Literarna fascinacija Amerikom, najčešće putopisna ili romaneskna amerikanofilija, protezala se kroz čitavo dvadeseto stoljeće: od Iljfa i Petrova ("Prizemna Amerika", 1937.) do Handkea i Rushdieja ("Kratko pismo za dugi rastanak", 1972. i "Tlo pod njenim nogama", 1999.). Krajem devedesetih stupanj fascinacije još je uvijek bio visok, pa je Rushdie mogao napisati da su Amerika i Manhattan mjesto "gdje se svjetovi slikarstva, filma i glazbe susreću i jebu". No s početkom dvadeset i prvog stoljeća i s dva mandata Georgea W. Busha u Bijeloj kući postalo je sve teže biti zaljubljen u Ameriku. S Donaldom Trumpom to je postalo i praktički nemoguće, osim u varijanti tragičnih, patoloških veza.
Upravo tada, pred Trumpov predsjednički mandat, pojavio se roman "Max, Mischa i ofenziva Tet" (2015.). Norveški pisac Johan Harstad svoj je roman počeo pisati negdje u vrijeme prvog mandata Baracka Obame, kada se nakratko ponovo ukazala američka utopija, a završio ga je godinu prije pojave crvenih šilterica i "maga" distopije. Američki dio romana pokriva razdoblje od pada Berlinskog zida pa do potopa s uraganom Sandy. Max je odrastao u Stavangeru, u obitelji norveških komunista. Krajem osamdesetih obitelj se seli u Ameriku, u suburbiju Long Islanda, komunizam se više ne spominje, a za tinejdžera Maxa počinje cjeloživotna potraga za izgubljenim domom. U izgubljenu arkadiju djetinjstva povratka više nema, u Garden Cityju pak ništa nije nalik domu. Umjesto u konkretnim mjestima Max će dom tražiti u vezama, s prijateljem Mordecaijem i sedam godina starijom djevojkom Mischom i, što je jednako važno, u umjetnostima.
MMM su u istoj misiji. Max postaje kazališni redatelj, Mordecai holivudski glumac, Mischa svjetski poznata slikarica. Dom je tamo gdje je umjetnost (i umjetnička karijera). Taj dom može biti i destruktivan. Za sve troje Coppolina "Apokalipsa danas" središnji je umjetnički artefakt. Coppolin citat o snimanju stoji na početku romana ("Bili smo u džungli. Bilo nas je previše. Bilo nam je na raspolaganju previše novca, previše opreme, i malo po malo, poludjeli smo"), a isti intervju ekstenzivno se navodi i dalje u tekstu. No kada umjetničko poslanje razara i ne donosi realizaciju, kao što je to slučaj s Maxovim stricem pijanistom, dom bi trebao biti tamo gdje su kazališne daske, filmske kamere, klavir, razapeto platno ili pisaća mašina.
"Max, Mischa i ofenziva Tet" predstavlja se kao veliki američki roman, ali on u Americi nije preveden. To je i roman amerikanofilije, ali tek u onoj mjeri u kojoj Amerika predstavlja nemogućnost doma. Također, Johana Harstada po jezično-nacionalom ključu prozivaju novim Knausgårdom, premda je zanimljivije uspoređivati ga s jednim drugim K-om, onim Krasznahorkaijevim. U romanu "Rat i rat" Krasznahorkai traži utočište u katedralama, gradovima utvrdama i gradovima otocima, a na kraju ga pronalazi u jednoj švicarskoj galeriji i improviziranoj skulpturi šatora. Harstad dom pronalazi u umjetnosti: ako i to nije još jedna zabuna koju izaziva roman "Max, Mischa i ofenziva Tet". Na kraju, dom je tek tamo gdje je ljubav. Ili? Možda nije naodmet reći da je Mordecai gej, a Max hetero, čvrsto vezan za jednu ženu, Mischu, djevojku s uniseks imenom… Govorimo li i dalje o zabunama?
