedna lekcija o prednostima i nedostacima svrstavanja uz aktualnu političku moć stiže nam sa svjetske muzičke scene: mračni mesija rocka Nick Cave i njegova moćna prateća mašinerija za mrvljenje disonantnih tonova okupljena pod imenom The Bad Seeds odlučili su da će, usprkos prosvjedima brojnih kolega, održati dva koncerta u Tel Avivu. Na bojkot su ih – zbog izraelske okupacije palestinskih teritorija i tamošnje politike aparthejda – pozvali muzičari predvođeni Rogerom Watersom iz nekadašnjih Pink Floyda, Brianom Enom, Thurstonom Mooreom iz Sonic Youtha, Tundeom Adebimpeom iz TV on the Radio… ‘Ako odlazite ondje, morate proživljavati javno sramoćenje koje vam priređuju Roger Waters i njegovi partneri’, izjadao se Cave novinarima. ‘A meni je iznenada postalo vrlo važno zauzeti stav protiv tih ljudi, koji pokušavaju ugnjetavati muzičare, cenzurirati muzičare, utišati muzičare.’ Umjetnička sloboda bila je, sjećamo se, podjednako važna i Thomu Yorkeu kada je, prije četiri mjeseca, s Radioheadom zasvirao u Tel Avivu. ‘Ne razumijem zašto bi običan rock koncert bilo kome trebao predstavljati problem’, čudio se tada. U ‘Neprijateljskoj propagandi’ smo prema dosezima umjetničke autonomije velikih zvijezda preventivno sumnjičavi, pa stoga radije potpisujemo odgovor koji je Caveu uputio režiser Ken Loach: ‘Nick Cave ima izbor: stati uz potlačene Palestince ili uz izraelsku državu koja im odriče ljudska prava. Izabrao je stati uz tlačitelje. Oni koji podržavaju naš bojkot nisu ušutkani. Oni jednostavno odbijaju da ih Izrael koristi za promociju svoje politike aparthejda.’

Spašavanje svijeta

Ne zna se tko ju je kupio, ne zna se tko ju je slikao, nije sasvim sigurno ni kada je točno nastala: izvjesno je samo da ‘Spasitelj svijeta’ – portret Krista s početka 16. vijeka, pripisan Leonardu da Vinciju – od prošlog tjedna vodi na listi najskupljih slika svih vremena. Njen dosadašnji vlasnik, ruski oligarh Dimitrij Ribolovljev, na raskošnoj aukciji u organizaciji Chriestie’sa utržio je nešto više od 450 milijuna dolara: čak za trećinu više od prethodnog rekorda koji je držalo platno ‘Razmjena’ (1955.) Willema de Kooninga, skoro 200 milijuna više od ‘Kartaša’ (1892/93.) Paula Cézannea, skoro 250 milijuna više od ‘Kada ćeš se udati?’ (1892.) Paula Gauguina… Ono što je posebno zanimljivo, činjenica je da je među deset najskupljih slika s te liste njih čak devet prodano samo u posljednje tri godine: tržište umjetnina spektakularno ekspandira, a ponešto o razlozima njegovog naglog okrupnjavanja otkriva esej londonskog kritičara J. J. Charleswortha ‘Likvidna vrijednost’, objavljen u najnovijem broju mondenog ‘Art Reviewa’. Skok cijena, objašnjava Charlesworth, krajnja je posljedica ekonomskih politika razvijenijih država koje su tzv. kvantitativnim olakšanjem – upucavanjem novoga novca u svjetski financijski sistem – kroz posljednjih deset godina pokušavale odgovoriti na globalnu krizu. Ili, u kratkim crtama: novim su novcem otkupljivani javni dugovi država od superbogatih privatnih investitora, a ovi su zatim zaradu preusmjerili u sve skuplja luksuziranja. Ili, još kraće: ideja da se obilnom financijskom injekcijom pokrene globalna ‘realna ekonomija’ ponovno je završila gomilanjem profita onih najbogatijih. Ili, najkraće: ekonomski pokušaj spašavanja svijeta okončava tako da nepoznati multimilijarder bez problema izbroji 450 milijuna dolara za ‘Spasitelja svijeta’. Ključno je to što njegova investicija pritom neće otvoriti nova radna mjesta, pokrenuti proizvodnju, inspirirati poslovne inovacije: novac se, deset godina nakon velikog ekonomskog loma, i dalje ponajviše vrti oko špekulacije. A da stvar bude gora, pumpanje špekulantskog balona na tržištu umjetnina nije samo dokaz da se nakon ekonomske krize nastavlja ubrzano raslojavanje tanašnog sloja najbogatijih i ostatka čovječanstva, nego slično raslojavanje cijepa i samo umjetničko tržište. ‘Kao što su analitičari primijetili posljednjih godina’, tumači Charlesworth, ‘jedan od glavnih trendova među komercijalnim galerijama je polarizacija galerijskog sistema, u kojoj najvećim galerijama ide dobro, dok one srednje veličine i one koje tek nastaju posluju sve lošije. A na aukcijama rast cijena umjetnina podrazumijeva koncentraciju vrijednosti u najskupljim djelima…’

Učenje od Atene

Izvještaj velike revizijske kuće PwC o poslovanju jedne od najvažnijih svjetskih izložbi suvremene umjetnosti, kaselske Documente, okončao je najbizarniju kulturnu priču godine u skladu s očekivanjima: manifestacija je proizvela dugove od skoro pet i pol milijuna eura, ustanovili su revizori, isključivo zbog odluke kuratorske zvijezde Adama Szymczyka da u svome 14. izdanju, paralelno s kaselskim, postav organizira i u Ateni. O tome smo u ‘Neprijateljskoj propagandi’ već pisali, ali sada – nakon službenog financijskog epiloga – vrijedi ponoviti: Documentina kulturna karavana u Grčku se uputila nepozvana, vođena isključivo vlastitom idejom o tome kako bi trebala izgledati solidarnost s narodom izmučenim recesijom, dugovima i mjerama brutalne štednje. Ondje se, međutim, njihova ideja malo kome svidjela: kratkotrajni izložbeni spektakl nije mogao riješiti nijedan ozbiljni infrastrukturni problem kulturnog života grada, organizatori su isključili lokalnu zajednicu iz projekta, pa je reakcije vjerojatnije najpreciznije sažeo tadašnji ministar financija Janis Varufakis, cinično prozvavši kompletno gostovanje ‘kriznim turizmom’. Baš zato treba cijeniti ovakav kraj Szymczykova kulturkolonijalnog eksperimenta: među svim umjetničkim izlošcima Documente u Ateni i Kasselu najuspješnija je, čini se, bila sama Documenta. Jer izložba je, evo, završila kao neobično precizna neplanirana replika ‘grčkog slučaja’, prikazavši nam nešto poput nenamjerne reprize krize: prvo smo vidjeli samouvjerene zapadne investitore kako putuju u Atenu sasvim nezainteresirani za tamošnje okolnosti, zatim je njihova avantura stvorila enormne dugove, a naposljetku će te dugove – naravno – otplaćivati porezni obveznici… Da bi poetska pravda bila do kraja zadovoljena, a uvrnuta ironija potpuna, Szymczyk je ovogodišnju Documentu odlučio nazvati: ‘Učeći od Atene’.

1/1