>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Peter Handke i anonimna prijava

Ovih dana, dok kolumnisti, komentatori i priučeni kritičari plasiraju nepregledne tekstove o Peteru Handkeu i ‘Pravdi za Srbiju’, vrijedi se prisjetiti osobe koja je još 1996. godine anonimnim pismom obavijestila Švedsku akademiju da njen bliski suradnik zlostavlja žene, naivno vjerujući da se obraća jednom ozbiljnom, uglednom i odgovornom tijelu

Nobel

Zvuči neobično, ali čitav onaj prošlotjedni skandal oko dodjele Nobelove nagrade za književnost započela su dva kratka teksta napisana još 1996. godine. Jednoga je objavio velik i važan autor: drugi je ostao neobjavljen i nepotpisan. Jedan je sablaznio književni svijet: drugi je sve donedavno bio nepoznat. ‘Jedno zimsko putovanje prema Dunavu, Savi, Moravi i Drini – ili pravda za Srbiju’: tako se zove knjižica kojom je te, 1996. godine, budući nobelovac Peter Handke stao uz genocidnu politiku Slobodana Miloševića. Drugi tekst nema naslova: to je obično, kratko, anonimno pismo kojim je Švedska akademija u Stockholmu bila upozorena da njen bliski suradnik Jean-Claude Arnault sustavno zlostavlja žene. U epilogu, jedan je tekst naposljetku postao dio autorskog opusa što će ga Akademija prošlog četvrtka nagraditi najvećim svjetskim književnim priznanjem: drugi tekst je Akademija pročitala pa zanemarila.

U njenim arhivima pismo će, zaboravljeno, ležati sve dok krajem 2017. ukupno osamnaest žena ne iziđe u javnost optužujući Arnaulta za ista ona zlodjela za koja su članovi Nobelova žirija znali, eto, više od dvije decenije ranije. Znamo i kako je to završilo: bliski suradnik Akademije u međuvremenu je osuđen i zatvoren zbog silovanja, neki su se članovi odbora povukli pod pritiskom javnosti i vlastite savjesti, a ostali su naprosto odgodili prošlogodišnju dodjelu dok se situacija malo ne smiri, naručili zatim od jedne štokholmske reklamne agencije rebranding nagrade pa novodizajniranu medalju, osim Peteru Handkeu, s godinom dana zakašnjenja odlučili dodijeliti Olgi Tokarczuk. Sjajna poljska spisateljica, izabrana da baš poput one štokholmske agencije malo uljepša narušeni imidž nagrade, postala je tako 15. autorica kojoj će pripasti Nobel za književnost. U 119 godina koliko se priznanje dodjeljuje, ukratko, broj žena koje su ga dobile ostaje za tri manji od broja žena koje je silovao i zlostavljao Jean-Claude Arnault, čovjek čije je zločine Švedska akademija zataškala.

To je, recimo, nešto čega se vrijedi prisjetiti ovih dana, dok kolumnisti, komentatori i priučeni kritičari plasiraju nepregledne tekstove o Peteru Handkeu i ‘Pravdi za Srbiju’, raspravljajući možemo li odvojiti pisca od djela i književnost od politike. Vrijedi se prisjetiti osobe koja je 1996. poslala Akademiji anonimno pismo, vjerujući da se obraća jednom ozbiljnom, uglednom i odgovornom tijelu: posve istu naivnu vjeru gaje danas svi oni koji priču o Nobelu svode na raspravu o Handkeu. Jer svaka riječ posvećena novoproglašenom austrijskom laureatu istodobno je i prešutna potvrda da žiri Nobela, iz nepoznatih razloga, još uvijek shvaćamo ozbiljno. Ako dakle doista postoji skandal koji su započela dva kratka teksta napisana još 1996. godine, onda se on sastoji u tome što se skandaloznim i dalje smatra samo onaj prvi, dok je drugi – iznova – zaboravljen. Ako postoji skandal, drugim riječima, onda skandal nije to što je Peter Handke dobio Nobela: skandal je što se nagrada još uvijek dodjeljuje.

