Prošle godine, na uglednom njujorškom filmskom festivalu Tribeca, povodom 40. godišnjice svjetske premijere u Cannesu, Francis Ford Coppola predstavio je novu verziju jednog od svojih ključnih filmova – ‘Apokalipsa danas’. Nova varijanta nazvana je ‘Apokalipsa danas: Završni rez’ (u izvorniku Final Cut), te je nekih 35 minuta dulja od izvorne i oko 20 kraća od Redux verzije iz 2001., što znači da je traje nešto više od puna tri sata. U odnosu na Redux, izbačene su scene drugog susreta s Playboyevim zečicama i Kurtzova čitanja magazina Time u društvu urođeničke djece te je skraćena sekvenca na francuskoj plantaži, a tehnička novost je kopija izrađena iz (filmskog) negativa u (digitalnoj) 4K rezoluciji. Tu verziju, koju Coppola trenutno smatra najboljom, imali smo nedavno prilike premijerno vidjeti u Hrvatskoj na Ljetnoj pozornici Tuškanac, u sklopu Filmskih programa Hrvatskog filmskog saveza.

Kao što je poznato, ‘Apokalipsa danas’ prilagodba je znamenita kratkog romana ‘Srce tame’ Josepha Conrada koji se i po tehnici pripovijedanja i po semantici smatra prekretničkim ostvarenjem (i objavljen je na prekretnici stoljeća, 1899.), a potpisali su je zajedno Coppola i John Milius (čija je ideja bila da se radnja iz doba kolonijalne Afrike prebaci u ratni Vijetnam). Coppola je po vlastitim riječima kritiku evropskog kolonijalizma 19. stoljeća kod Conrada želio zamijeniti kritikom američkog imperijalizma 20. vijeka, odnosno, dopuštam si daljnju interpretaciju, dubinski mrak ljudske egzistencije povezati s tada aktualnim stanjem kapitalizma (koje frapantno podsjeća na sadašnje). Taj transfer izveden je impresivno, pri čemu je Conradov užas postojanja koji kulminira ludilom i smrću garniran ratnim nasiljem u kojem se susreću razorni napalm modernog doba s kopljima i strelicama iz davnih vremena. Ono što je isto jest stvarno i metaforičko riječno putovanje u praiskonsko srce tame materijalizirano u džungli, suočenje s okrutnošću ljudskog djelovanja koja je komplementarna uvjetima egzistencije u svijetu u koji su čovjek i ostala živa bića bačeni. U tom kontekstu Coppola je, barem površinski, radikalniji – dok Conradov kapetan Marlow, pripovjedač i protagonist, karizmatičnog Kurtza, nekoć briljantnog, a sada duševno pomaknutog voditelja najudaljenije trgovačke postaje okruženog domorocima koji ga obožavaju, teško bolesnog pokušava dovesti natrag u civilizaciju, Coppolin kapetan Willard ima zadatak ubiti odmetnutog pukovnika Kurtza, nekoć briljantnog specijalca, a sada karizmatika kojeg urođenici poštuju kao božanstvo. Coppolin Kurtz u tamnim odajama napuštenog hrama čita Frazera i Eliota, povezuje mitove o plodnosti i (anti)moderan pogled na pustoš suvremene civilizacije, a svršit će nasilnom smrću koju je sam prizvao kad ga Willard sasječe udarcima improvizirane mačete, što Coppola efektno paralelno montira s prizorima ritualnog, krajnje okrutnog ubijanja bivola koje istovremeno mačetama vrše urođenici. Posljednje riječi i Conradova i Coppolina Kurtza, na tragu viđenja života Shakespeareova Macbetha kao bajke koju idiot priča, pune buke i bijesa, bajke koja ne znači ništa, bit će: ‘Užas! Užas!’.

I doista, ‘Apokalipsa danas’, u Final Cut verziji to je možda razvidnije nego ikad prije, neka je vrsta krvave, sumanute, halucinantne bajke, fantazmagorija u kojoj su svi likovi na ovaj ili onaj način duševno i umno pomaknuti, a ‘središnja inteligencija’ djela, Willard, sve to uglavnom pasivno promatra sa strane kao vlastiti san u kojem će na kraju zaigrati aktivnu ulogu samo zato da bi postao ubojica, ono što je uostalom već i bio. Krug je zatvoren, izlaza nema, u dnu bića crno je užasavajuće ništa.