Pornhub

Baš zato, dok je ozbiljniji dio kulturne javnosti nestrpljivo iščekivao proglašenje dobitnika najveće svjetske nagrade za književnost, u ‘Neprijateljskoj propagandi’ smo još nestrpljivije čekali rezultate Pornhubovih nagrada za pornografiju. Dodijeljene su prošloga petka u 50-ak kategorija, od onih standardnih, poput izbora najbolje glumice i glumca, preko najseksi tetovaža sve do priznanja o kojima je odlučivala isključivo ženska publika. Čitava stvar je dakle zamišljena prilično ambiciozno – prošle godine, recimo, domaćin premijernog izdanja bio je Kanye West – pa se idealno uklapa u poslovnu strategiju najpopularnijeg porno-sajta na svijetu. Nakon što je potukao direktnu konkurenciju i, prema nekim podacima, postao posjećeniji čak i od Amazona, Wikipedije ili Netflixa, Pornhubu preostaje samo taktika agresivnog širenja postojećeg tržišta: preostaje mu, drugim riječima, sustavno guranje kompletne porno-industrije prema medijskom mainstreamu. Odatle novootkrivena ‘društvena odgovornost’ kompanije, odatle njene kampanje za prevenciju raka dojke ‘Save the Boobs!’ i za očuvanje okoliša ‘The Dirtiest Porn Ever’, a odatle, napokon, i ova nagrada. Samo, postoji problem: ulazak u mainstream podrazumijeva da bi se organizatori nagrade ipak trebali držati nekih kriterija.

U kategoriji za najboljeg glumca oni su ove godine – međutim i među ostalima – nominirali Bryana Matthewa Sevillu, u Pornhubovoj tražilici poznatijeg kao Jamesa Deena, a među upućenijim pornofilkama i pornofilima još poznatijeg kao čovjeka kojeg je njegova bivša privatna i poslovna partnerica Stoya 2015. javno optužila za seksualno zlostavljanje. Njenu priču zatim je iz vlastitih iskustava potvrdio niz glumica, uključujući još jednu nekadašnju Deenovu djevojku, Joannu Angel. Nijedna ga nije tužila sudu: svejedno, solidan broj producentskih kuća i internetskih stranica odmah je s njim prekinuo suradnju, prepoznavši, valjda, zašto je priča važna. A važna je zato što podsjeća da baš uvijek i bez iznimke – čak i kada su partneri u dugoj vezi, čak i kada su, eto, porno-glumci, čak i kada su zajedno snimili hrpu scena unaprijed dogovorenog grubog seksa – ‘ne’ naprosto znači ‘ne’. Sve mimo toga je silovanje.

James Deen, na sreću, nije dobio nagradu, ali to ionako ne mijenja na stvari. A stvari se čine jasne: dok se strateški pomiče prema medijskom i kulturnom mainstreamu, Pornhub spremno prihvaća ono najgore od srednjostrujaških obrazaca, prema kojima se poznati zlostavljači nakratko uklone s pozornice, dok skandal ne prođe, a onda se vraćaju pred mikrofone i kamere. Ukratko – ne znamo kako drukčije ovo reći – Pornhubova je nagrada ispala gora čak i od Nobela.

Booker

A mnogo bolji od Nobela ispao je ovogodišnji Booker koji dijele Margaret Atwood za nastavak ‘Sluškinjine priče’ pod naslovom ‘The Testaments’ i Bernardine Evaristo za ‘Girl, Woman, Other’, roman o 12 Britanki različitih profesija, generacija i seksualnih orijentacija, čije se životne putanje međusobno presijecaju. Nećemo o onome što je očito – da je žiri ove godine izdvojio djela presudno oslonjena na ženska iskustva i da je Atwood pritom postala najstarija, a Evaristo prva tamnoputa dobitnica u povijesti nagrade – jer je još zanimljivije kako su članice i članovi došli do odluke. Nakon dugotrajnog vijećanja, zaključili su da ne mogu odabrati samo jednu dobitnicu, iako pravila Bookera eksplicitno zabranjuju da se nagrada dijeli između više autora. Obavijestili su o tome organizatore, koji su im poručili da se pravila moraju poštovati: žiri se vratio za stol, još neko vrijeme vijećao i ponovno stigao do istoga zaključka. Obavijestili su zatim o njemu članove nadzornog odbora, koji su im – pogađate – također zabranili da krše propise: žiri se vratio za stol, još koji sat vijećao i napokon izišao pred javnost s porukom ‘radosne pobune’, izjavivši da u ovom sastavu, usprkos pravilima, upozorenjima i zabranama, naprosto smatraju kako su oba romana podjednako dobra. Bez obzira na propozicije, nagradu su tako podijelile dvije autorice. Nekad se, izgleda, cijena odgovornosti i ozbiljnog shvaćanja književnosti sastoji u rušenju autoriteta i svjesnom napuštanju tradicije: eto korisne lekcije svima onima koji još uvijek ozbiljno shvaćaju Nobela.

Aukcija

U Zagrebu je, javljaju mediji, prošlog vikenda održana najveća aukcija djela suvremene umjetnosti u novijoj hrvatskoj povijesti: posrnuli poduzetnik Tomislav Kličko na stečajnoj dražbi je rasprodao golemu kolekciju koju je skupljao još od početka 90-ih. Rad ‘Suveniri’ Marka Tadića otišao je za skoro 70 hiljada kuna, instalacija ‘Ovce koje se nisu izgubile’ Matka Vekića za skoro 30 hiljada, ‘Crveni krevet’ Kristiana Kožula za nešto manje od 19 hiljada, prodane su slike i skulpture Ivana Picelja, Miroslava Šuteja, Ivana Fijolića… Kada se podvuče crta, ona označava kraj jedne ere: konac vremena u kojem se Kličko, na valu poslovnog uspjeha svoje tvrtke Filip Trade, prometnuo u mecenu i glavnog kolekcionara suvremene domaće scene. Dok je trajalo, podjednako su ga slavile ekonomske i kulturne rubrike: tamo je stekao status diskretnog amblema neke bolje, uspješnije i kultiviranije Hrvatske, proevropski orijentirane i građanski civilizirane, miljama udaljene od mulja nepotizma i rodijačkog kapitalizma. Sada, kada je propalo, ne javlja se skoro nitko: šteta, jer Kličkova poslovno-kulturna putanja svojim lukom lijepo ocrtava neke domaće ekonomske zablude.

Uspjeh Filip Tradea temeljio se naime na zastupanju brojnih stranih brendova pri ulasku na hrvatsko tržište: proizlazio je, drugim riječima, iz uvozne orijentacije domaće ekonomije i zatiranja proizvodnje u korist trgovine. Njegov pad, ironično, započeo je kada je Hrvatska napokon službeno dosanjala svoje proevropske snove, probudivši se na otvorenom tržištu Unije, tamo gdje stranim firmama više ne trebaju usluge domaćih zastupnika kako bi plasirale proizvode u ovdašnje trgovine. Ekonomska priča o Kličku tako se može čitati kao pripovijest o osveti otvorenog tržišta: kulturna priča o Kličku priča je o zatvorenim vratima privatnih kolekcija iza kojih će, raspršena, sada završiti djela što ih je poduzetnik još do jučer velikodušno izlagao zagrebačkoj publici na zidovima svog privatnog muzeja Lauba. Jedna bi pouka dakle mogla glasiti da nije pametno oslanjati nacionalnu ekonomiju na uvoz i trgovinu: druga da kultura oslonjena na tržište skupa s tržištem i nastaje i nestaje. Ali ekonomske i kulturne rubrike, koje su poduzetnika do jučer slavile, odjednom su, rekosmo, utihnule: čini se da ćemo, osim za razgledanje djela iz kolekcije, ostati uskraćeni i za bilo kakve zaključke.

1/1